NOVE TEHNOLOGIJE<>
012011<><>

Vojna tehnička sredstva

Etički razvoj moćnog oružja

Razvoj civilne i vojne tehnologije nemoguće je posmatrati izolovano, jer se dostignuća u jednom i drugom sektoru međusobno prepliću

Trophy je sofisticirani kompjuterski sistem koji otkriva nadolazeći projektil, izračunava mu putanju i uništava ga preciznim kontraprojektilom
Rat nastaje zahvaljujući podelama. Čovek je na osnovu nekih kriterijuma svrstavao sebe i druge u određene kategorije još od zore civilizacije. Paralelno s tim nastojao je da pronađe što efektivnije metode za uništenje protivnika. Mnogi to čak nisu ni radili da bi naneli štetu već je u pitanju bilo nužno zlo – ako vi prvi ne razvijete nešto, uradiće to neko drugi i imaće veliku prednost. Dokle god bude postojala bar jedna država koja razvija vojsku, dotle će to raditi i svi drugi. Ljudska istorija mogla bi da se definiše na mnogo načina, ali u prvom redu ona je trka – borba za napredak i za prvu poziciju u nečemu. Rat je idealan primer za to.

Samo u 20. veku 25 najvećih konflikata odnelo je više od 190 miliona ljudskih života. Porast broja poginulih došao je sa naglim tehnološkim razvojem. Napretku možemo zahvaliti za mnoge korisne stvari, on je spasao život milionima, ali ta medalja ima i drugu, mračniju stranu. Razvoj civilne i vojne tehnologije nemoguće je posmatrati izolovano, jer se dostignuća u jednom i drugom sektoru međusobno prepliću. Nuklearnu energiju možemo koristiti na različite načine, Internet je nastao zahvaljujući vojnom istraživanju, dok je vazduhoplovstvo prvobitno predstavljalo privatnu inicijativu, a sada su letelice podjednako važne i oružanim snagama.

Hardversko-softversko ratovanje

Svet je u stalnom ratu. Čak i kada se ne vodi onaj fizički, uvek postoji neki hladni i nevidljivi sukob. Frontova je sve više. Vojnici su odavno počeli da ratuju ne samo na tlu već i na moru i u vazduhu. Razvojem tehnologije otvaraju se novi frontovi – vode se sajber ratovi, naučna trka takođe je sukob, a pitanje je vremena kada će se konflikt preseliti u svemir. Kao da se svi trkaju i kao da svi idu svesno ka uništenju, ka jednom konačnom ratu koji će biti rukovođen ne samo ljudskim umom već i kompjuterima, možda čak i veštačkom inteligencijom.

Današnja vojska, kao i sve druge kolektivne tvorevine čoveka, mora da se prilagođava modernim tehnologijama. Biti gospodar rata danas, kada su i tehnologija proizvodnje ali i tržište ideja dostigli neslućene granice, ima svoje prednosti. Živimo na opasnoj prekretnici, a ne znamo kakvi ljudi imaju odgovornost da na mudar način iskoriste moć novih tehnologija. Ono što znamo jeste da za oficire i vojne vođe nikada nije postojao lepši period za život i rad, naročito ako imaju ogromne resurse na raspolaganju, a to (na sreću ili žalost, zavisno od toga kako gledate na stvari) ima samo nekolicina armija.

Doskora je najveći problem u razvoju vojne tehnologije ležao u tehničko-proizvodnom segmentu. Znalo se, naime, da je moguće napraviti nešto i sprovesti neku ideju u delo, ali to nije bilo nimalo lako. Ipak, ako pogledamo tenkove i avione iz Drugog svetskog rata i uporedimo ih sa današnjim prototipovima, ne možemo a da se ne uplašimo. Ako je bilo potrebno samo pedeset godina da se usavrše mašine za ubijanje, šta će onda biti danas, u razdoblju superračunara ili kasnije, u eri kvantnih i DNK kompjutera?

Dok su ranije inženjerski i tehnološki problemi mučili vojne stručnjake i naučnike, danas su prepreke mnogo sofisticiranije. Sada softver i kompjuteri imaju zadatak da na najbolji način isprate ono što je moguće proizvesti. Avioni već lete na rubu atmosfere, roboti su već proizvodno mogući, tenkovi su sve brži i mobilniji. Fizička komponenta više nije problem koliko softverska i kompjuterska. Ipak, ako pogledamo neke današnje prototipove, shvatićemo da ništa nije nepremostivo.

Odbrana, a ne napad

Boing sa YAL-1 laserom na nosu sposoban je da zaustavi balističke projektile i na udaljenosti od 600 km
Mnogo toga za šta i dalje mislimo da je naučna fantastika u stvari već postoji i na ivici je da bude apsolutno upotrebljivo. Jedan od najboljih primera za to je izraelski sistem zaštite oklopnih vozila Trophy. Sigurno ste igrali neku igru u kojoj su vaš lik, robot ili vozilo zaštićeni od udara projektila nevidljivim poljem. Trophy, doduše, ne predstavlja energetsko polje, ali ako budete videli kako projektil udara u nevidljivi zid pored samog vozila kada je izgledalo da mu nema spasa, to će biti vaša prva asocijacija. Trophy se zasniva na četiri radarske antene koje obezbeđuju pokrivenost od 360 stepeni. Kada neko ispali projektil na vozilo zaštićeno ovim sistemom, kompjuter u obzir uzima neverovatan broj faktora: samo da uspešno računa putanju i verovatnoću da meta bude pogođena već prepoznaje i tip oruđa i municije. U slučaju da je siguran u to da će oklopno vozilo biti bezbedno, Trophy ne reaguje. Ako, pak, projektil ide direktno u metu, zavisno od njegove vrste, kompjuter proračunava najbolje vreme (razlike su u milisekundama) i ugao za ispaljivanje kontramere. Tada na najoptimalniji način, a u zavisnosti od mnogo faktora, Trophy ispaljuje sopstveni projektil koji presreće pretnju. Kompjuter računa i na eventualnu pešadiju. Sistem je dizajniran na način koji obezbeđuje velike šanse da ljudi blizu vozila i mesta susreta projektila i kontraprojektila ostanu nepovređeni. Zbog toga tačka presretanja varira od nekoliko metara od mete do trideset metara.

Ni tu nije kraj. Nova verzija sistema sposobna je da se istovremeno odbrani od više projektila, bili oni „pametni” ili ne. Postoji funkcija autoreload zahvaljujući kojoj se cevi neposredno po ispaljivanju na najbrži način ponovo pune kontraprojektilima. Izraelci planiraju da uskoro implementiraju ovu tehnologiju u sve svoje tenkove. Amerikanci rade na sopstvenoj tehnologiji Quick Kill, mada postoje i razmatranja da se kupi Trophy. Rusi već neko vreme imaju implementiran sistem Drozd, ali je njegov krug delovanja i mogućnosti znatno uži. U ovom segmentu izraelski vojni programeri zaista su uradili fantastičan posao. Nažalost, detalji vezani za hardver i softver primenjenih računara nisu poznati. U svakom slučaju, reč je o impresivnoj tehnologiji sposobnoj da proračuna veliki broj varijabli i donese ispravnu odluku i kada se radi o milisekundama.

Letelice u jatima

Međutim, nije li bolje sprečiti udar u potpunosti? Ključ dominacije na tlu leži u osmatranju iz vazduha. Nažalost, napredak vojne avio-industrije osetili smo na sopstvenoj koži. Jasna je jedna stvar – kompjuteri igraju glavnu ulogu u lovcima, bombarderima i letelicama za osmatranje i logistiku. Uloga pilota sve je manja, a faktor ljudske greške svodi se na minimum. Kada je situacija već takva, postavlja se pitanje svrhe postojanja kokpita i pilota u njemu. Stručnjaci ističu da je posao vojnog istraživača i naučnika da budu futurolozi. Cilj je zamisliti nešto što je trenutno nemoguće, ali što će biti izvodljivo u nekom konfliktu u budućnosti. Ako je računar sposoban da vidi, izračuna, proceni i posavetuje bolje nego čovek, zašto onda ne uposliti mašinu u potpunosti? Pre nego što odemo predaleko sa neizostavnim asocijacijama iz „Terminatora”, konstatovaćemo da AI još nije dovoljno napredovao da bi bespilotne letelice i roboti na zemlji bili samostalni. Međutim, stepen autonomije nekih prototipova, ali i aktivnih mašina zastrašujuće je visok.

Zloglasne bespilotne letelice već seju strah po Avganistanu, Pakistanu i Iraku. Minijaturizacijom tehnologije i razvojem telekomunikacija moguće je kontrolisati ove najsavremenije mašine čak iz Amerike. Iako se veći obim kontrole obavlja iz okolnih baza, postoji čitava jedinica vojske koja „predatorima” upravlja čak iz Nevade. Bespilotne letelice koriste se za izviđanje, logistiku, istraživanja, ali i za uništavanje meta. U poslednje vreme u Iraku namena im je i da vrše elektronske udare (ometanje protivničkih sistema). Sem standardnih kamera, mnoge bespilotne letelice opremljene su infracrvenim, hemijskim i biološkim senzorima. Na taj način one prepoznaju i pretnje vezane za hemijsko oružje. Tehnologija koju je razvila vojska sada se koristi i za istraživanje Antarktika, površine Meseca i slično.

Današnje bespilotne letelice autonomne su po pitanju veoma uskog kruga funkcija. One umeju da prate predefinisane tačke (waypoints), izračunavaju putanju i slično, ali se tek od pre nekoliko godina istražuje mogućnost implementacije naprednije veštačke inteligencije. Kriterijumi koji moraju da se zadovolje dele se na nekoliko grupa. Najpre, radi se na razvoju softvera za sintezu izlaza svih senzora i njihovo razumevanje dobijene slike. Zatim, postoje projekti vezani za autonomnu komunikaciju više bespilotnih letelica. Najnoviji prototip, poznat kao Dominator, može da leti u jatu, a putem P2P mreže sve letelice zajedno analiziraju ono što „vide”. U slučaju oštećenja, jedinica je programirana da se „zakuca” u najbližu metu. Komunikacija uključuje veliki broj različitih obrazaca, a među njima je i autonomno dodeljivanje zadataka jedinicama koje imaju najveće mogućnosti da ih ispune. Ista tehnologija biće primenjena i u robotizovanim vozilima, koja su već sada u upotrebi u Iraku i Avganistanu. Takođe, Izrael svoju granicu sa Palestinom čuva pomoću automatizovanih robota, čiji je stepen autonomije trenutno veoma nizak.

Active Denial System: defanzivno oružje koje je humano(?) 
Angažman ljudi u vojsci nije ugrožen. Oni će samo biti preseljeni na bezbednu daljinu ili visinu. Američka vojska još od početka veka razvija laser YAL-1. Reč je o defanzivnom sistemu koji je instaliran na modifikovani Boieng. Srce sistema je COIL laser koji je sposoban da za pet sekundi akumulira energiju kojom bi se tipično domaćinstvo napajalo sat vremena. Naučnici veruju da će ovaj sistem moći da presreće i uništava balističke rakete udaljene 300–600 kilometara od aviona. On projektile detektuje infracrvenim senzorima, a zatim laseri gađaju u mete. Međutim, turbulencija izaziva distorziju lasera. Oni ipak pronalaze metu zahvaljujući softveru za naprednu optiku, koji je odgovoran za ispravljanje atmosferske greške. Koliko je ovaj projekat inicijalno koštao ne znamo, ali je poznato to da je budžet još 2008. godine prekoračen za 6,3 milijardi dolara. U eksperimentima izvedenim u poslednje dve-tri godine YAL-1 uspešno je obarao svoje mete.

Konačno oružje sposobno da završi bilo koji rat san je svih vojski sveta. Kako su atomska bomba i njeni razorniji rođaci nešto što se koristi (nadamo se) jednom u milenijumu, javlja se potreba za pronalaženjem alternative. Američka mornarica smatra da rešenje leži u oružju koje naziva Megajoule Electromagnetic Railgun. Reč je o elektromagnetnom „topu” za koji se smatra da će biti upotrebljiv do 2020. godine. On će ispaljivati energetske projektile osam puta brže od brzine zvuka. Vojska SAD misli da će jedan ovakav monstrum biti dovoljan za čitav front.

Ne ubija već samo odbija

U moru zastrašujućih prototipa, a na putu ka autonomnim ratnim mašinama teško je pronaći humano oružje. Zato te dve reči teško i idu zajedno. Međutim, Active Denial System, koji je već postao realnost, predstavlja najhumanije savremeno oružje, iako su ga mnogi uporedili sa spravom za mučenje. Reč je o hardveru koji emituje usmerenu elektromagnetu radijaciju koja stvara osećaj paljenja kože, toliko intenzivan da primorava mete da pobegnu što dalje. Zašto je ovo humano? Frekvencija emitovanja je 95 GHz, ona zagreva molekule vode u koži na razdaljini i do pola kilometra, ali je stepen penetracije samo 0,4 milimetra. Ovaj sistem samo aktivira receptore za bol, ali ne ostavlja trajne posledice.

• • •

Iako mnoge od pomenutih stvari deluju kao naučna fantastika, beskrajna finansijska sredstva i situacija u svetu koja neće ići na bolje garantuju da će ovakve i mnoge druge tehnologije biti implementirane u godinama koje dolaze. Najdalje se otišlo po pitanju komunikacije i logistike. Danas je moguće da vojnik na terenu neometano razmenjuje podatke sa hiljadama kilometara udaljenim oficirima bez obzira na vremenske ili bilo kakve druge uslove. Koliko god istraživanje na polju veštačke inteligencije bilo primamljivo, izgleda da je podjednako i opasno. Minijaturizacija kompjutera dovešće do razvoja još moćnijih mašina za uništenje, a takođe, kako su navedeni primeri pokazali, i za odbranu.

Ivan VESIĆ

 
 NOVE TEHNOLOGIJE
Vojna tehnička sredstva
Šta mislite o ovom tekstu?

 NA LICU MESTA
Dani fakulteta, 50 godina Elektronskog fakulteta, Niš
Cisco Expo, Beograd
Web fest 2010 – finalno veče, Beograd
Vip izazov 3 (najava)
Ostali događaji, ukratko

 KOMPJUTERI I FILM
„Princeza i razbojnik”
„Tron: Legat”

 SITNA CREVCA
Fajl formati: slike

Ni Kinezi ne spavaju

Neki američki političari i mediji digli su paniku kada je Kina objavila da su se njena dva satelita „srela” u orbiti Zemlje. Iako Vlada najmnogoljudnije države ističe da je to urađeno iz naučnih razloga, krenule su spekulacije o sposobnosti Kine da presreće, špijunira ili „otima” tuđe satelite. Strepnja da će Kina gospodariti nebom naše planete potiče još od 2007. godine, kada je vojska ove zemlje uspela da uništi pokvareni metereološki satelit u orbiti. Da li je on zaista bio u kvaru ili je to bila demonstracija moći, ostaje nepoznato. Uglavnom, Kinezima je pošlo za rukom da urade nešto što Rusija i Amerika nikad nisu ni pokušale.
Home / Novi brojArhiva • Opšte temeInternetTest driveTest runPD kutakCeDetekaWWW vodič • Svet igara
Svet kompjutera Copyright © 1984-2018. Politika a.d. • RedakcijaKontaktSaradnjaOglasiPretplata • Help • English
SKWeb 3.22
Opšte teme
Internet
Test Drive
Test Run
PD kutak
CeDeteka
WWW vodič
Svet igara



Naslovna stranaPrethodni brojeviOpšte informacijeKontaktOglašavanjePomoćInfo in English

Svet kompjutera