![]() | ![]() |
![]() |
| ![]() |
| |||||||||||||||||||
Program PRISM
Američka agencija za državnu bezbednost ima direktan pristup serverima Googlea, Microsofta i Applea. Šta to, zapravo, znači?
Ovaj tajni program zove se PRISM i njegovo postojanje obelodanio je Edvard Snouden, ugovorac koji je radio za NSA. Snouden je odlučio da napusti svoj dobro plaćeni posao i da se s Havaja preseli u Hong Kong i dune u pištaljku. Njegovu priču preneli su engleski Guardian i američki Washington Post. PRISM omogućava praćenje stranih državljana zahvaljujući globalnoj dominaciji internet giganata čije se usluge koriste u celom svetu. Naime, čak i kada chatujete s komšijom velike su šanse da će informacije proći kroz servere u Americi.
Prema navodima ova dva lista među kompanijama koje učestvuju u programu su Microsoft (Skype), Yahoo, Google (YouTube), Facebook, PalTalk, AOL, YouTube i Apple. Snouden je medijima dostavio dokumenta koja potvrđuju postojanje Prizme, a po otkriću američke vlasti potvrdile su postojanje ovog programa još od 2007. godine.
Direktan pristup? Ubrzo po objavljivanju informacije internet je eksplodirao navodima o apsolutnom direktnom pristupu serverima internet giganata, bez mnogo objašnjenja o tehničkoj izvodljivosti i potrebi za takvim poduhvatom. Odmah pošto je Snouden dunuo u pištaljku, oglasile su se i same internet kompanije.
Istina je, da je „direktan pristup”, možda samo nespretno upotrebljen izraz u prezentaciji, jer kada se podrobnije analizira, može se doći do zaključka da pojam podrazumeva pojednostavljen, automatizovan način za dobavljanje podataka o licima nad kojima država ima potrebu da vrši nadzor, umesto da zaista predstavlja prozor koji vodi do neometanog nadgledanja bilo kog korisnika na internetu. Što ne znači da NSA nema takvu moć. Samo, u slučaju Prizme ne postoji potreba za tim. Istorijski kontekst
Stvari su postale intenzivnije posle 11. septembra, kada je sve više agenata počelo da posećuje sedišta tehnoloških giganata. Tada je „na tapetu”, najviše bio Microsoft. Agenti su dolazili svakodnevno, donoseći velike količine sudskih naloga kako bi dobili pristup mejlovima i svemu drugom što se tiče komunikacije. Inženjeri Microsofta su nekada i manuelno morali da pripremaju ove podatke, skupljajući ih sa više izvora, u slučaju da „meta” koristi više odvojenih servisa.
Kada su već poštovali zakon i radili šta su radili, internet giganti su, u duhu Silicijumske doline, odlučili da racionalizuju proces i sačuvaju vreme i novac. S izmenama zakona i izgradnjom tehnološke infrastrukture da olakša ovaj proces rodio se PRISM, jednostavniji i brži, automatizovani način, da se u zakonskom okviru razmene podaci između NSA i tehnoloških kompanija. Pitanje eventualnih zloupotreba Prizme ostaje neodgovoreno, kako to uvek biva s ovakvim „mutnim” programima. Jedno je sigurno, prostora za zloupotrebe svakako da ima. PRISM je ozbiljno pitanje, ali je situacija daleko od dramatičnosti teoretičara zavere. PRISM vuče korene iz zloglasne inicijative Bušove administracije poznate kao Terrorist Surveillance Program, koja je implementirana posle 11. septembra. Program je omogućavao nadzor bez sudskog naloga. Legalnost ovog programa stavljena je pod znak pitanja jer nije funkcionisao uz dozvolu tajnog suda namenjenog obezbeđivanju legalnosti procesa nadzora stranih državljana. Ovaj sud, Foreign Intelligence Surveillance Court, autorizovao je PRISM i program radi pod njegovom kontrolom. PRISM je smešten u legalni okvir i nastao je 2007. godine zahvaljujući amandmanu The Protect America Act of 2007 (PAA), koji je dopunio Foreign Intelligence Surveillance Act (FISA), tako da je ovaj zakon omogućio zakonski nadzor bez sudskog naloga u slučaju da postoji „razumna procena” da je meta izvan granica SAD. Za nadzor nad građanima SAD zadužen je FBI i za to je potreban sudski nalog. Međutim, kako većina svetskog internet saobraćaja prolazi kroz servere u SAD, stvorila se dodatna zabrinutost da NSA zloupotrebljava svoj položaj. S druge strane pošto je srce interneta u Silicijumskoj dolini, NSA i SAD su velikoj tehnološkoj prednosti, kada je nadzor stranih (i sopstvenih) državljana u pitanju. Kako stvari stoje, ne postoji ništa što bi zabranilo NSA-u da „baci pogled” i na komunikaciju koju generišu građani SAD, ukoliko su bili u komunikaciji s targetovanim strancima. Treba imati u vidu da PRISM omogućava analitičarima da prate mete ako postoji najmanje 51 odsto sumnje da meta nije građanin SAD. Procurela uputstva za analitičare naglašavaju da treba slati periodične izveštaje o slučajnom skupljanju informacija oko građana SAD, ali da se zaposleni NSA ne moraju „puno brinuti o tome”, što na najbolji način pokazuje mentalitet tajnih službi koji trenutno postoji kada je u pitanju osetljiva tematika kao ova. Na Obaminom stolu Iako je PRISM glavna medijska tema danima retko ko zna kako ovaj program radi. FISA nalaže da direktor Nacionalne bezbednosti i državni tužilac mogu da autorizuju praćenje lica za koje se veruje da su van SAD, na godinu dana. Pomenuti „tajni sud”, FISC, mora da donese nalog – sem ako procena bezbednosnih službi ne kaže da meta do tada može nestati ili da se podaci o nacionalnoj bezbednosti mogu izgubiti. U prevodu, nadzor stranih državljana van teritorije SAD moguć je, praktično, i bez sudskog naloga. Od 2007. godine državni tužilac i direktor Nacionalne bezbednosti objašnjavaju u detaljnom tajnom dokumentu kako planiraju da skupljaju informacije preko bare. Zakonski, njihovi navodi mogu da imaju veoma širok opseg, što znači da nije nužno da specifikuju tačne teme ili mesta. Federalni sudija iz FISC odobrava ovaj plan, što daje neku vrstu „širokoopsežnog” trajnog naloga za nadzor po želji. Od tog trenutka vlada može da izdaje direktive internet kompanijama koje zahtevaju predaju informacija. Direktive su, za razliku od osnovnog izveštaja, specifične. Vremenom je razvijem automatizovani sistem koji se koristi za slanje direktiva. Tako se do razmene informacija u internet kompanijama može doći bez ljudskog faktora koji bi ih manuelno slao. Google tvrdi da njihovi advokati proveravaju svaki nalog, to jest direktivu. U svakom slučaju, komunikacija ide preko FTP-a, i često je sasvim automatizovana. Šta god mislili o Prizmi, ona je smeštena u legalni okvir, a sve što se „možda” dešava mimo njega, poput nadzora građana SAD ili onih koji nisu pod sumnjom, praktično je nemoguće utvrditi. U svakom slučaju, Prizma se odnosi na individualni nadzor i nadzor uskog opsega, a ne kako je ubrzo počelo da se veruje, analizu velike količine podataka. Tako NSA dobija pristup na primer celokupnom inboxu ciljane osobe. Ovo znači da skeniranje za poželjnim informacijama podrazumeva i pregled mejlova koji su slali američki građani. Prizma, dakle, nije monitoring celokupnog internet saobraćaja koji prolazi kroz SAD, nego sistem koji filtrira informacije kroz direktive, a potom ih pretražuje za ključne reči, obrasce komunikacije, ili manuelno od strane analitičara. Sadržaj se filtrira „kroz prizmu”. Pošto je došlo do autorizacije i eventualnog sudskog naloga, vreme je da internet kompanije podele podatke sa svojih servera. Ali zašto internet giganti sarađuju? Sem što je to u skladu sa zakonom, sve ove kompanije mogu da računaju na ustupke od strane države. Ponajviše Google i Microsoft, ali i drugi, imaju brojne probleme: stalne sumnje o zloupotrebi monopolističkog položaja, pitanja oko autorskih prava i drugo. SAD garantuje imunitet u nekim slučajevima, dok u drugim „gleda na drugu stranu”. Ovo se najbolje vidi iz činjenice da Google i Microsoft imaju veće probleme u EU: kompanije su već plaćale astronomske kazne, a na primer Microsoft je u Evropi morao da isporučuje Windows s mogućnošću jasnog izbora internet browsera. Zanimljivo je da su se neki od giganata opirali duže i više od drugih. Jedan od procurelih slajdova otkriva da se Microsoft pridružio 2007, Yahoo 2008, a da su Google i Facebook došli 2009. godine. YouTube godinu dana kasnije, Skype 2011, a AOL 2011. Apple je dodat u PRISM program tek oktobra 2012. godine, a zanimljivo je i da Twitter do danas nije u programu. Na listi je, zanimljivo, i PalTalk, koji je znatno manji, ali je igrao značajnu ulogu u vreme Arapskog proleća i na početku građanskog rata u Siriji. Ovde bi Twitter došao „kao naručen”, ali se mora imati u vidu i da je posao sigurnosnim službama olakšan, jer je većina tvitova ionako javna. U dokumentima se pominje i Dropbox, koji bi trebalo da se pridruži Prizmi, što će omogućiti NSA-u da ima direktan uvid u fajlove koji se dele i čuvaju na ovaj način. Ovo nije lako po kompanije iz Silicijumske doline, posebno one poput Googlea koje vode politiku liberalne kulture i nastoje da sačuvaju privatnost korisnika – jer su kredibilitet i bezbednost ujedno i temelji njihovog biznisa. Google čak ima i Transparency Report web sajt, gde otkriva statistiku i detalje informacija koje mora da otkrije organima vlasti širom sveta. Google i ostale kompanije, pošto je „pukla bruka”, zahtevaju od američkih vlasti da im daju zeleno svetlo da podele više detalja sa svojim korisnicima. Zato je očigledno da su ove firme pod non-disclosure ugovorom koji ih primorava da ćute o specifičnostima. Ponešto se i zna. Na primer, Facebook je obelodanio da je prošle godine „na tapetu” bilo oko 19.000 korisnika. U drugoj polovini 2012. bilo je oko 10.000 zahteva od različitih vladinih agencija. Procurela prezentacija, takođe, otkriva da PRISM beleži rast. Količina podataka koja dolazi od Skypea porasla je za 248 odsto 2012. godine. Facebook, kao izvor, zabeležio je rast od 131 odsto, dok je od Googlea uzeto 63 odsto informacija više 2012, u odnosu na 2011. godinu. Kada NSA „namiriše” komunikaciju vrednu dalje istrage, agencija objavi izveštaj. Do sada ih je objavljeno 77.000. Bilo ih je 24.005 prošle godine, što je povećanje od 27 odsto. Svaki sedmi izveštaj u NSA, agenciji koja dobija informacije na nebrojano puno načina, dolazi iz PRISM inicijative. Snimljeni podaci, na ovaj način, čuvaju se na nepoznato dugo vreme, jer, na primer email koji danas izgleda bez značaja, sutra može poprimiti novi kontekst. PRISM nalazi put i do stola predsednika Amerike. Obamu, kao i sve predsednike pre njega, svakog jutra čeka obaveštajni brifing koji za njega sastavljaju tajne službe. Otkrića zahvaljujući inicijativi Prizma značajan su izvor informacija. Ozbiljno pitanje? Za ovakvu priču, kada su je Guardian i Post objavili, očekivalo se da će potresti svet. Tema jeste spadala u kategoriju breaking news, ali je istina da se niko, sem boraca za ljudska prava, nije mnogo istraumirao. Uostalom, WikiLeaks je otkrio dosta toga zanimljivog: procurele depeše i podaci iz Pentagona otkrile su dosta toga važnog oko zataškavanja, „kolateralne štete”, zagađenja životne sredine, interesa da se ide u rat – pa je jača reakcija javnosti izostala. S druge strane, Prizma i slične inicijative hrane se informacijama koje sami generišemo. Istina je da, ako ne predstavljate pretnju po nacionalnu bezbednost SAD, zaista nemate razloga za paniku. Istina je, takođe, i da kada idete u toalet, želite da to obavite sami, jer je to privatni čin. Ne želite da vas neko posmatra kroz prozor. U tom smislu, ovaj program vas može učiniti nervoznim, ali više od 99 odsto korisnika interneta nikada neće „proći kroz prizmu”. Imajući u vidu da je NSA vojna agencija, zanimljivo je zapažanje Džamila Džafera, direktora ACLU-ovog Centra za Demokratiju. On je istakao da je šokantno što NSA ovo zahteva od internet kompanija. Vojska tako ima pristup civilnim komunikacijama, što je „militarizacija domaće komunikacione strukture”. Nekadašnji kandidat za predsednika Amerike i poznati liberal Ron Pol izjavio je da veruje da Obama gubi kontrolu nad nadzornom moći državnih agencija, te da je potrebno da narod zna više o državi, a ne država o narodu. Protiv Prizme ustala je naravno i Electronic Frontier fondacija, poznata po borbi za digitalna prava internet korisnika. Ona je objavila formular koji omogućava da nezadovoljni građani pišu svojim odabranim članovima parlamenta protiv Prizme. Američka Unija za građansku slobodu podnela je tužbu protiv NSA, s argumentom da Prizma krši ustavna prava građana na privatnost, slobodu govora i udruživanje. Ni reakcije iz inostranstva nisu izostale. Vest je objavljena u vreme kada su kineski predsednik i Obama obilazili Kaliforniju i Silicijumsku dolinu. Kinezi su odlučili da ne budu oštri prema trgovinskom savezniku, te su istakli da je važnost sajber-ratovanja visoka. Ipak, bilo je i kritika: časopis Liberation Daily, u vlasništvu Partije, uporedio je Prizmu s Orvelovom „1984”. Ipak, utisak je da su kineski disidenti bili više šokirani nego Kina. Ruska propagandno-senzacionalistička web mašinerija RT pokrila je ovu priču punom pažnjom, u svom stilu. Država je, takođe, ponudila azil Edvardu Snoudenu. Oglasili su se i talibani. Njihov portparol istakao je da su za ovu i slične pretnje znali, te da za sada uspešno sprečavaju agencije SAD da vrše online nadzor njihovih aktivnosti. Ovo, uostalom, i nije tako teško – ako ne koristite Facebook, Gmail, te imate Tor i slične alate za anonimnu internet komunikaciju. Među najoštrijim reakcijama nalazi se ona nemačkog Federalnog komesara za zaštitu informacija, Petera Šara, koji je inicijativu okarakterisao kao „monstruoznu”. On se zabrinuo za nemačke građane koji masovno koriste Facebook, Skype, Gmail... Pres sekretar nemačke kancelarke Angele Merkel najavio je njen sastanak s Obamom, gde će jedna od tema biti upravo Prizma. Međutim, nemačka zabrinutost pala je u drugi plan jer je osvanula vest da će ova država uložili još 100 miliona evra kako bi proširila aktivnosti praćenja interneta. Vest je došla dva dana pre sastanka Obame i Merkelove, tako da će kancelarka moći da uči iz iskustva. • • • Na kraju, da li bi trebalo da brinemo? Ne puno. Pitanje jeste ozbiljno, ali se sve na kraju završi filozofskim raspravama o granicama slobode, privatnosti i bezbednosti. Ipak, ostaje onaj ljudski osećaj da ne želite da vam neko zadire u privatnost. Zanimljivo je i da privatnost i tajnovitost imaju različiti značaj zavisno od toga koliko ste moćni. Oni najmoćniji cene i ne daju svoju privatnost. Mi ne znamo šta Google radi s našim podacima, da li ih državne službe pribavljaju nelegalno, da li ih oglašivači kupuju uprkos Polisi privatnosti i Uslovima korišćenja, ali ne osećamo posledice. Tako društvo lagano može da potone u još veći „orvelizam”, ali to možda dovodi do povećanje sigurnosti. Sa većim plastom sena, teže je naći igle. Prizma ima zadatak da eliminiše seno i da prati samo igle. Američke bezbednosne agencije su, posle 11. septembra, izvestile da su svi podaci koji ukazuju da će se nešto desiti bili tu, bili prikupljeni, ali u moru informacija još nije bilo sofisticiranih tehnika da se isfiltrira pretnja. Kada su ovakve teme u pitanju, ljudi zaborave da su njihovi podaci tek samo neki znaci u moru informacija, a da su šanse minimalne da ih neko pogleda. Ovaj sentiment menja se sa duhom vremena: sa rastom pretnje od terorizma ili neposredno posle udara, mnogo je više onih koji bi „žrtvovali slobodu” i privatnost. Benžamin Frenklin je jednom rekao da država koja žrtvuje slobode kako bi bila bezbednija ni ne zaslužuje slobodu i bezbednost. Čini se da se ljudi s ovom izjavom slažu – kada i kako im odgovara. Svaka velika priča je prolazna i retko ostavlja velike posledice – globalno i lokalno. Prizma će biti trendi tema neko vreme, ali niko se neće odreći Facebooka, Gmaila i svih ostalih pogodnosti koje nam giganti Silicijumske doline pružaju. Ivan VESIĆ |
| |||||||||||||||||||||
![]() | |
![]() | ![]() |
Home / Novi broj | Arhiva • Opšte teme | Internet | Test drive | Test run | PD kutak | CeDeteka | WWW vodič • Svet igara Svet kompjutera Copyright © 1984-2018. Politika a.d. • Redakcija | Kontakt | Saradnja | Oglasi | Pretplata • Help • English | |
SKWeb 3.22 |