Isceđene i isisane boje iz ekrana, setna atmosfera, radnja smeštena u fantazmagorično ili alternativno okruženje, sitna i nejaka dečica kao glavni junaci... Klonovi famoznog Limba polako, ali sigurno uzimaju zamajac na indie sceni, a Monochroma je jedan od uspelih primeraka koji, iako nedostižno kaska za svojim uzorom, ima određene kvalitete koji ga preporučuju za isprobavanje. Monochroma je jedan od uspelih klonova famoznog Limba. |
Priča je smeštena u izmenjene pedesete godine prošlog veka, gde svako domaćinstvo odavno ima po jednog robota-slugu zaduženog za obavljanje dodatnih kućnih poslova. Nakon neopreznog igranja u starom ambaru mlađi od dvojice braće biva povređen, a stariji ima zadatak da ostatak igre pokuša da pronađe pomoć u obližnjem metropolisu i fabričkom kompleksu. Stvari će se dodatno zakomplikovati prisustvom nekoliko siledžija koji, iz nepoznatih razloga, pokušavaju da izmlate baksuzne dečake, što će kulminirati šokantnim otkrićem u pomenutoj fabrici, a u vezi sa postavkom sa početka priče. Kao i u slučaju uzora, Monochroma je vrlo svedeno i jednostavno ostvarenje sa aspekta kontrola i gameplaya (koriste se samo tasteri za kretanje, skok i aktiviranje raznih poluga i prekidača), uz nekoliko originalnih, ali i ne preterano iznenađujućih momenata. Ovo se pre svega odnosi na činjenicu da ćete veći deo igre na krkače nosati svog manje srećnog brata, što donosi određena ograničenja tokom igranja (manji skok nego kad ste sami), uz mogućnost da mališana ostavljate na terenu na tačno definisanim mestima (tačnije, delovima nivoa koji su jako osvetljeni, jer se bratić boji mraka). Zagonetke, problemi i mehanizmi koji će vam se naći na putu relativno su lagani za rešavanje, i više počivaju na umešnim platformsko-skakačko-hvatačkim zahvatima, nego na previše razmišljanja šta je potrebno u određenom trenutku odraditi. Ovde na scenu, na žalost, nastupa i najveća zamerka koja u velikoj meri može da pokvari duže uživanje u igri. Kontrole lika su jednostavno nesnosno krute i često neprecizne, gotovo svaka akcija (penjanje, skakanje, hvatanja po ivicama i izbočinama i dr.) pati od ukočenosti i nedostatka glatkijih kontrola, u potpunoj suprotnosti sa fluidnim pokretima junaka iz Limba, na primer. Sa druge strane, melanholična noir atmosfera alternativne prošlosti u vidu monohromatske (oh, snap!) grafike je uvek na vrhuncu zadatka. Nivoi su tematski podeljeni na nekoliko celina (provincija, predgrađe, grad, fabrika) i kontinualno se nadovezuju jedan na drugi, uz lepo i ukusno konstruisane nivoe i diskretne i efektne detalje u pozadini. Bez obzira što je svakako u pitanju second tier igra koja je par kopalja ispod svog slavnog uzora, Monochromu svakako vredi isprobati, naročito ukoliko uspete da ukačite igranje tokom kišnih noći, radi što boljeg efekta. Aleksandar DINIĆ | | |