Iz mora indie pečurki koje nekontrolisano bujaju po Steamu u poslednje vreme, često bismo izdvajali one koje svojim specifičnim šmekom odudaraju od ostatka ponude, često se pretvarajući u bisere koje bi lovorikama podjednako zasuli i kritičari i igrači. Pa, vreme je da spomenemo i predstavnike one druge, tamne strane, koje svoje nedostatke i smušeni dizajn prikrivaju bombastičnim marketingom, ciljajući da vam, poput sitnog vašarskog varalice, izbiju koji evro iz ruke dok se još niste opasuljili. Beat the Game neslavni je predstavnik ove grupacije igara, četvrt-proizvod bez gotovo ikakve vrednosti koji ćete kompletirati u trajanju jednog školskog časa (skraćenog), u neverici se osvrćući i zagledajući ispod stola, pitajući se na šta ste upravo potrošili jednog Vajferta i Nadeždu pride.Četvrt-proizvod bez gotovo ikakve vrednosti koji ćete kompletirati u trajanju jednog školskog časa. |
U ulozi ste Mistika, muzičkog producenta koji se, nakon peha sa motociklom, našao zarobljen na bizarnoj pustinjskoj lokaciji. Apstraktnim okruženjem dominira nekoliko razbacanih zgrada, gomila podjednako čudnovatih likova ili oblika koji lebde unaokolo i sveopšti lajtmotiv „igre” u vidu različitih zvukova i njihovih izvora. Mistik, zahvaljujući svojoj malobrojnoj, ali korisnoj opremi, može da hvata specifične semplove, bitove i kratke melodije, nakon čega se dotične skladište u memoriju uređaja za dalju upotrebu. Postoji mogućnost sklapanja sopstvenog soundtracka igre (soundtracka, lol) aktiviranjem i deaktiviranjem pojedinačnih semplova iz do tada prikupljene biblioteke zvukova. Osim ovoga, tu je i par sporadičnih i bazičnih avanturističkih „problema” koji se rešavaju automatski, pod uslovom da u datom trenutku imate odgovarajući predmet u inventaru. Nakon što otkrijete i pokupite sve zvukove iz okruženja, ostaje vam da izvedete „koncert” pred okupljenim obožavaocima (što će se svesti na zamorno-konfuznu varijaciju igre „Simon says”), nakon čega se vozite sa lokacije na sledeći niv....moša! Umesto sledeće mape, nastavka gameplaya, ili novih problema koje biste rešili neiskorišćenim predmetima iz inventara, biće vam servirana odjavna špica, apsolutno nepopustljivo hladnokrvna na sva pitanja šta se upravo desilo i da li je sve bio samo sanak pusti. Nema indikacija da je u pitanju prva epizoda neke šire priče, niti autori bilo gde spominju rad na novim sadržajima koji bi vremenom bili implementirani. Minimalno pozitivni aspekt igre tiče se simpatične grafike i samog okruženja, odrađenog u stilu „poor man’s Salvador Dali”, ali i to biva unakaženo lošom i siromašnom animacijom likova, koja kasni koju deceniju za iole modernim trendovima u svetu igara. Izvikana zvučna komponenta igre je na par mesta dobro implementirana i odrađena, kao što je na drugim mestima prenaglašena, škripava, napadna i nepodnošljiva. Beat the Game više podseća na nekakav (zakasneli) eksperiment iz programiranja, nalik impresivno odrađenom, igrivom scenskom demou od sto ili dvesta kilobajta, i možda ga više treba posmatrati u tom svetlu. Kao takav, trebalo bi da bude deljen besplatno na Steamu, umesto musavog pokušaja da na buku upeca što više naivčina sa viškom para (u sto maraka da će koštati ispod jednog evra u raznoraznim akcijama i popustima do kraja godine). Aleksandar DINIĆ | | |