♪ mmmmm mmmmmm uhmmmm ♪ („Grlom u Jagode”, prim. aut.)
Duhovi Politikinih direktora koji nas posmatraju iz 1984. mogu da budu zadovoljni ostvarivanjem dvadesetpetogodišnjeg plana Te 1984. godine, dok je dobar deo čitalaca ove stranice mlatio repićem u očevom rezervoaru, održana je Zimska olimpijada u Sarajevu, rođen je Apple Macintosh, a na ulicama Los Anđelesa pojavila se specijalna vrsta kokaina koji se ne šmrče već puši, od milošte nazvan „krek”. Te iste godine izašao je prvi broj „Sveta kompjutera”, lista koji je za mesec dana omašio priliku da bude stariji od Elite, verovatno najznačajnije igre u istoriji osmobitnih računara. Ja sam imao 11 godina i bio sam potpuno uveren u to da ću jednog dana postati prvi srpski kosmonaut, tehnološki sex simbol koji će kušati svaku devojku koja mu dahom zamagli vizir. ♪ mmmmm mmmmmm uhmmmm ♪ Ono što me je oduvek fasciniralo jeste činjenica da se u sivoj i kristalizovanoj komunističkoj zabiti SFR Jugoslavije, u okviru kolegijuma Politike, olovnog i analognog izdavačkog džina koji je predstavljao bitnu propagandnu polugu sistema, našlo nekoliko neverovatno dalekovidih likova koji su progurali ideju osnivanja novog lista. Dakle, časopisa koji bi se bavio kompjuterima, kontraband robom koja je oduzimana na granici i zbog koje su carinici zavrtali uši roditeljima, tim reakcionarnim švercerima koji narušavaju tekovine revolucije. Mojoj rođenoj baki, koja je iz Minhena pokušala da svom perspektivnom unuku prošvercuje Kempstonov džojstik, jedan nadobudni slovenački carinik je 20 minuta držao predavanje o narušavanju domaće industrije, kori drveta i bubama koje je njegov otac partizan jeo, žrtvi na koju moja bakuta pljuje svojom švercerskom izdajom ideala, dok ga stariji kolega nije povukao rečima: „Ma daj, ostavi bako na miro”. Imagine that. Naš magazin nastao je u vremenu kada je računar/kompjuter bio terminološki kodifikovan kao „elektronski mozak”, naprava koju su prost narod i urednici Jugoslovenske Radio-televizije shvatali kao šklopociju veličine sobe, hlađenu tečnim kiseonikom i namenjenu kontroli ICBM lansiranja u nuklearnom ratu između NATO-a i Varšavskog ugovora: razbijanje iluzija i njegovo odomaćenje u sobama i potkrovljima je i naša (delimična) zasluga. Dvadeset pet godina kasnije, „Svet kompjutera” ima status pseudokulturne ex-Yu ikone, uporediv sa prehrambeno-konditorskim proizvodima nalik kiki bombonama, buco siru i jaffa keksu ili plućoprobojnim duvanom poput sarajevske drine, marlbora ili filtera 57. U mešanom društvu dovoljno je samo pomenuti SK, i raja spontano kreće da se oblizuje, češka bradicu i kezi se. Naša konkurencija se tokom decenija pojavljivala, prosperirala, batragala i naposletku nestajala, sa urednicima koji su za naš trijumf i njihov Der Untergang optuživali Politikinu prodajnu mrežu (Mein Führer... Steiner...), Mesečeve mene, fluktuacije na tržištu globalnog kapitala i solarne protuberance. Preživeli smo vladavinu Milke Planinc, Slobodana Miloševića i Vojislava Koštunice. Časopis je bio svedok eksplozije reaktora u Černobilju, rušenja dva spejs-šatla („Čelindžer” i „Kolumbija”), nekoliko desetina međunarodnih ratova, dve invazije na Irak, raspada SFRJ i bombardovanja Srbije. Jedini XP koji nam nedostaje jeste invazija vanzemaljaca ili sudar Zemlje sa kometom, mada ne verujemo da bi čak i kraj majanskog kalendara 2012. godine mogao ozbiljnije da uzdrma našu poziciju - nastavili bismo da izlazimo u nekom paralelnom svemiru, tvrdoglave bubašvabe kakve jesmo. Gasp! Pored neumoljive inercije, opstanak na tržištu i konstatni napredak možemo da zahvalimo upravo toj tvrdoglavosti, koja po intenzitetu poseduje gotovo fanzinske, underground atribute. „Svet kompjutera” je časopis u kome mnogi gigantski softovi i slični hardversko-softverski konglomerati ne žele da se oglašavaju zbog „nebiranja reči i tendencioznog odbijanja da naglas hvalimo njihove debele stomake i ravna stopala” (Bob Rock će mi oprostiti na parafraziranju). Tokom godina gutali smo flak od sopstvenog marketinga u okviru kuće (zomg! Izgubili su oglas! Off with their heads!), od uvređenih gazdi mnogih domaćih firmi kojima se nije dopao pljuvački komentar na monitore kojih su uvezli nekoliko kargo kontejnera. Političari nam se nikada nisu mešali u posao: prolazile su nam čak i stvari poput opisa TOAW II: Flashpoint Kosovo, koji smo objavili usred bombardovanja, u vremenu prvog, famoznog Zakona o informisanju (istorija se ponavlja), u kome su urednici i autori morali horski da ponavljaju tirade o „finalnoj pobedi” (copyright by Adolf H.). Duhovi Politikinih direktora koji nas posmatraju iz 1984. mogu da budu zadovoljni ostvarivanjem dvadesetpetogodišnjeg plana, ispunjavanjem zacrtanih smernica i konstantnim naporima da ostanemo u žiži društveno-političkih zbivanja. Šta da kažemo za kraj osim /flex. |