Uvek nam je drago kada nam padne šaka igra proizvedena u komšiluku, posebno kada parče zabavnog softvera dolazi iz tradicionalno prijateljske Rumunije, jer nismo često u prilici da zavirimo u radionicu severoistočnih suseda (ako izuzmemo dugogodišnju produkciju tamošnjeg Ubisoftovog studija koja ipak ne može da se klasifikuje kao „original”). Momci i devojke okupljeni pod imenom Sand Sailor Studio tvrde da su radnja i okruženje njihove nove igre zasnovani na ličnom iskustvu i stvarnim događajima koji su se odigrali u Rumuniji uoči decembarske revolucije 1989. godine i svrgavanja komunističke vlasti. Glavnom junaku ove priče, momku po imenu Blek (tipično rumunsko ime), dozlogrdila je uloga zupčanika u robovlasničkoj mašineriji, te se on, umesto da ode pravo u policiju, odlučuje na bekstvo iz zemlje, a put ka slobodi ga vodi kroz sumorne predele retrofuturističkog Bukurešta (ili možda Temišvara). Verujemo da Rumunija tokom vladavine Čaušeskua nije bila Jeloustonski park, ali su autori ipak preterali - nešto se ne sećamo da je Sekuritatea imala mechove... Bilo kako bilo, Black The Fall je pobrao brojne nagrade za najbolju indie igru, a pitanje koje se nameće samo od sebe glasi - kako nešto može da bude indie, ako je izdavač Square Enix?Školski primer 2,5D logičko-platformskog podžanra, ukrašenog prepoznatljivim grafičkim stilom, čiji je najpopularniji predstavnik čuveni Limbo. |
Sama igra predstavlja školski primer 2,5D logičko-platformskog podžanra, ukrašenog prepoznatljivim grafičkim stilom, čiji je najpopularniji predstavnik čuveni Limbo, s tim što su određeni elementi pozajmljeni od igara kao što su Deadlight, originalni Alone in the Dark i, naravno, dela kojima se proslavio Delphine Software (jedan od poslednjih ekrana Black the Falla je direktna asocijacija na drugi nivo Another Worlda). U ovoj igri logičke probleme rešavate bez upotrebe vatrenog oružja, već morate da se oslonite na sopstvene vijuge ne biste li izvukli živu glavu. Pored proste stealth komponente, koja se sastoji od izbegavanja sigurnosnih kamera i budnih očiju stražara, kao i rešavanja prostornih, odnosno zagonetki za čije je kompletiranje potrebno poznavanje elementarnih fizičkih zakonitosti, jedino oruđe koje vam je na raspolaganju jeste laserski marker koji služi za manipulaciju ostalim proleterima, sa ciljem otvaranja prolaza ili zamajavanja sigurnosnih sistema (svojevrsna socijalistička varijanta jedi mind tricka), uz mogućnost odbijanja laserskog snopa o reflektujuće površine u okruženju, u slučaju da se meta nalazi van vidokruga. Nakon što okončate prvi deo igre, pridružiće vam se simpatični robot-pas, koji će vas od tog trenutka verno pratiti do samog kraja igre i uz čiju pomoć ćete rešavati moždane zavrzlame koje će postepeno bivati kompleksnije. Među standardnim logičkim problemima našlo se mesta i za nekolicinu ingenioznih, poput onog koji našeg junaka zatiče u mrklom mraku uz navigaciju isključivo pomoću sluha (slušalice su neophodne). Usled višedecenijskog rmbačenja u fabrici, protagonista je jedino sposoban za plivanje „sekira” stilom, pa je svaki kontakt sa vodom koban. | Turobno okruženje uspešno održava atmosferu stalne tenzije i straha, za šta je posebno zaslužan visokokontrastni kolorit i dizajn nivoa (pokriveni su svi „standardni” zaštitni znaci real-socijalizma, od zatvora do industrijskog kompleksa). Autori su se svojski potrudili da ni na trenutak ne zaboravite na tobožnji znak jednakosti između komunizma i najcrnjeg zla, pa će vas sa zidova posmatrati portreti Staljina, Lenjina i Čaušeskua (od maršala ni traga - ni glasa), uz prominentni srp i čekić, petokrake i ostale elemente komunističke ikonografije. Glavni lik čak ima specifičan datum ispisan na leđima (21.12.1989). Suptilno, nema šta. Likovi koje srećete u igri su uglavnom mutavi (metafora za gušenje slobode govora?), izuzev povremenog urlikanja stražara - srce prosto zaigra od sreće svaki put kada se iz zvučnika zaori gromoglasno - „Marš!” na čistom srpskom (ili srodnom) jeziku. Muzike ima samo u tragovima - s obzirom na otvorenu netrpeljivost autora igre prema određenom državnom uređenju, čudi to što nisu remiksovali „Internacionalu”.Black The Fall je proveo tri godine u fazi razvoja, košta četrnaest evra, a izgustira se za sat vremena. |
Dva krupna problema štrče iz Blacka više nego praziluk iz stražnjice novopečenog Beograđanina. Prvi se odnosi na checkpoint princip snimanja statusa koji igrača previše vraća unazad nakon svake pogibije, što neumitno dovodi do višestrukog prelaženja istih deonica. Drugi, znatno ozbiljni propust, ogleda se u kiši bagova koje dovode do game-breaking situacija iz kojih nema izlaza. Zamislite trenutak kada obavite određenu radnju koja deluje kao jedini, očigledan i logičan izbor za rešavanje datog problema, bez rezultata. Naravno, potom ćete ispucati sve što vam padne na pamet, da bi se na kraju ispostavilo da je prvobitna ideja ipak bila ispravna, ali je neki trigger ostao neaktiviran, jer je skripta samoinicijativno otišla na neplaćeni odmor. Dodajte na to i varljivu animaciju glavnog lika, koja navodi na pomisao da je došlo do interakcije sa predmetima potrebnim za rešavanje određene zagonetke, ali se ipak ništa smisleno ne dešava iza paravana, i biće vam jasno zbog čega potpisnik ovih redova štedi pare za novu tastaturu (makar su ukućani imali nesvakidašnju priliku da nauče niz novih psovki). | Navikli smo da moderne igre traju sve kraće i kraće, što ne znači da ćemo prestati sa isticanjem takve prakse kao bitne mane - Black The Fall je proveo tri godine u fazi razvoja, košta četrnaest evra, a izgustira se za sat vremena, čak i uz spoticanje u vidu pomenutog checkpoint sistema koji veštački odlaže završetak. Nije da nismo predvideli takav sled događaja, ali izgleda da smo konačno došli do trenutka kada igre traju kraće od dugometražnog filma, a „ulaznica” košta višestruko više i, što je najgore, odgovorni ne osećaju ni trunku srama zbog takvog stanja stvari. |