
Avgust važi za mrtvu sezonu na igračkom tržištu, kada se obično ne pojavljuje išta vredno pažnje, što većina nas koristi za odmor posle nebrojenih virtuelnih pobeda tokom godine. No, nadležni u „Eidos Interactiveu” očigledno ne misle tako, čim su baš avgust izabrali za lansiranje jednog od svojih udarnih naslova u 1998 godini. Commandos-behind enemy lines dojezdio je i u SRJ, inicijalno oduševivši gazde i mušterije CD klubova, a pogotovo igračko-filmsku publiku koja se pali na Soldiers at War, Dvanaest Žigosanih i besmrtni opus ex-yu režisera Hajrudina Krvavca (Diverzanti, Most...). Oduševljenje amatera i dalje traje, ali će svako iskusno oko ubrzo utvrditi da razlozi za tako nešto uopšte ne postoje. Bez obzira na nove ideje i fantastičnu grafiku, broj konceptualnih rupčaga u okviru igre jednostavno je prevelik. U kombinaciji sa gotovo apsurdnom težinom skoro od samog početka, slika cele stvari naglo počinje da tamni.
Ono što bez sumnje vredi je izuzetna šarolikost misija, koja uključuje najrazličitije diverzantske akcije širom najvećih bojišta iz Drugog svetskog rata, sa izuzetkom Rusije (Francuska, Norveška, Severna Afrika...). Vodeći internacionalnu grupicu savezničkih komandosa, imaćete priliku da dižete u vazduh mostove, brane, radarske stanice, obalske topove, sabotirate podmornice i bojni brod, spasavate oborenog pilota, likvidirate nemačkog generala, pa i da osujetite sklapanje prve Naci atomske bombe na samom kraju rata i igre. Kroz ukupno dvadeset misija, svoje pulene ćete voditi u pomalo atipičnom real-time akcionom maniru (najviše podseća na onaj iz Syndicatea), sve vreme uživajući u fenomenalnoj grafici i perfektno animiranim protagonistima. I time smo završili sa pohvalama. Nažalost, gotovo sve ostalo zaslužuje kritike, a naročito neki površno odrađeni detalji koji pretenduju na revolucionarnost. Zamerke prvenstveno zavređuju: 1.Timska koncepcija. Na raspolaganju imate šest diverzanata sa različitim karakteristikama (zelena beretka, marinac, snajperista, miner, vozač i špijun), od kojih je svaki krajnje usko specijalizovan, sa mogućnošću upotrebe svega nekoliko rekvizita i ograničenim brojem „sposobnosti” koje karakterišu samo njega. To u praksi znači da beretka ne zna da koristi ništa bolje od noža i pištolja, da jedino miner zna da baci kašikaru (!), da samo marinac zna da pliva i vesla čamcem (!!), da jedino vozač zna da puca iz mitraljeza (!?!) i koristi vozila, i da beretka i špijun imaju monopol za nošenje i sakrivanje protivničkih leševa... Još je gore što niko od njih ne može da pokupi i iskoristi oružje i opremu mrtvog protivnika, kao ni da pre početka misije dobije alatke po vašem izboru, pa ni da ostane u bazi ako vam nije potreban. Ukratko, na broj i vrstu angažovanih komandosa, kao i na pojedinačni borbeni komplet nemate gotovo nikakvog uticaja (sem što u pojedinim misijama morate na pokupite eksploziv ili municiju bačenu padobranom). 2. Neprijateljski AI. Švapski vojnici imaju precizan line-of-sight, u stanju su da primete leševe, tragove u snegu i pesku, reaguju na pucnjavu u daljini i automatski šalju izvidnicu kao odgovor na te i slične sumnjive pojave. Znači, tu se insistira na apsolutnoj realnosti. Ali zato ne reaguju na nestanak kolega (npr, kada gomilu stražara kokate jednog po jednog i sakrivate leševe, niko od preostalih ne nalazi ništa sumnjivo u konstantnom smanjenju broja saboraca na terenu), bezglavo uleću u očigledne zasede i patroliraju uvek jednom te istom rutom. Čak i u slučaju uzbune, nemaju inicijative da potraže vinovnike ubistva ili eksplozije, sem da dotrče na mesto zločina, itd. 3. Odrađivanje misija i težina igre. Svaki scenario poseduje po jedan taktički cilj za uništenje ili istrebljenje, a koji se obično nalazi duboko u terenu punom Nemaca. Pošto je frontalni napad nemoguć (samo vozač ima šmajser, i to ne u svakoj misiji), terenske prepreke nesavladive (samo beretka može da preskoči zid), sve se na kraju svede na zamorno klanje jednog po jednog švabe iza leđa, uz sakupljanje leševa i odlaganje istih u šumarku. Snajperista je koristan, ali pošto u akciju obično nosi samo četiri metka (!?!), nema dugotrajnu upotrebnu vrednost, kao ni miner sa jednim paketom eksploziva i svega tri granate. U velikoj većini kasnijih misija, pored standardnih dvadeset, trideset stražara, svaka nepromišljena akcija aktivira alarm, čime se njihov broj odmah udvostruči. Pošto je uzbunu izuzetno lako dići, a vanredne patrole krstare u grupama po pet vojnika, one postaju praktično nesavladive ako ste ispucali sledovanje od tri kašikare. Da stvar bude gora, nemate mogućnost bilo kakve koordinacije komandosa (napredna naređenja ne postoje), sami ne odgovaraju na vatru i poseduju istu otpornost na pogotke kao i Švabe (koji, međutim raspolažu sa puškama i šmajserima). Kao šlag na tortu, svaki zadatak ćete izvršavati usred bela dana, kada ni puzanje ka objektu diverzije u većini slučajeva ne pomaže. Ovo u stvari i nije strateška igra. Zacrtanost puta ka cilju, uz nemogućnost neke veće inventivnosti pri projektovanju načina za njegovo izvršavanje, svrstavaju Commandosa u nekakav logičko-strateški hibrid, koji umesto najboljih osobina pomešanih žantrova, u ovakvoj mešavini apostrofira isključivo najgore. Izgleda da su autori debelo pobrkali lončiće, i stvorili igru koja na prvi pogled pleni, ali vrlo brzo postaje dosadna i zamorna. Da i ne spominjemo edukativni karakter klanja iz zasede. Miodrag KUZMANOVIĆ | | |