Deset meseci od premijere odličnog RPG-a iz Obsidianove kuhinje i svega tri meseca nakon zanimljivog DLC-a Tales from the Tiers koji je doneo nove sporedne misije, encountere i izbore tokom glavnog toka igre, dobili smo i ekspanziju za Tyranny, jedinstveni simulator života i dela uterivača pravde u službi totalitarnog režima u fantasy okruženju.

Bastard’s Wound se bezbolno integriše u osnovnu igru i, kako bi započeo sa serijom questova koje ekspanzija dodaje, igrač samo treba da prati uputstva dobijena od misterioznog sagea koji nudi neke zanimljive tomove zabranjenog znanja (realno, pod Kirosom Overlordom većina znanja je zabranjena) ako ste spremni da se nagodite i posetite određene ruševine. Kako biste iskusili sadržaj ekspanzije, možete početi igru ispočetka i zaputiti se na početnu lokaciju kad napredujete u priči do drugog čina, zatim da učitate neki od ponuđenih preset saveova koje je Obsidian postavio na sajtu, ili sopstvenu sačuvanu poziciju iz vremena pre nego što ste krenuli u odlučujuće prekrajanje postave Arhonata i kompletirali igru.

Kirosov komesar (za proširenje i saradnju) kog vodimo, ubrzo nabasa na skrivenu zajednicu nastanjenu u pećini ispod planine preko koje se protežu Stari zidovi, ostatak misteriozne drevne civilizacije. Kiros je zato ostao nesvestan postojanja male komune begunaca od rata, te su oni jedini u celoj vaseljeni izvan njegove direktne vlasti, što možete brzo promeniti u slavu Imperije, jer su stanovnici više nego otvoreni da vam se povinuju čim kročite u pećinu. To je samo jedan od načina da regulišete njihov status. U skladu sa temom na koju se igra roleplay, možete ih i pobiti kako se ne biste baktali sa njihovim problemima i kako biste nesmetano sišli da istražujete podzemlje. Šačica izbeglica igraču predstavlja najmanji problem, jer je arhont kamena prilikom transformacije palate, ispod planine i već pomenute ruševine, uznemirio nešto iz kamenih dubina, kao što, uostalom, znaju i patuljci koji rudare previše duboko. Dalji tok glavne misije i stvari koje ćete prilikom igranja saznati, produbljuju lore igre, pojašnjavaju ono što je nedorečeno u osnovnoj igri (npr. razloge pobune arhonta kamena), ali ne donose nikakva groundbreaking otkrovenja, što ni ne treba očekivati od mid-game ekspanzije. Priča je napisana kvalitetno, na nivou osnovne igre, što je velika pohvala, sporedne misije su malobrojne, ali, takođe, vrhunski urađene. Zanimljiv je dodatak companion misija za Lantryija, Verse i Barika kome konačno pomažete da se oslobodi svog deformisanog oklopa (ostavićemo vam da sami otkrijete kako naš vrli pratilac izgleda). Iako odličan dodatak koji svakako podstiče igrača da se jače emotivno veže za svoj party, ove misije bi bile primerenije u osnovnoj igri pošto ih malo šta vezuje za događaje iz Bastard’s Wounda. Ogroman propust autora je činjenica da se neki companion questovi mogu startovati isključivo u drugom aktu osnovne igre, pa ćete ostati uskraćeni za priliku da vidite nagog (ne skroz naravno) Barika ili saznate Versinu prošlost u hordama ludog arhonta, ako ste učitali poziciju iz trećeg čina. Ovo se igraču nigde ne napominje, pa je autor ovog teksta, nakon nekoliko odigranih sati u trećem činu, morao da krene ekspanziju ispočetka sa saveom iz drugog čina kako bi odigrao te misije.

Osim nastavka rada na peglanju performansi i balansa igre započetih još kroz pečeve, nikakvih dodataka igračke mehanike nije bilo, kao ni značajnih tehničkih unapređenja, pa Bastard’s Wound predstavlja story dodatak. Dizajn novih lokacija, zvučna i glasovna podloga su na visokom nivou na koji nas je navikla osnovna igra, što ukomponovano sa odličnim pisanjem i zanimljivim izborima stavljenim pred igrača, održava atmosferu koja je bila glavni adut vanila Tiranije.

Iako dobra, priča ekspanzije je prilično kratka, celokupan sadržaj se brzo iscrpi, te ostaje utisak da je ovo moglo mnogo bolje. Iako se kunu u Dveri Baldurove, članovima Obsidiana izmiče naravučenije iz Baldur’s Gate serijala po pitanju ekspanzija, koje se ogleda činjenici da igrači više cene Throne of Bhaal od Tales of the Sword Coast, jer ekspanzije koje stvarno proširuju opseg priče osnovne igre daleko više prijaju igračima od mid-game ekspanzija, koje sa sobom nose sijaset problema inherentnih u formi, od potrebe za učitavanjem pozicije pred početak end-game sadržaja, do ruiniranja balansa. Pritom je sam Tales of the Sword Coast miljama bolji dodatak, po ovim i drugim parametrima, od ekspanzija koje je Obsidian izradio za svoje nove fantasy RPG-eve. Bijela Krajina, dvodelna ekspanzija za Pillars of Eternity, je patila je od problema vezanih za balans težine igra i narativnih ograničenja, jer sama priča nije mogla da parira daleko efektnijem finalu osnovne igre, ali je bar donela obilje novog sadržaja, nove koncepte, igračke mehanike, saputnike i tako dalje, dok Kopiletova rana ne donosi ništa, osim kratkog novog dodatka priči i novih lokacija na kojima se odigrava. Ne možemo biti zadovoljni ovim potezom Obsidiana i Paradoxa, jer je novog sadržaja moralo da bude više. Na primer, kod Witchera 3 smo za zanemarljivo veću svotu novca dobili jedan Blood and Wine, ekspanziju koja je donela više sadržaja nego Tyranny sa svim dodacima. Nadamo se da će se Obsidian opametiti, manuti ovakvih dodataka i obradovati nas pravim nastavkom, koji će pokupiti glavni tok radnje tamo gde je stao i nastaviti sa odličnim građenjem sveta ove igre i tkanjem odličnih priča smeštenih u njemu.