 | Bio jednom jedan kralj koji je vladao mudro, a zemlja je cvetala. Njegova kraljica nosila je blizance, kojima se radovala cela nacija. Međutim, lekari su otkrili da se brat i sestra ne puštaju iz zagrljaja, te da porođaj neće biti moguć. Jednostavno su rasporili kraljicu da ih izvade i tako je počela antibajka, čija je grotesknost uporediva jedino sa očajem igrača koji se slučajno dohvati ove nazovi igre.Na prvi (da se ne lažemo, i na drugi) pogled, Legio uopšte ne deluje kao samostalan naslov, već više podseća na mini-igru iščupanu iz nekog većeg, celovitog ostvarenja. Samoj ideji svakako ništa ne nedostaje. Osnovna koncepcija poteznog sukoba leži negde između šaha i društvene igre na tabli. Virtuelno poprište izdeljeno je mrežom kvadrata, a dva igrača (ili igrač i računar) preuzimaju uloge zavađenih rođaka, koji svaku razmiricu rešavaju partijom „drevne igre Legio”. Jedan okršaj sastoji se od više rundi, a igra se na dve pobede. Pre početka svake runde igrači imaju na raspolaganju po dvadeset i pet poena koje mogu da utroše za kupovinu jedinica. Ove živopisne figure razlikuju se po ceni, statistikama, dometu kretanja po tabli i specijalnim potezima. Broj jedinica iste vrste u okviru partije je ograničen, što dodatno pojačava strateški potencijal igre. Povrh svega, jedinice koje prežive svoju rundu, automatski se pridružuju novoj grupi u sledećoj, donoseći tako uspešnom taktičaru malu prednost nad protivnikom. Iako po svemu ovom deluje kao igra bez mane, Legio to nikako nije. Pre svega, uvodna priča o nespretnim suparnicima može se naći jedino na prvim stranicama priručnika koji stiže uz igru. Ne postoji nikakav uvodni video ili tekst koji bi pokazali da su autori uložili kap znoja u ovaj naslov. Ista knjižica krije i jedino uputstvo iz kog se može naslutiti kako se Legio uopšte igra. Meniji imaju spor odziv, a grafika u igri je očajna. Arene u kojima se bitke odvijaju su pljosnate šahovske table. Vizuelno su veoma slične i nisu ni blizu raznolikim bojištima kakva smo imali prilike da vidimo u serijalima HoMM ili King’s Bounty. Izgled jedinica i okoline osmišljen je u gotskom maniru, ali autorima izgleda niko nije objasnio da je groteska komična samo izvan svog uobičajenog konteksta. Osim rotacije, igrač praktično nema kontrolu nad kamerom, a zvuk je takođe razlog za plakanje. Uprkos navodima izdavača da postoji više stotina različitih glasanja jedinica, većim delom ćete slušati istovetne grlene povike i dozivanja sa dna bunara. Pozadinska muzika svodi se na jednu temu i njene varijacije, ali je toliko neprimetna da vam sigurno neće dosaditi. Međutim, sve to bi se nekako moglo i oprostiti da nije drugih nedostataka koji odbijaju igrače. Nišanjenje i naneta šteta zavise od pravovremenog klika, crveni igrač uvek igra prvi, što u hotseat režimu plavom daje mogućnost da prilagodi ekipu prema potrebi, a na zvaničnom serveru uspeli smo da vidimo samo jednog igrača za vreme testiranja, što je za igru namenjenu prvenstveno online susretima i turnirima – katastrofalno. Nikola BULJ | | |