Čovek sa ekrana je znao dosta toga o meni, a sada je deo svog saznanja preneo Džoniju. Nakon svega što sam čuo nisam smeo da dozvolim da bilo ko od njih ostane u životu. Džoni mi je bio bliži tako da sam njemu odmah ispio kompletnu zalihu krvi. Matorac sa ekrana je bio druga priča kojom je tek trebalo da se pozabavim. Otkrio mi je da zna dosta toga o mojoj sorti i pozvao me da ga potražim u jednoj od obližnjih poslovnih zgrada. Nije bilo razloga da odbijem tako velikodušnu ponudu da mu pokidan vratne žile i istovremeno otkrijem gde je Barabus zatvoren, te sam se odmah zaputio ka njemu.
Stupio sam u zgradu u koju me je poslao čovek sa TV-a, koji se predstavio kao Mandarin. Dočekao me je na novom ekranu sa kojeg je pričao razne baljezgarije usput analizirajući moje ponašanje. Nisam obraćao preveliku pažnju na njega što ga je naizgled malo naljutilo. Rekao mi je da ću ga pronaći kada se popnem liftom na prvi sprat. Zvučalo je kao zamka, ali nisam baš imao izbora. Ušao sam u sokoćalo, dospeo na prvi sprat i zatekao se u nekakvoj komori za testiranje. Na jednom od zidova se nalazilo neprobojno staklo iza kojeg me je posmatrao Mandarin sa još nekim čovečuljkom. Bilo je očigledno da me je doveo tu kako bi ispitao moju vampirsku prirodu. Nisam znao koji su njegovi razlozi, ali sam pristao na ulogu u koju me je bacio i čekao pravi trenutak da okončam njegov jadni život.
Prvo je pustio u komoru ugljen monoksid, zasitivši njime vazduh kako bi se uverio da mi kiseonik nije neophodan. Onda me je osvetlio ultraljubičastom svetlošću dovodeći je u konotaciju sa sunčevim zracima i njegovim štetnim uticajem na vampire. Test, naravno, nije upalio, jer nije poenta u UV zracima, već u simbolici, ali nisam imao vremena da priučenom vampirologu objašnjavam tako proste stvari kada će ionako vrlo brzo biti više mrtav nego ja. Usledilo je još nekoliko testiranja, od kojih je, moram priznati, bilo najsmešnije proveravanje uticaja drvenog krsta. Jadnik kojeg su poslali pred mene sa krstačom u rukama nije ni znao šta ga je snašlo. Laseri, noževi, struja i na kraju – vatra. Tada sam se oslobodio zahvaljujući plamenobacačkom sistemu koji su instalirali sa moje strane, umesto da su ga bezbedno zaštitili iza neprobojnog stakla. Oštetio sam kanistere sa gasom koji su eksplodirali u kontaktu sa vatrom i put ka Mandarinu je bio otvoren. On je, naravno, potrčao koliko ga noge nose, ali sam ga sustigao i prelomio mu tanušni vratić.
U blizini sam pronašao Barabusa, zaključanog u improvizovanoj ćeliji. Bio je unakažen, besan i žedan osvete. Na putu ka izlazu smo se susreli sa nekoliko čuvara koje je drage volje ratosiljao života, vraćajući makar deo bola koji je dugovao Mandarinu i njegovim ljudima. Usput smo uhakovali kompjuter dotičnog lika i pobrisali sve što smo mogli da nađemo o njegovim istraživanjima. Postoje stvari koje ljudsko oko ne bi smelo nikada da vidi, sve dok ne bude prekasno. Kada smo izašli iz zgrade rekao sam Barabusu da se javi Geriju što pre kako bi mu potvrdio da sam ga pronašao i oslobodio. No, svega nekoliko sekundi kasnije sam shvatio da to neće biti potrebno i da Geri zaista ima oči i uši u svim delovima grada. Telefon u obližnjoj govornici je zazvonio i sa suprotne strane me je pozdravio dobro poznat glas vođe losanđeleskih Nosferatua.
Imam informaciju koju si tražio, šefe. Istu stvar o lokaciji sarkofaga koju sam onomad rekao LaKroju sam takođe prodao i Đovanijima, u zamenu za neke druge sočne detalje. Imali su jednake šanse da ga se dokopaju, ali su ovi drugi pokazali malo veću inicijativu.
Nikada nisam ubio Đovanija. Gde mogu da ih pronađem?
Ako ćeš da se igraš Džihada moraš da uradiš domaći, šefe. Znanje je moć, a moć ima svoju cenu. Međutim, budući da sam od njih već dobio ono što mi treba, daću ti besplatan savet.
Ok, reci mi šta treba da znam o njima.
O, ovo će ti se svideti – imaju kosture u ormarima... bukvalno! Incesti, organizovani kriminal, satanistički kultovi – sve to ćeš naći kod Đovanija. Leševi uz špagete, šefe. Ankaranski sarkofag nije jedina okultna stvar koju kriju.
Gde mogu da ih pronađem?
Rećiću ti. Ako si dovoljno glup da odeš tamo... pa, nemoj reći da te nisam upozorio, šefe. Imaju vilu u gradu, trenutno organizuju neko okupljanje. Pristup je dozvoljen samo Đovanijima.
Ipak ću rizikovati. Hvala na informacijama.
Taman sam krenuo da spustim slušalicu, kada me je Geri još jednom prijatno iznenadio.
Slušaj, šefe. Onaj tvoj stančić ti baš i ne pristaje. Imam za tebe jedno mesto u koje nijedan Ventru ili Toreador ne bi hteo ni da prismrdi. Platio si svoje dugove obavljanjem tog poslića u kineskoj četvrti, tako da dobijaš određene privilegije... za sada.
Zatim mi je objasnio gde se tačno nalazi moje novo sklonište. U pitanju je bila neka matora pomoćna prostorija u kanalizaciji. Geri je bio dovoljno ljubazan da obezbedi transport svih mojih stvari u moje novo prebivalište, tako da je tranzicija bila brza i bezbolna. Sve je bilo na svom mestu kada sam je posetio prvi put i bio sam, blago rečeno, oduševljen. Prvo, vladao je ogroman rusvaj u celom improvizovanom stančiću. Drugo, iz zidova su virile ogromne, masne cevi koje su neviđeno zaudarale, kupatilo je bilo potpuno razlupano, a zidovi su bili crni od čađi i druge prljavštine. Geri je bio u pravu, retko ko bi uopšte provirio u ovu rupu, posebno ako je neka uštirkana sorta nalik na Ventrua ili Toreadora. Za Nosferatua, sa druge strane, ovo je bio raj na zemlji. Odnosno – pod zemljom. Imao sam čak i sanduče za poštu pred vratima.