TEST PLAY<>
042008<><>

Lost: Via Domus

Masa ljudi prati „Lost”, TV seriju o grupi ljudi koji su nakon avionske nesreće izgubljeni na ostrvu negde u južnom Pacifiku. Gledanje ove serije najčešće vodi jednom od dva ekstrema – ili ćete potpuno bataliti njeno praćenje, ili postati hard-core fan. Razlog za kretanje u bilo kom od ova dva pravca je isti – „Lost” je prepun detalja i tragova koji omogućuju gotovo beskrajno teoretisanje i nagađanje u kom će se smeru razviti kompleksna radnja koju scenaristi iz epizode u epizodu serviraju gledaocima. Kome je ovo zabavno taj ne može da dočeka sledeću epizodu, dok ostali zaključe da ovo nije serija za njih.

Paralelno sa početkom 4. sezone ove serije na TV-u pojavljuje se Via Domus, igra smeštena u okvire serije, tačnije prve dve sezone. Negde pri početku „Univerzalnog priručnika za prodaju svega i svačega” stoji rečenica koja glasi otprilike ovako: Kada populacija poklonika kvalitetnog proizvoda A dostigne određeni broj, napravićemo inferiorni proizvod B, na neki način ga povezati sa A i prodavati ljudima dok ne skapiraju šta im valjamo. Koliko se ovo pravilo poštuje poznato nam je iz većine igara po filmovima (i filmova po igrama), ali Lost: Via Domus je, bar na prvi pogled, izgledao kao aberacija u odnosu na ovo pravilo. Ironično, kao u seriji – stvari nisu kakvim se čine.

Kao prvo, nije u pitanju stupidna akciona igra sa glavnim likovima iz predloška sklepana na brzaka da bi se pojavila paralelno sa premijerom, kao što je slučaj sa većinom bioskopskih blokbastera. Via Domus je avantura u kojoj vodite potpuno novog lika, bezmalo savršeno uklopljenog u svet koji se već duže od tri i po godine na kašičicu predstavlja TV gledaocima. Iako ovo nije akciona igra, određeni problem predstavlja sama ciljna grupa ljudi kojima je ova igra namenjena – pomenuti hard-core fanovi „Losta”. Ako neko uvećava frejm po frejm TV epizode, šta mislite kako će tek da secira igru u kojoj može sam da istražuje svaki ćošak? Tako dobijamo igru koju gotovo niko ne može da voli. Najpre poklonici avantura. Da se ne lažemo – ovo je jednostavna i prazna igra. Ako niste gledali seriju, nemate nikakvu želju da u ovom linearnom smaranju provedete tih smešnih nekoliko sati. Da, dobro ste pročitali, „nekoliko sati”. Via Domus se završava za manje od pet sati igranja, što se graniči sa uvredljivim. No, dok će neko ko ceni kvalitetno urađenu avanturu da digne ruke od ovoga i pre nego što Harli prvi put izgovori „Dude”, fanove TV serije očekuje interesantna i, verovatno srećom kratka ekskurzija kroz dijapazon sopstvenih emocija.

Na početku ste zaintrigirani. Igra počinje padom aviona. Kao glavni protagonista budite se u džungli i postajete svesni da ste pretrpeli udarac jednog od najvećih klišea u igrama – amneziju. Dok se oko vas odigravaju događaji koje ste mogli da vidite na malom ekranu, pokušavate da otkrijete svoju prošlost, koja izgleda nije nimalo bezopasna. Ekstremno dobro urađen segment Via Domusa su flashbackovi. Dok su u seriji flashbackovi važan deo za sklapanje slagalice o određenim likovima, ovde su oni pokretač radnje. Pomoću njih vaš lik skuplja tragove koji mu otvaraju deliće sećanja. Budući da ste fotograf, u svakom flashbacku imate zadatak da napravite sliku koja će otključati još neko sećanje na trenutak kada ste snimili tu fotografiju i omogućiti vam da istražite to sećanje.

Lokacije, likovi, detalji – sve vam ostavlja mali osmeh na licu, no nakon kratkog vremena postajete svesni da ovoj igri apsolutno nedostaje dubine. Interaktivnost sa okolinom limitirana je na krajnje smešan način. Jedna je stvar to što se preživeli osećaju zarobljenim na ostrvu, ali pravljenje malih ograđenih zona u kojim treba da se odvija igra je umobolno. Zatim su tu „stilski propusti” koji otkrivaju da ovu igru nisu pravili fanovi, već je dizajnerima neko ko radi na seriji dao spisak detalja koje treba ubaciti na određenim mestima i to je sve. Postoje stvari koje jednostavno nemaju smisla. Kada prvi put uđete u džunglu, nailazite na Loka, koji vas blago autistično savetuje da ste bezbedni ako se zavučete u grane banjan drveta. I zaista, kada vam se primakne crni dim, zavucite se u šiblje i on vam neće ništa. Ali, ako je taj detalj poznat Loku (i vašem liku) od prvog dana, zašto to niko nije rekao ostalim ljudima?

Tu je i sistem trampe koji je donekle interesantan. Kao i u seriji, za neki predmet koji ima neko od ostalih preživelih trampite nešto što vi imate. Umesto da ovo ostavlja utisak da se rastajete od jedne neophodne stvari da biste došli do druge, to više ostavlja utisak jednostavnog pomagala za ubacivanje potrebnih predmeta za rešavanje ionako jednostavnih zadataka. Uostalom, koliko ima smisla da vam isti lik dâ upaljač besplatno, ali za prut sa parčetom krpe traži nešto za trampu? (Usput, baklja košta pet kokosovih oraha, to jest dve i po flaše vode, deset papaja...)

Zatim, tu su i sami likovi. Kad već niste jedan od glavnih likova u seriji, onda bi dizajnerima igre bolje bilo da su se debelo osigurali da svaki od omiljenih karaktera iz serije bude verno predstavljen u samoj igri. Iz nekog razloga, kvalitet modela izuzetno varira od lika do lika. Tako Kejt izgleda prilično dobro, Harli nekako čudno, Kler uopšte ne liči na Emili de Ravin, a Majkl će vas jednostavno uplašiti. Više nego čudno je i odsustvo većine originalnih glasova. Nema objašnjenja zašto nisu tokom snimanja serije odvojili jedno poslepodne da svi glumci lepo pročitaju to malo teksta što imaju. Nekim likovima, kao što su Dez i San, glas daju originalni glumci, i to se oseća. Kod ostalih likova bukvalno je „lutrija” da li su imitatori „uboli” lika. Tako, recimo, Majkl i Džek uspešno prolaze ispod radara, većina likova malo bode uši, ali Sojer i Lok zvuče apsolutno neprihvatljivo.

Lost: Via Domus je igra koja ne može u celosti da se svidi nikome. Fanovi „Losta” sigurno će je odigrati na brzinu zbog nekolicine interesantnih stvari koje mogu, a ne moraju da budu tragovi ka događajima u samoj seriji ili zbog mogućnosti da se prošetaju kroz poznate lokacije. Ono što je sigurno jeste da, kad završe igru, neće biti zadovoljni celim doživljajem. Ko, pak, ne gleda seriju neće imati problema sa ovom igrom jer će je zaobići u širokom luku.

Dragan KOSOVAC

 
Assassin’s Creed: Director’s Cut
Lost: Via Domus
Šta mislite o ovom tekstu?
Warhammer 40,000: Dawn of War: Soulstorm
The Club
Seven Kingdoms: Conquest
Imperium Romanum
Jack Keane
Turning Point: Fall of Liberty
Condemned 2: Bloodshot
Army of Two
No More Heroes
Wii Chess
FIFA Street 3
Lair
Frontlines: Fuel of War

Platforma:
PC, Xbox 360, Playstation 2,3
Potrebno:
Pentium 4 / Athlon 2,4 GHz, 1 GB RAM-a, 128 MB VRAM-a
Poželjno:
Core 2 Duo 2,5 GHz / AMD ekvivalent, 2 GB RAM-a, 256 MB VRAM-a
Cena:
1999 dinara
Veličina:
1 DVD
Adresa:
http://lostgame .us .ubi .com
Kontakt:
ComputerLand

65
Home / Novi brojArhiva  •  Opisi igaraKorak po korakŠta dalje?NetgamesOpšte teme  •  Svet kompjutera
Svet kompjutera Copyright © 1984-2018. Politika a.d. • RedakcijaKontakt | Saradnja | Oglasi | Pretplata • Help • English
SKWeb 3.22
Opisi igara
Netgames
Opšte teme
Test Fun
Korak po korak
Šta dalje
Svet kompjutera



Naslovna stranaPrethodni brojeviOpšte informacijeKontaktOglašavanjePomoćInfo in English

Svet kompjutera