Iz poljskog studija Jujubee, koji je dosad uradio nekoliko nezapaženih igara, dolazi nam Realpolitiks, neambiciozni simulator vođenja savremenih država. Potpisnik ovih redova je nekako uspeo da postane redakcijski stručnjak za geopolitiku (nisi, prim.ur), što je titula koju drži i na kongresu radnog naroda ispred dragstora „Soni i ćaća” u Drlupama pa mu je, tako, zapalo da se pozabavi ovom igrom.Ovo je neambiciozni simulator vođenja savremenih država ili, bolje rečeno, „geopolitička arkada”. |
Neambiciozni simulator, sintagma koju smo iskovali ranije, najistinitija je tvrdnja koju možemo izneti o ovoj igri, ali to nije nužno loša stvar. Sećate li se kako u simulacijama vožnje morate da vodite računa o najsitnijim detaljima, dok u arkadama brinete samo o tome da stisnete nitro kad ga ima, kako biste dodatno ubrzali projektil sa čije akceleracije prst ne skidate? Po toj analogiji, za Realpolitiks bismo mogli da kažemo da je geopolitička arkada. Dok u geopolitičkim simulatorima satima mikromenadžujete industriju, u geopolitičkoj arkadi pratite tek nekolicinu stvari i donošenjem povremenih odluka prerastate u velesilu. Igra u kojoj trećeg dana počinju da lete nuklearke, ne može se smatrati ozbiljnom, ali može doneti nekoliko sati razonode. Igra je previše oskudna da ozbiljno zaokupi igrače, ali dolazi na svoje kad odlučite da islamsku državu pretvorite u progresivnu demokratiju. Pošto izaberete državu, prvenstveni cilj vam je da balansirate između nekoliko parametara: rezultatom (određuje pobednika na kraju, top pet zemalja povremeno dobija bonuse), novcem, akcionim poenima, resursima (za izgradnju i održavanje infrastrukture i vojne tehnike) i srećom populusa u svakoj od provincija. Što se tiče izgradnje u provincijama, imate samo pet preskupih projekata, a gro razvoja se obavlja na ekranu projekata. Projekti su raspoređeni u nekoliko grupa (kao što su vojska ili ekonomija) i različito koštaju. Neki projekti imaju specifične preduslove u vidu nivoa indeksa razvijenosti ili drugih projekata. Ekonomija se uglavnom štimuje projektima i sadrži svega dva pokazatelja - GDP i nezaposlenost (koja utiče na sreću). GDP je važan, jer vam pored para (poreza) donosi i mesto u UN ako ste među 12 najjačih ekonomija. Članovi UN mogu odabrati neku od ponuđenih rezolucija. Diplomatija se svodi na formiranje blokova (usput, NATO ne postoji), nekoliko špijunskih aktivnosti i objavu rata. Rat se odvija na jednom ekranu, samo odaberete snage koje šaljete i birate operacije shodno stanju vaše armije. Rat nije koristan - dugo traje, nerealno je urađen i pored sve automatizacije, naporan je i dosadan. Nuklearke se „kežual” koriste i nisu mnogo razorne, iako uništavaju životnu sredinu (Ajde!?), pa se i ne isplate. Ako dugo ratujete, UN može objaviti otvorenu sezonu lova na vas, pa će vas napadati random zemlje (unosiće u bitku sve svoje vojne snage, iako su na drugom kraju sveta). Na unutrašnjem planu postoje tri faktora: ekonomski intervencionizam, militarizam i lična kontrola. Putem projekata utičete na njihove vrednosti, kao i vrednosti koje građani očekuju. Posle izbora ove vrednosti se menjaju u skladu sa željama građana, a pošto zbirno formiraju vaše političko uređenje, i ono se može promeniti (u autoritarnom i totalitarnom režimu ne morate prihvatiti rezultate izbora). Ideologiju sami profilišete kroz projekte i prilično je fleksibilna. Provincije imaju svoje kulture (što utiče na sreću i pojavu pobunjenika), a postoje i porodice kultura (kao, na primer, zapadna ili pravoslavna). Postoji i gomila skriptovanih eventova, na primer, kolonizacija Sunčevog sistema. Dešavanja u igri možemo da podelimo u dve kategorije, na skriptovane i apsurdne, pa su sve kampanje gotovo iste, uz nelogičnosti i gluposti kao jedine varijable.Muzička podloga je neizdrživo iritantna, a grafika predstavlja razočaranje čak i za igru ovog tipa. |
Prvi scenario počinje 2020. godine, nalik fantastici, verovatno da bi izbegli ostrašćene reakcije, ali neke stvari nije primereno prerano osuditi. Kosovo je država, kao i recimo Palestina, dok je Bosna pravoslavna (u scenariju od 2050. godine, deo Srbije, kao i Kosovo). Neke evropske zemlje su prekrštene u autoritarne (Srbija, Mađarska, Španija) i totalitarne (Rusija), dok su Avganistan, Maroko i Egipat demokratije. Krim i Abhazija su ruske teritorije, jer igru izdaje ruski izdavač 1C Company, pa im se Poljaci izgleda dodvoravaju. Drugi scenario od 2050. godine, posle Trećeg svetskog rata, tek je komedija, i pored rasparčanih SAD, Rusije i Kine, donosi islamsku Južnu Francusku i Bliski istok bez Izraela. U drugom scenariju možete se čak truditi i da pobedite (victory condition je najveći skor), jer je u prvom gotovo nemoguće da prestignete AI Amerikance. Treći scenario startuje 2222. godine, i zamišljen je kao poseban izazov. Svi regioni su jednako naseljeni i bogati, a većina država ima samo jedan region. Ovde je karta sveta urađena neozbiljno (autori su želeli da bude duhovita), pa države imaju svakojake nazive, postoji, recimo, Slavija (i to sa jugoslovenskom zastavom) koja se nalazi na Krimu.Realpolitiks je igra koja može da zabavi na (veoma) kratke staze. |
Muzička podloga je neizdrživo iritantna i provocira igrača da izvrši nuklearni holokaust suparničkih entiteta, tako da savetujemo svakom ko planira da vodi demokratiju, koja će predstavljati faktor stabilnosti u regionu, da muzičku podlogu isključi i pusti u pozadini neku umirujuću klasičnu muziku (sa izuzetkom Vagnera, možda). Zvučni efekti podjednako idu na živce. Kad ratujete, od „ratatata-fiju-bum” nećete moći da živite, a čak je i efekat selekcije klikom napadan i loš. Grafika predstavlja razočaranje, čak i za igru ovog tipa, i ponekad se čini mutnom, što u kombinaciji sa sitnim slovima čini igranje na average laptopu (1366x768) zamornim. Da, ima i mnogo bagova, jer šta se drugo moglo očekivati. Realpolitiks je igra koja može da zabavi na (veoma) kratke staze, ako ne tražite simulaciju, već prevashodno poligon za razonodu ili „ispravljanje krivih Drina”, dok će obilje nelogičnosti i niske produkcijske vrednosti odbiti većinu zahtevnijih igrača. |