Rayman Raving Rabbids | Mišel Ansel (Michel Ancel), francuski grafički umetnik, kreirao je 1992. godine za potrebe kompanije Ubisoft maskotu po imenu Rayman, bizarnog junaka bez udova koji je postao jedna od najpopularnijih faca u igračkom svetu. Nakon tri komercijalno veoma uspešne igre, klasičnih platformskih arkada, Ubisoft je krajem prošle godine predstavio četvrti nastavak koji je spakovan u paket promotivnih izdanja za Nintendovu konzolu Wii. Dok je original pokupio lepe ocene, verzije za PC i druge konzole nisu prošle naročito dobro, iz razloga koje ćemo objasniti niže.Što se zapleta igre tiče, Rejmenu o glavi ovoga puta rade nakazni zečevi, psihotični glodari koji dobroćudnog heroja drže u ropstvu i primoravaju ga da učestvuje u gladijatorskim igrama. Da bi izvukao glavu iz torbe, Rejmen treba da sagradi merdevine koje vode do slobode, od delova koje dobija kada uspešno završi nekoliko izazova i boss deonicu. Rayman Raving Rabbids se idejno i strukturno suštinski razlikuje od prethodnih nastavaka. Umesto kao klasična 3D platforma (od ove forme odustalo se još u ranoj fazi razvoja), igra je koncipirana kao zbirka komičnih mini-igara koje čine logički odvojene celine. Budući da su igre konstruisane tako da služe kao demonstracija mogućnosti nove konzole, tačnije njenog kontrolera, glavne zamerke tiču se upravljačkog sistema. Verzija igre za računare i druge konzole je direktan (neprilagođen) port čija je zabavna esencija dobrim delom „izgubljena u prevodu”. Takva žrtva se nije mogla izbeći jer u ovom trenutku ne postoji pandan inovativnom Wii kontroleru koji omogućuje detekciju pokreta u prostoru i daleko prirodnije upravljanje. Emulacija karakterističnog upravljačkog sistema na džojpedu odnosno tastaturi i mišu nije nimalo jednostavna pa ni rezultati realno nisu mogli biti bolji. Srećna je okolnost što igre uglavnom zahtevaju korišćenje dva ili tri tastera, pri čemu u jednom slučaju bolju kontrolu pružaju miš i tastatura (brzo pritiskanje tastera, kružni pokreti mišem, nišanjenje i slično), a u drugom precizan analogni džojped, zavisno od mehanike igre.Drugi veliki minus utefterili smo u rubrici za tehničke karakteristike. Dok su muzika i zvučni efekti sasvim korektni, čak i iznad proseka žanra, grafika je neopravdano zapostavljena. Pozadinski detalji i likovna rešenja statičnih elemenata sasvim su korektni, dok animirani objekti, živi junaci i dekorativni elementi deluju nedovršeno zbog malog broja poligona, neuverljivih tekstura i pikselizacije koja je mogla biti otklonjena funkcijom za umekšavanje tekstura (antialiasing). Takvi propusti mogu da idu samo na račun programerske lenjosti ili možda Nintendovog zahteva da se na portovanim verzijama ne radi optimizacija niti bilo kakvo „oplemenjivanje” originalnog koda. Poruka bi u tom slučaju bila – kupite Wii da biste u igri uživali onako kako su njeni autori predvideli. Na tome što u igri nije baš sve zift crno treba zahvaliti talentovanim dizajnerima, majstorima svog zanata, koji su u svaki atom igre ugradili otkačen humor, pozitivnu atmosferu i fazone koji se ne viđaju često. Karakter mini-igara je priča za sebe – iako nema mnogo istinski originalnih rešenja, stare ideje su prepakovane i servirane tako da im je teško odoleti. U kolekciji koja broji više od 70 igara ima bar tuce tematski potpuno različitih zezalica – od urnebesnih dancing parodija, preko frenetičnih pucačina u Operation Wolf stilu (statični FPS), do „podgrejanih” varijacija na temu sportskih coin-op arkada (da, to su one mašine na kojima smo pre dvadesetak godina zaradili reumu, lupajući po tasterima supersoničnom brzinom, prim. aut.). Igre su grupisane u nekoliko nivoa, simbolično predstavljenih gladijatorskim arenama sa čijih bina skandiraju dosadni zečevi. U zidovima arene nalaze se vrata – portali koji vode na poprište igara koje se mogu završavati po proizvoljnom redosledu. Na kraju naporne serije, smoždeni Rejmen se vraća u svoju ćeliju gde može da sumira utiske, ponovo odigra neke deonice i promeni garderobu za nastup u sledećem krugu (u kaseti su darkerske i hip-hop krpice, kostim bakice s naočarima i drugi kostimi koje osvajate tokom igre). U drugom režimu sakupljaju se bodovi i tu postoji i nekoliko multiplayer igara koje, međutim, retko uključuju oba igrača u isto vreme – uglavnom se igra na smenu, i to samo u onim igrama koje su „otključane” u story režimu. Otrcana fora, ali funkcioniše kao dobar motivacioni faktor. Raznovrsnost, dinamična atmosfera, uvrnut smisao za humor i elementi parodije na popularne igre i filmove (Far Cry, Metal Gear Solid, Doom 3, Pulp Fiction, Superman, Star Wars...) dovoljan su razlog za preporuku, uprkos nižoj oceni. Rayman Raving Rabbids lako može postati etalon za buduće platformske igre, naročito ako i druge igračke platforme budu dobile bežične kontrolere s mogućnostima kakve ima Wii upravljač Gradimir JOKSIMOVIĆ | | |