TEST PLAY<>
092004<><>

Doom 3

„hype” (engl.) = uzbuđenje, paljevina, loženje...

Količina paljevine, tj. hypea koja je pratila poslednje dve nedelje pred izlazak Dooma 3 dostigla je pangalaktičke razmere, veće ili makar jednake transu koji je uobičajen pri premijeri svakog novog „Star Wars” filma. Energija fan-baze, akumulirana tokom četiri godine najava, razvoja, odlaganja i obećanja, u ogromnoj meri se prelila i u mainstream medije: ozbiljne televizijske kuće, dnevne novine i magazini koji s igrama nemaju nikakve veze donosili su vesti o budućem svetskom čudu interaktivne zabave, koje samo što nije. Igračka glasila i sajtovi su izgledali gotovo identično: stotine vesti, komentara, last minute informacija, intervjua i neobaveznih tlapnji protkanih žudnjom, stvorili su atmosferu koja se nikada nije ovako silno fokusirala na jednu temu.

Svaki komentar Toda Holensheda (CEO id Softwarea) vezan za hardversku zahtevnost igre frenetično se analizirao, kao nekada „Enigma” kodovi sa nemačkih podmornica. Protivrečne vesti vezane za nVidia i ATI kartice i optimizacije divljale su kao šumski požar, a veseli Teksašani su trljali ruke. U pozadini cele priče bila je standardna igranka i rivalitet dva najveća proizvođača grafičkih čipsetova, kojima je rukovodstvo id-a superiorno manipulisalo, donoseći nasumične kontradiktorne izjave koje su išle u prilog jednoj ili drugoj strani.

Rezultat? Pored dva miliona primeraka igre kupljenih u pretprodaji, id i Activision (kao izdavač) sigurno su inkasirali još nekoliko miliona $ na konto plaćene žvake o „boljoj implementaciji šejdera kod ovog, većem filrejtu kod drugog tabora, potrebi za toliko i toliko video-RAM-a...” Bonus efekat je bio još intenzivniji hype koji je kulminirao 3. 8. 2004.

Trećeg avgusta 2004. godine svet je nakratko zaboravio na Spajdermena i Šreka, rat u Iraku i skoru Olimpijadu. Stigao je Doom 3! Sledilo je nekoliko dana tišine, posle kojih se desilo nešto krajnje neočekivano: totalna disproporcija u stavu između kritičara i igračkih foruma, koja je i slepcu otvorila oči kada su u pitanju zablude o nezavisnom igračkom novinarstvu. Profi kritičari su igru dizali u nebesa i ocenjivali je sa 95, dok je raja prilično uniformno zaključila da igra apsolutno i nepobitno nije ništa posebno. To je i moj zaključak. Da, Doom 3 je teški prosek, na momente dosadan, na momente zanimljiv, ali prosek! Grafika je super (diže ocenu za bar 15 poena), ali to, naravno, u 2004. godini nije dovoljno. Svaki film s Arnoldom Švarcenegerom ima bolju grafiku, uz akciju koja je približno adekvatna onoj iz igre.

Doom 3 je sadržinski nabudžen rimejk originala starog 11 godina, sa gotovo identičnim okvirnim zapletom i pozadinskom pričom, suštinski istim neprijateljima i arsenalom. Suludi teleportacioni eksperimenti u bazi na Marsu i stihijska analiza artefakata davno nestale civilizacije, otvaranje portala ka samom Paklu i hordama demona koje kuljaju iz njega, sa Zemljom koja je u smrtnoj opasnosti i jednim jedinim čovekom koji može da spreči Armagedon... Bezimeni marinac, netaknut invazijom nečiste sile koja je mutirala ili raščerečila celokupan personal istraživačke baze UAC-a (Union Aerospace Corporation) ima prilično težak zadatak zapušavanja rupe ka Hadu i tamanjenja falangi maštovitih, ali priglupih monstruma.

Posle (sada već) legendarne igre Far Cry i njenih nadrealnih grafičkih dometa, prilično je teško šokirati naše razmažene neuroreceptore i pobuditi osećaj za fenomenalno. Doom 3 u tome ipak uspeva, ali na totalno različit način od Crytekovog tehnološkog čuda. Pravog poređenja teško da može biti: 99,99% vremena Doom 3 servira mračne enterijere, skučene prolaze i volšebnu igranku prigušenih svetala i dinamičkih senki, sa okruženjem koje se retko kada prostire više od desetak metara u bilo koju stranu. Iako je Far Cry zahtevao pravu genijalnost i veću veštinu u kreiranju neverovatne virtuelne džungle i kilometarskih pejsaža, autorima Dooma 3 se mora odati priznanje na umešnosti da iz ograničenog prostora ostvare apsolutni maksimum. Količina detalja, animiranih tekstura, pokretne i nepokretne mašinerije, izvora svetla i ostalih „očnih mamipara” je prosto neverovatna.

Sada razumem zašto je id-u trebalo četiri godine za razvoj igre (duplo duže nego Cryteku): u Doomu 3 svaka soba je mukotrpno i ručno slagana, projektovana i jedinstveno modelirana, uz zanemarljivu i gotovo neprimetnu dozu ponavljanja. Široka upotreba animiranih tekstura, oličenih u video-snimcima na ekranima mnogobrojnih monitora, možda je najuspeliji efekat iz široke palete upotrebljenih. Brojne brave sa šiframa i displeji u kojima morate ukucati broj (najčešće za prolaz dalje) su totalno integrisani u gameworld, bez posebnog prozora koji se otvara u sličnim igrama: kada mu priđete, oružje se automatski spusti, a context-sensitive kursor omogućuje manipulaciju. Veoma dobro i uspelo tehničko rešenje.

Šetnja kroz bazu je i najveća motivacija za prelazak igre: standardna pucačka akcija ovde nije čak ni sekundarni razlog igranja, već pomalo smarajuća prepreka uživanju u lepoti soba. Najveći razlog za igranje Dooma 3 je isključivo estetsko-arhitektonske prirode.

Zašto nisam zadovoljan akcijom koju igra nudi? Kao prvo, ona je kraaaajnje bazična i od one u prvom Doomu se suštinski razlikuje samo po činjenici da oružje možete pomerati gore-dole i po tome što je arhitektura nivoa naprednija, odlazeći u visinu i dubinu. Nivoi su, u većini slučajeva, krajnje linearni: mora se prokrčiti jedna staza i naći način za otključavanje prolaza za dalje. Malo backtrackinga koji je ponekad neophodan ni slučajno neće dovesti do toga da se izgubite u gomili soba: čak i ako igru batalite na nekoliko dana i zaboravite šta vam je trenutni zadatak na nivou, za nekoliko sekundi ćete se vratiti na pravi kolosek. Ova linearnost je uspešno maskirana detaljima, obojenim svetlom, senkama, kricima u daljini, ambijentalnim zvukom, povremenom radio komunikacijom i drugačijim izgledom svake prostorije, ali kada za trenutak to sve izbacite iz glave, ostaje vam feeling šetnje po krajnje jednostavnom pseudolavirintu prepunom strelica koje usmeravaju na pravi put.

Kao drugo, neprijatelji nemaju nikakvu naznaku makar i rudimentarnog AI. Pošto su u pitanju demoni sa jasnim planom za osvajanje Marsa i Zemlje (a ne bezumne zveri ili mutirani majmuni), čovek bi očekivao makar hint neke taktike koja ima smisla. Kao i u prvom Doomu, protivnici se ili trude da vam priđu i „iskandžiraju” vas ili napucavaju iz daljine, ako raspolažu takvom sposobnošću. Samo napucavanje vrlo brzo postaje užasno monotona disciplina, koja posle 15-20 sati (koliko prosečnom igraču treba da pređe igru) zaista ostavlja mentalnu tupost. U proseku, neprijatelji vas ne oštećuju previše (bar na default nivou težine), što u kombinaciji sa obiljem health-packova i municije koju nalazite svuda igru čini relativno lakom.

Izazov koji pružaju demonske horde Dooma 3 bio bi prava boza da nije jedne stvari koju svrstavamo u treću glavnu zamerku igri: mraka. Istraživačka baza na Marsu u poznom XXII veku bi, i pored problema s energijom (koji se provlači kroz priču), morala da bude okruženje u kojem se može živeti i raditi bez pomoći slepačkog štapa. Sem svetlucanja enterijerskih detalja, monitora i energetskih snopova, veći deo igre provodi se u nedovoljno osvetljenom ambijentu (koji i pored toga izgleda prelepo, okupan u senke i difuzno slabo svetlo), koristeći uši ili baterijsku lampu za procenjivanje pravca iz kojeg dolazi opasnost.

Neprijatelji imaju nezgodnu tendenciju da se materijalizuju ni iz čega, u najvećem broju slučajeva istovremeno sleđa i spreda. Ako ste se (a jeste) kroz sobe kretali s baterijskom lampom, morate se (pre)brzo prebaciti na neko od oružja i raspaliti po gadovima. A gašenjem lampe gubite kontakt s protivnikom, koga morate locirati paljbom (vašom ili njegovom) ili po zvuku koji proizvodi. Zvučna detekcija položaja opasnosti je bitan elemenat gameplaya, ali za to morate imati SB Live ili Audigy i dobar 5.1 sistem zvučnika. Standardna igračka postava sa integrisanim zvukom i malim stereo zvučnicima ovaj aspekt snalaženja u igri čini neupotrebljivim, efikasno srozavajući ukupni doživljaj i čineći igru težom.

Zaista, čovek bi morao da se zapita sledeće: zašto marinac iz budućnosti nema nikakav infracrveni vizir ili oružje sa integrisanom lampom? Zašto nije našao kotur selotejpa i prilepio nekoliko baterijskih lampi na svako oružje? (Za ovo poslednje lek je tzv. Duct Tape Mod, neoficijalni dodatak nekog frustriranog igrača-modera koji nije pristao na rogobatnu i nespretnu ideju za koju je id mislio da će biti glavni generator atmosfere.)

Oružje u igri je replika legendarnog arsenala koji je krasio original. Pesnice, pištolj, automat, chain-gun, plazma puška, sačmarica, motorna testera i čuveni BFG modelovani su krajnje dopadljivo i sasvim solidno balansirani prema vatrenoj moći i dostupnosti municije (najviše je ima za sačmaru i automat, najmanje za BFG). Koristan, mada ne i ubojit deo opreme je PDA uređaj koji sadrži zadatke, e-mail poruke i audio logove mnogobrojnih (pokojnih) NPC karaktera u igri. Totalno nalik na System Shock 2, tuđi PDA uređaji koje povremeno nalazite potpunije grade pozadinsku priču i dosoljavaju atmosferu, a neki od njih sadrže i šifre za ormariće s opremom i security kodove bez kojih se pojedina vrata ne mogu otključati. Nezgodna stvar je što su šifre za otključavanje pojedinih deonica zarobljene u audio porukama koje morate preslušati do kraja (i zapisati kombinaciju), a neke kriju i opcione easter eggove koji se lako daju prevideti.

Hardverska zahtevnost igre je razumljivo velika, a igra je optimizovana za nVidia kartice. Na ATI grafikama, zavisno od drajvera, igra će se povremeno zakucavati ili neće hteti da krene. Lek za to je beta verzija catalysta, posebno optimizovanih za Doom 3 (www.ati.com). Nije baš jasna tvrdnja da određeni kvalitativni settingsi igre zahtevaju tačno određenu količinu video RAM-a. Po rečima glavešina id Softwarea, za „high” preset vam treba 256 MB, dok ultra high traži 512 MB!!! Takvih kartica nema kod nas jer koštaju više od 600 dolara. Ja sam igru igrao na GeForce FX 5900/128/AGP8X MB sa maksimalnim podešavanjima, sa animacijom koja ni za trenutak nije prestala da bude tečna (uz Intel P4/3.5 GHz i 1 GB DDR-500 RAM-a u dual channel režimu). Vratimo se za trenutak na početak ovog teksta i priču o plaćenim izjavama sa ciljem popularizacije novih i skupih modela grafičkih akceleratora...

Ako bismo pravili paralelu između Dooma 3 i svadbe u istočnoj Srbiji, ova igra je prava pravcata vlaška mlada iz bogate kuće, našminkana i nabudžena, sa relativno krivim i dlakavim nogama koje se naziru ispod venčanice donete iz Frankfurta. Četiri godine skockavanja i peglanja morale su doneti daleko bolji rezultat.

Miodrag KUZMANOVIĆ

 
Doom 3
Šta mislite o ovom tekstu?
Catwoman
Zoo Empire
Soldiers: Heroes of World War II
Guilty Gear XX: The Midnight Carnival
Wings of War
War in the Pacific: The Struggle Against Japan 1941-1945
Army Men: Sarge’s War

...još jedno mišljenje
Teško je ukratko predočiti emocije koje nastaju pri prvom igranju Dooma 3. Možda bi najbolje poslužila onomatopeja – vauuuuu! Prvih deset minuta upoznavanja enterijera baze na Marsu je namerni trik programera, da se uverimo u sve prednosti novog grafičkog enginea i navučemo na igranje. Kada se proletos pojavio Far Cry, svi smo se pitali da li će Karmakovo čedo uspeti da kvalitetom grafike parira novopostavljenim standardima. Odgovor je – definitivno da! Doom 3 izgleda sjajno i, što je najznačajnije, uopšte nije toliko hardverski zahtevan koliko smo strepeli (možda zato što se odvija u zatvorenom prostoru). S druge strane, zvučni efekti su jezivo dobri – užasavajući krici monstruoznih stvorenja koji dopiru iz mračnih prostorija i prolaza lede krv u žilama. Noćno igranje sa slušalicama na ušima ili u većoj prostoriji sa dobrim setom okružujućih zvučnika jednostavno ne dolazi u obzir – toliko je jezivo da utiče na nervni sistem!
Međutim, ako se po strani ostave tehničke karakteristike, Doom 3 nije ni izbliza tako idealan kao što to na prvi pogled izgleda. Tumaranje prelepo iscrtanim hodnicima i tamanjenje ultrarealistično animiranih kreatura (šta li Karmak sanja?) dosadi već posle nekoliko nivoa. Avanturistički elementi su na rudimentarnom nivou. Povrh svega, pojedini neprijatelji se spawnuju u bilo kom trenutku, na bilo kojoj lokaciji. Da pogorša stvar, tu je i očajan arsenal. U igri smeštenoj u daleku budućnost glavno oružje nikako ne bi smela da bude staromodna sačmara! Jeste da su tu i mašinka, plazma puška i slični marifetluci, ali uvek se na kraju vratim sačmari (ili čak pištolju). Jednostavno, za nju se može naći najviše municije.
Vladimir PISODOROV

...još jedno mišljenje
Na sve strane kruže komentari o tome kako je Doom 3 konačno stigao nakon četiri godine čekanja, a nije doneo ništa novo na koncepcijskom planu. Kažu ljudi da je priča bledunjava i prazna, žale se... Ma, koga je uopšte briga za sve to?! Puno krvi, pucanja i naježenih dlaka u sprezi sa fantastičnom grafikom, maestralnim zvukom, uz žličicu atmosfere nalik System Shocku, recept su za igru kojoj nijedan od dvadesetak FPS naslova unazad ne može ni da prismrdi! Pitanje je i da li će neke buduće, pompezno najavljene pucačine moći da mu „pljunu pod prozor”.
Jan ČMELIK

...još jedno mišljenje
Pošto smo se svi složili oko trivijalnosti da je Doom 3 tehnički najsavršenija, najlepša i još po mnogo čemu naj igra za PC (što je nesumnjivo sasvim tačno, iako ga Far Cry dobrano šije po više kriterijuma), red je da postavimo suštinsko pitanje koje se neumitno nameće već nakon nekoliko pređenih nivoa: šta je, naime, id Software želeo njom da postigne? Da li je Trojka trebalo da bude rimejk prethodnih nastavaka koji su udarili temelje igranju u tri dimenzije ili neka vrsta omaža survival horror igrama sa posebnim akcentom na System Shocku 1 i 2? Kakav god odgovor bio, jedno je sigurno – Doom 3 nije ni jedno ni drugo, već nešto treće, nedefinisani koktel svega i svačega koji umesto da opije igrača i dovede ga u stanje duševne nirvane, izaziva frustraciju i generiše dosadu. Bauljanje kroz mračne klaustrofobične hodnike (na Marsu su od pamtiveka na snazi restrikcije struje) uz retke izlete na površinu planete, tek da bi se razbila monotonija, šunjanje kroz skladišta i laboratorije vojne baze sa neprestanim dahtanjem na uvce, ubijanje kreatura od kojih se dve trećine njih uopšte ne vide (ergo, pucanje u prazno) u početku zaista deluje interesantno, stimulativno, pa čak i zastrašujuće. Ubrzo, međutim, sve postaje zamorno i samo je stvar igrača da li će stisnuti zube i takvu vrstu mentalne torture istrpeti do kraja (jer to je, bože moj, ipak legenda zvana Doom) ili će odustati negde na pola. Doom 3 je igra kontrasta: sjajna po mnogo čemu, ali promašena u svojoj suštini. Samim tim može da prođe kao dobra pucačina, ali kao megahit „ni pod tačkom razno”...
Slobodan MACEDONIĆ

...još jedno mišljenje
U sveopštoj disekciji koja proteklih nedelja dominira po Internet forumima, lako je izgubiti iz vida jednostavnu činjenicu – Doom 3 je izuzetna igra. Novi behemot id Softwarea predstavlja amalgam oprečnih elemenata koji istovremeno oduševljavaju i frustriraju. Pre svega, tu je kontrast između fantastične grafike i bajatih trikova, starih pola decenije, koje nijedan razvojni studio koji drži do sebe danas ne bi takao ni veslom. Mane nije teško uočiti: Doom 3 ne sadrži nikakve epohalne inovacije, 90% igre provodite tumarajući istim klaustrofobičnim hodnicima, dok se AI protivnika ne može ni prineti dinamičnim reakcijama Far Cry plaćenika. Tu je i famozno žongliranje između oružja i baterijske lampe. Sadistički mračni nivoi. Monotona mehanika igranja.
Šta onda sprečava Doom 3 da postane nova Daikatana? Jedna reč: atmosfera. Doom 3 je apsolutno natopljen SF/horor atmosferom, crpeći inspiraciju iz filmskih klasika poput „Aliensa”. Tome posebno doprinosi slojevitost zvučne podloge, koja i bez muzičkih numera uspeva da izazove tenziju i strah. Akcija je stesana do granice minimalizma, sa kompaktnim izborom oružja i bez suvišnih komandi. Ritam borbe sa demonskim bestijarijumom (od kojeg se diže kosa na glavi) doveden je do perfekcije, sa dovoljno izazova i taktiziranja.
Vizuelni dizajn na prvi pogled jeste monoton, ali lepota je u detaljima. Doom 3 se prelazi natenane, upijajući mnogo suptilnih svetlosnih efekata i posmatrajući animaciju kompleksnih mašina. Bezmalo svaka prostorija sadrži neki jedinstveni detalj. Posebno oduševljava činjenica da pored svih DirectX9 čudesa Doom 3 engine uopšte nije toliko zahtevan – ako ste FPS fanatik, najverovatnije već posedujete mašinu koja „tera” D3 sasvim prihvatljivo.
Đorđe NAGULOV

...još jedno mišljenje
Još jedna igra koja „plaća danak” tome što se nije pojavila u vreme kada je bila najavljena. Neke od školskih grešaka ne mogu se oprostiti kompaniji kao što je id Software. Ipak, Doom 3 jeste vrhunska igra koja se mora probati, iako bi se pre moglo reći da je u pitanju demonstracija Doom3 enginea kako bi ga Džon Karmak i društvo što bolje prodali što većem broju kompanija.
Multiplayer komponenta potpuno je razočarala igrače i biće potreban veliki broj zakrpa, dodatnih modova i radova nezavisnih programera da bi se doterala na viši i kvalitetniji nivo. Istina je da je id Software od prvog dana najavljivao da podrška za više igrača neće biti primarna u ovoj igri, ali to nikako nije razlog da se server za igranje ograniči na maksimalno četiri igrača...
Milan ĐUKIĆ

...još jedno mišljenje
Opasnost od nepoznatog i nastojanje šačice ljudi da spasu goli život predstavljali su još od „Aliena” scenario napumpan adrenalinom, koji uvek prolazi. Stoga je olinjala priča sasvim opravdana za atmosferu i engine kakav pokreće Doom 3. Od neobičnih postrojenja i uređaja ko zna kakve namene, do sumornih i mahom uplašenih ljudi odlučnih da napuste neprijatno prebivalište. Zbog takvog osećaja, uvodna priča prosto lepi igrača za ekran, ne puštajući ga da trezveno razmišlja o igri.
Tokom prvih nekoliko nivoa morate često da poskočite sa stolice, kada monstrumi uz muzički tresak izlete iz mraka. Uz to bi bilo dobro da proverite i puls, dok nazirete obrise zureći u polutamu, sve dok vam oči ne zasuze. Nagle zvuke otvaranja vrata, pokretanja velikih mašinerija i urlanja monstruma, smenjuju potmuli muk i jecaji učaurenih ljudi. A u rukama – samo baterijska lampa...
Ovakav osećaj traje sve do četvrtog-petog nivoa, kada se uočava šablon: partija napucavanja, pa mesto za obnovu energije. Logički delovi, ako se tako uopšte mogu nazvati, samo spuštaju nivo zabave. To isto važi i za nezanimljive logove na koje usput nailazite, ne dajući motivaciju da dublje uđete u (opravdano) plitku priču.
Zato grafika, podešena i na low detail, pruža nešto o čemu smo do juče samo sanjali. Za pohvalu je i ultramorbidan dizajn monstruma, pa i njihov AI, koji ne poživi dovoljno dugo da se istakne, iako ostavlja odličan utisak. Odvojivši dva-tri sata dnevno za Doom 3, dobijate vrhunsku, skoro potpuno linearnu pucačinu, koja će zadovoljiti bilo kog ljubitelja akcije i horora. Sve duže od toga biće kao da jedete baklave – prvo su slatke, a kasnije sve teže padaju na stomak...
Ognjen POPOVIĆ

...još jedno mišljenje
O vanserijskom kvalitetu Doom 3 enginea, remek-dela Karmakovog tima koje će svoje pune potencijale tek pokazati u igrama koje dolaze, verovatno je sve već rečeno. Grafika u igri je predivna. Iako većinom oslikava zatvoren prostor, kolaž savremenih efekata koji pošteno muči i najskuplje grafičke kartice stvara ambijent za pamćenje, vizuelni spektakl kojem se treba potpuno predati u ambijentu zamračene sobe, da bi svi detalji mračnog, klaustrofobičnog okruženja došli do izražaja. Doom 3 je i jedna od najkrvavijih igara u žanru, odlikuje se eksplicitnim scenama nasilja koje osetljivim igračima možda neće prijati. Zvučna podloga je jednako bogata kao grafika, prava simfonija najrazličitijih efekata i nenametljive ambijentalne muzike. Sve to treba slušati na kvalitetnim zvučnicima.
Što se atmosfere igranja tiče, Doom 3 je jednostavna, „pravolinijska” pucačina poput Painkillera ili Serious Sama, odlikuje se sjajnom pričom i vraški je interesantna tokom prvih nekoliko sati. Kada splasne početno oduševljenje, uočavaju se šablonizovani segmenti koji se ponavljaju iz nivoa u nivo, radnja je predvidiva, monstrumi manje strašni, premda i te kako mogu da iznenade (sjajan AI model). Pomalo smeta i nedostatak interaktivnosti – nije moguće pokupiti nijedan predmet van spiska upotrebljivih dodataka, a efekat oružja na scenografiju je minimalan (pucanjem po sobi ništa se neće bitnije poremetiti). Od klasičnih pucačina ova igra se razlikuje i nešto sporijim izvođenjem, koje potencira horor atmosferu.
Gradimir JOKSIMOVIĆ

...još jedno mišljenje
Doom 3 histerija trese planetu Zemlju i medijska halabuka oko najnovijeg čeda id Softwarea ne prestaje. Pa ipak, jeretičke misli već se polako probijaju kroz salve pohvala. Jednostavno rečeno, Doom 3 je dosadna igra. Da ne budem pogrešno shvaćen, Doom 3 nije ni kratak, ni nezanimljiv, ni loše prezentovan. Jednostavno, suviše potencira jednu komponentu – strah.
Kada se prvi put igra, redovno se dešava da čovek skoči sa stolice kada mu se iza leđa „rodi” čudovište, ili ga zaskoči iz nekog tajnog prolaza. Još ako se igra noću, Karmakova familija postaje omiljeni objekat neumesnih reči... Ali, nakon dva sata igranja lako se pohvataju cake – u sobu se ulazi unutraške jer se monstrumi uvek pojavljuju iza leđa, nasumice se puca po mračnim uglovima jer se tu krije neka karakondžula i (pre)često se snima pozicija.
Pravi majstori horora znaju da, ako stalno plašite čoveka, on jednostavno otupi. To se dešava i kada igrate Doom 3. Nakon početnog lupanja srca, sve više počinje da nervira hroničan nedostatak municije i glup princip da, dok držim lampu, ne mogu imati u ruci nijedno drugo oružje – pa da sam marinac u 21. veku, valjda bih našao izolir traku i njom pričvrstio baterijsku lampu za pušku? Još jedna diskutabilna činjenica jeste AI protivnika koji postoji samo u tragovima (što je, doduše, i logično jer kakva inteligencija treba monstrumu koji vam se stalno spawnuje iza leđa?).
No, ako je priča podbacila, a gameplay nije toliko avangardan koliko se očekivalo, grafika i zvuk su fantastični. Džon Karmak je po običaju prevazišao sam sebe kreirajući ovaj engine. Već vidim gomilu naslova zasnovanih na Doom3 engineu. Kao i u nekim prethodnim slučajevima, Doom 3 je samo test-poligon za ostale programerske kuće koje zanima šta ovaj engine može. Single-player Doom 3 će doživeti sličnu sudbinu kao i onaj iz Quake 2 – svi smo znali da postoji, ali niko ga nije igrao.
Fantastična grafika i medijska halabuka ipak ne mogu da nadoknade propuste. Da nismo igrali Far Cry ove godine, možda bismo bili manje stroži. Ovako, Doom 3 je podbacio, što se mene tiče.
Aleksandar AŠKOVIĆ

Potrebno:
Pentium 4/1.5 GHz ili ekvivalent, 384 MB RAM-a, GeForce 4 MX/64 MB ili Radeon 8500+
Poželjno:
Pentium 4/2 GHz ili ekvivalent, 512 MB RAM-a, GeForce FX 5900 ili Radeon 9800Pro
Veličina:
3 CD-a
Adresa:
www .doom3 .com

81
Home / Novi brojArhiva  •  Opisi igaraKorak po korakŠta dalje?NetgamesOpšte teme  •  Svet kompjutera
Svet kompjutera Copyright © 1984-2018. Politika a.d. • RedakcijaKontakt | Saradnja | Oglasi | Pretplata • Help • English
SKWeb 3.22
Opisi igara
Netgames
Opšte teme
Test Fun
Korak po korak
Šta dalje
Svet kompjutera



Naslovna stranaPrethodni brojeviOpšte informacijeKontaktOglašavanjePomoćInfo in English

Svet kompjutera