Hearts of Iron II: Doomsday | Alternativna istorija je univerzalno atraktivna tema koja je odavno prevazišla ekskluzivitet kabinetskih rasprava nastranih istoričara i filozofa. S obzirom na to da se posledice realne istorije dotiču apsolutno svakog živog čoveka na planeti, verujemo da nema srednjoškolca, studenta ili penzionera koji se nekada nije zapitao „šta bi bilo kad bi bilo”. Šta bi se desilo sa svetom da je Nemačka četrdesetih godina razvila upotrebljivu atomsku bombu? Kako bi tekao razvoj Jugoslavije da su se zapadni saveznici umesto u Italiji 1943. iskrcali u Dalmaciji? Da li bi SSSR izdržao japansku invaziju iz Mandžurije uporedo sa napredovanjem Wehrmachta 1941? Kao što vidite, većina zanimljivih pitanja vezana je za Drugi svetski rat: dalja ili bliža istorija je prepuna podjednako interesantnih pseudoenigmi (gde bismo bili da nije bilo Slobe, recimo), ali one nisu relevantne za analizu ograničenog obima koja je tema ovog teksta, teksta koji se bavi simulacijom najinteresantnijih 17 godina prošlog veka obrađenih u jednoj vanserijskoj igri.Hearts of Iron II: Doomsday je stand-alone ekspanzija jedne od najboljih globalno strateških igara od početka ovog veka. Dodajući još sedam godina na single-player kampanju, Doomsday uspešno prevazilazi osnovnu manu originala: vremenski limit koji je spuštao zavesu na gigantski međunarodni teatar sekund pre nego što je debela ledi zapevala. Kulminacija vaših ratnih napora, poslednja faza u osvajanju sveta i sumrak bogova nikako nisu mogli da se dese do prvog januara 1946... Kao i original, i Doomsday nudi nekoliko varijanti početka kampanje u zavisnosti od godine, kao i (naravno) Doomsday opciju koja počinje 1945. američkim nuklearnim napadom na SSSR (neuspeh pregovora o podeli Nemačke, sovjetska invazija na zapadnu Evropu itd.). Naravno, igru je najlepše započeti 1936. godine, čime ćete izbeći forsiranu haotičnost dotičnog scenarija i sami kreirati sudbinu svoje nacije sa još gotovo decenijom lufta. Limit do kojeg je potrebno ostvariti vojnu dominaciju planetom pomeren je na početak 1954. godine, što podrazumeva finalnu i ultimativnu podelu karata u dijaboličnoj partiji globalnog pokera. Sredina četrdesetih godina je doba kada konačno imate dovoljno razvijenu industriju (naravno, ukoliko ste igru započeli kao jedan od bitnijih međunarodnih činilaca, a ne kao, recimo, Jemen), kada ste razvili tehnologiju nuklearne fisije, kada je vaša raketna tehnologija dostigla stepen teoretske i praktične primene interkontinentalnih balističkih projektila, kada vaša ratna mašinerija broji stotine dobro opremljenih divizija vođenih prekaljenim generalima i specijalistima za specifične vidove ratovanja, kada je svet polarizovan na Saveznike, Osovinu i Kominternu, uz obilje sitnih moneta za potkusurivanje, osvajanje ili podjarmljivanje...Treći svetski rat koji je započeo odmah posle Drugog možete potpuno izbeći ukoliko (kao ja) odaberete da igrate sa Nemačkom, izbegnete Firerove greške i natenane, hladne glave, pumpate fabrike do tačke pucanja, razvijate tehnologiju i u rat sa SSSR-om krenete potpuno spremni. Do 1950. ćete sigurno imati sredstava da potpuno osvojite vašeg najvećeg protivnika i da sa Aljaske krenete u totalnu invaziju severnoameričkog kontinenta, čiju ste zapadnu obalu atomskom terapijom pretvorili u jednu veliku Arizonu. Ah, possibilities... Izmena u mehaničko-tehničkim konceptima igre ima sasvim dovoljno, ali neke stvari nisu vidljive na prvi pogled. Najuočljivija stvar je novi „intelligence” tab koji vam dozvoljava da se bavite špijunažom i kontrašpijunažom. Sistem funkcioniše veoma slično diplomatskom podsegmentu igre: za određenu sumu novca u svaku zemlju možete poturiti špijuna (maksimum je 10) kog ćete, pored klasičnog prikupljanja obaveštajnih podataka o stanju oružanih snaga, razvoju tehnologije i borbenih doktrina, koristiti i za krađu planova, potkopavanje režima, urušavanje reputacije dotične države u međunarodnoj zajednici, finansiranje gerilaca, likvidaciju ministara i slično. Ovaj strateški sloj je zaista nedostajao originalu, a njegova puna implementacija u ekspanziju potpuno zaokružuje realnost i kvantitet opcija koje na raspolaganju ima šef svake države. Od ostalih izmena vredi izdvojiti poboljšan AI koji je na većem stepenu agresivnosti (koji podešavate pre početka igre) sada zaista krvoločan. Tu su i nove tehnologije, kao i sitnice vezane za mapu i manipulativni interfejs (na primer, sada na priobalnim teritorijama imate indikaciju da li one poseduju plaže pogodne za amfibijsko iskrcavanje). Uz igru se isporučuje i editor scenarija, kao i pregršt limitiranih borbenih scenarija (sa specifično definisanim ciljevima) koje možete igrati ako vas globalnost i širina/dužina globalne kampanje odbiju. Miodrag KUZMANOVIĆ | | |