Dalekoistočni SquareEnix (poznat po naslovima Final Fantasy i EverQuest, a uskoro i predstojećem Thi4f, koga se dokopao prisvajanjem Eidosa) iznenadio nas je ove jeseni veoma zanimljivom strategijom u realnom vremenu sa tematikom Drugog svetskog rata. Stvar je manje čudna ako se zna da iza igre zapravo stoji beloruski Wargaming.net, ali je uplitanje SquareEnixa u celu priču iz više razloga presudno za Order of War. Prvo, Japanci se ne šale kad je reč o poslu i nastupaju veoma ozbiljno. Svako ko je igrao neki Final Fantasy veoma dobro zna o kakvoj produkciji se tu radi i šta može da se očekuje. S druge strane, ekipa Wargaming.neta je sama po sebi fanatična kad se radi o detaljima i istorijskoj tačnosti, tako da ostaje samo da vidimo kako je taj neočekivani spoj uspeo, da li su najbolji geni oba roditelja izrodili novi Sudden Strike ili ćemo biti svedoci još jedne katastrofalne mutacije, od koje će igrači pobeći glavom bez obzira?Zaista, od prvog trenutka uočavaju se kvalitet produkcije i visok budžet koji stoji iza ovog ostvarenja. Od preglednih i prelepo animiranih menija pa sve do uvodnih video zapisa kreiranih kombinacijom arhivskih snimaka i digitalne animacije, sve govori u prilog tome da su autori pazili na svaku sitnicu, te se stiče utisak da se radi o savremenom story-driven FPS-u pre nego o strategiji. Igra ima nekoliko režima, uključujući tu i skirmish sa dosta kvalitetno urađenih mapa i multiplayera, ali okosnica su dve kampanje (čijim se prelaskom otključavaju pojedinačna scenarija za naknadno igranje). Obe vremenski prate istorijske bitke iz 1944. godine: američko iskrcavanje u Normandiji i borbe u okupiranoj Francuskoj sve do njenog konačnog oslobađanja i prenošenja fronta u Nemačku, dok se nemačka kampanja bavi pokušajem Vermahta da preživi neke od najkrvavijih borbi na Istočnom frontu i izbegne da se zatekne na „teškom mestu između nakovnja i čekića”. Iako su u kampanjama zastupljeni samo saveznici i Nemci, skirmish i multiplayer dozvoljavaju igranje i sa Crvenom armijom, koja ima neke od zanimljivijih jedinica u igri.  | Order of War nema klasično osvajanje teritorija i građenje baze, već je ceo gameplay podređen prenošenju istorijskog događaja (iako često ne baš najsrećnije), tako da će igrači u obe kampanje morati da prođu kroz devet jasno definisanih i skriptovanih misija. Na prvi pogled ne deluje privlačno, ali u igri cela stvar funkcioniše dovoljno dobro. Svaka misija skoro filmskom atmosferom zadaje igraču nekoliko ciljeva, a ispunjavanje svakog donosi sledeći, tako da se neke mape mogu igrati i po sat vremena ili duže. Obično prebacivanje preko pontonskog mosta može ubrzo prerasti u razbijanje zasede, a odmah zatim i navođenje avijacije na ciljeve u naseljenom mestu da bi direktive nastavile da se smenjuju, a sve to u samo jednoj misiji. Igra ne dopušta predah ni u jednom momentu već igrača baca u akciju od prvog trenutka.U toku misije nije moguće upravljati pojedinačnim jedinicama već se komande izdaju odredima. Ovo uveliko olakšava igru, jer će ponekad na terenu biti raspoređeno i više od hiljadu jedinica. Preimućstvo na mapi postiže se kako izvršavanjem primarnih i sekundarnih direktiva tako i osvajanjem i držanjem kontrolnih tačaka (slično serijalu DoW). Broj kontrolnih tačaka u igračevom posedu direktno utiče na brojač koji reguliše pojačanja, koja je moguće pozvati u svakom trenutku, a koja se pojavljuju uz ivicu mape kod najbliže kontrolne tačke. Moguće je birati između nekoliko različitih odreda pešadije, artiljerije i oklopnih jedinica, a postoje i specijalna pojačanja (koja troše iste poene, ali dejstvuju van mape) u obliku dve vrste bombardera i dalekometne artiljerije. Sve jedinice mogu da koriste konfiguraciju terena, ali je njihov AI, nažalost, dosta ograničen, pa će se desiti da tenkovska baterija kruži oko kuće u kojoj se skriva poslednji vod neprijateljske pešadije, a ne zna da je uništi ili, još gore, da vaši tenkovi budu uništeni na očigled artiljerije, koja ih ne pokriva samo zato što nije dobila eksplicitnu naredbu da otvori vatru. Ipak, činjenica da su pojačanja skoro uvek dostupna, a da kampanja šalje i dodatne jedinice besplatno ako se nađete u škripcu (ne i na najtežem nivou težine!) jasno govori o tome da i pored konstantnog osećaja ratnog haosa i hitnosti delovanja Order of War „gura” igrača da napreduje dalje i da ne izmeni istoriju porazom gde mu mesto nije. Nakon svake misije igraču se pruža mogućnost da osvojene bodove utroši na kupovinu unapređenja za svoje jedinice, a ona uključuju veću razornu moć, domet naoružanja, odbrambene sposobnosti, ali i nižu cenu budućih unapređenja. Takođe, igra će vas zasuti medaljama i odlikovanjima za svaki ispunjen cilj, verovatno na taj način pokušavajući da podstakne dalje igranje, iako toliki broj medalja nekako obesmišljava ulaganje posebnog napora. Grafika u igri je prekrasna. Modeli jedinica i dizajn terena izgledaju bolje nego u ne tako starijim pucačinama, a „filmska kamera”, koju SquareEnix posebno ističe kao kuriozitet ovog naslova (iako zapravo nije ništa novo), svoj posao obavlja fenomenalno i zaista svaku bitku predstavlja na epohalan način. Nažalost, iz ovog pogleda na bojište nemoguće je izdavati komande, tako da je on nepraktičan osim u trenucima potpunog preimućstva, koji, sem ako se ne igra na najlakšem nivou težine, neće biti česti. Zvuci jedinica su dobri, a glas generala koji svakako malo uskače u ekran sa novim naredbama pravi je vojnički, te još više doprinosi ukupnoj atmosferi. Order of War nije hard-core strategija, ali daleko od toga da je za bacanje. Iako su kampanje skriptovane, skirmish i multiplayer nude dosta slobode, a uz poznavanje sopstvenih jedinica i malo taktiziranja mogu da donesu dane zabave. Sve to, kombinovano sa vrhunskom grafikom i filmskim osećajem, jasno pokazuje da je igra namenjena povremenim stratezima i opuštenijim igračima koji ne znaju nazive svakog dela Panzerkampfwagena na nemačkom, ali vole da odigraju poneku igru ovog tipa bez previše nerviranja. Rečeno FPS rečnikom, ovo nije Rainbox Six već CoD5 i dopašće se većini, ali ne svima. Nikola BULJ | | |