Test Drive: Ferrari Racing Legends | Ferari u igrama prolazi kao Bajaga sa video spotovima. Kad god se namerače da svojim modelima automobila ekskluzivno učestvuju u nekoj igri, dogodi se opšti fijasko. Ne terajte nas da se setimo svih promašaja, ali kada nijedan Sony svojim autoritetom nije uspeo da postavi stvari na pravo mesto (Ferrari Challenge Trofeo Pirelli), onda šta dalje pričati? Bilo kako bilo, red je došao i na Atari, čijim je handlerima palo na pamet da sve embeduju pod skute svog (uspešnog?) serijala Test Drive. Ne velimo da je ideja loša, ali predstavljati ga kao PC verziju Forzea i Grand Turisma ipak je malo...Tehničke karakteristike igre su dobre, okolna grafika nije po modernim standardima, ali ne smeta u velikoj meri. |
U igri se od vas očekuje da sednete iza volana pedesetak čuvenih Ferarijevih modela i prođete zlatnu, srebrnu i modernu eru (valjda) kompanije. Sve to je razvučeno na period od 1947. do 2011. godine. Ukupno vas očekuje 35 misija i čak 216 eventa. Moramo da kažemo da je kampanja čudno ustrojena i da vas baca tamo-amo iz godine u godinu kao kakav vremeplov. Recimo, test-vozač postajete 1959. godine u Silverstonu, da bi vas sledeća misija vratila u 1958. godinu, u Moncu i testiranje Ferarijeve prve F1 mašine (125 F1). Zadaci koje obavljate čisto su trkački – plasiraj se na to i to mesto, postavi to i to vreme, završi trku bez sudara sa takmacom itd. Pored glavnog, uvek je tu i bonus zadatak koji obično produbljuje zahteve prvog – budi prvi, gledaj da i prosečno vreme po krugu bude bolje od zadatog i slično. Fizički model zapravo je prilično dobar i snažno vuče ka simulaciji. Težina se može tweakovati i gurnuti ka arkadnom, ali samo donekle. Svaki model automobila na stazi ponaša se drugačije i ovde se autorima nema šta zameriti. Veliki minus upisujemo zbog težine igre. Kako budete odmicali, misije će postajati ludački teške. Još ako budete jurili bonus zadatke zbog nagrada, nagrabusićete vrlo brzo. Igra ne prašta ni najmanje greške, jedno pogrešno kočenje i „poljski radovi” pokraj staze koštaće vas dragocenih sekundi i ostvarivanja cilja. Sudari i veće nezgode automatski spuštaju zavesu na bini i predstava je gotova. Za razliku od nekih drugih igara, a i svojevresnog standarda, ne postoje flashbackovi, što znači da vas posle grešaka (na koje ćete biti naterani nerealnim zahtevima igre) očekuje restartovanje vožnje. Tehničke karakteristike igre su dobre; okolna grafika nije po modernim standardima, ali ne smeta u velikoj meri. Zvuk uvek može da bude bolji i zaista se pitamo kada će neko svojski da ga izdigitalizuje da ne zvuči generički i monotono. Modeli automobila su, naravno, fantastični – bilo da ih gledate spolja ili iz pozicije vozača. Cockpit view je nešto posebno, pravo mesto odakle se vidi svaki detalj bilo kog voženog automobila. Kada smo konačno odustali od igre (čak i od multiplayera i pojedinačnih vožnji), to nije bilo zbog pomenute težine. Ma koliko smo se trudili, nismo uspeli da se poistovetimo sa zadacima i test-vozačem koga navodno vodimo. Tada su i ciljevi izgledali sve dalje i dalje, a nama je u rezervoaru nestalo goriva. Šteta, potencijal je tu. Vladimir PISODOROV | | |