Forum Sveta kompjutera

Nazad   Forum Sveta kompjutera > Ostale teme > Brbljaonica

Brbljaonica Manje ozbiljno ćaskanje na ostale (kompjuterske i geek) teme... (POSTOVI SE NE BROJE!)
(Pravila pisanja: kliknite ovde.)

Odgovor
 
Alatke vezane za temu Vrste prikaza
Stara 16.7.2007, 10:42   #161
Ulmawen
Starosedelac
 
Član od: 6.4.2007.
Lokacija: Narquelion la.. tu y aldalin Kortirionwen
Poruke: 1.360
Zahvalnice: 484
Zahvaljeno 920 puta na 515 poruka
Određen forumom Re: Parčence duše - prateća tema uz: http://www.sk.co.yu/forum/showthread.php?t=12858

»Odbijaš borbu, jer se plašiš!«-viknu Đukainen, mahnu glavom i gusta crna kosa mu se rasu po ramenima. »Ne budeš li se sa mnom borio, zapevaću čarobne Rune i zgaziću te kao crva. Pozvaću dva diva, koji će izići iz zemlje i smrviti te.«
Tako je vikao Đukainen, razmetljivi glupak. Tada Vainamoinena izdade strpljenje i zapeva svoje pesme.
Glas mu je bio silan kao brujanje najvećih orgulja. Od njega zemlja zadrhta. Iz Lapončevih ruku izlete mač i zapara nebo, prometnuvši se u munju. Zatim mu sa ramena odlete luk, poraste i razape se na nebu kao dotak neviđena duga. Skrhane saonice otkotrljaše se u močvaru i pretvoriše se u stenu, a na obali korbač pusti koren, izraste i razlista se kao nežna trska. Pod mladićem, koga je obuzela strava, otvori se zemlja i proguta ga sve do ramena.
"Avaj meni!«-viknu momak. »Oprosti mi što ti nisam poverovao da si ti odista Vainamoinen. Izbavi me zla!«
I koprcao se, mahao rukama, pokušavajući da se iskopa, ali ilovača mu je slepila noge i što se više borio, sve više je upadao u žitki glib. Tada se seti reči majčinih, reči mudre starice: »Sputaće ti ruke i noge, više se nećeš živ vratiti u Laponiju!«
»Pomozi, Vaino, spasi me! Daću ti sve što zaišteš ako me odavde izbaviš. Imam dva divna luka i oba ću ti dati ako me spaseš!«-vapio je.
»Šta će mi tvoji lukovi?«-reče čarobnjak i nasmeja se. »Ja imam stotine, hiljade lukova! Zidovi doma moga prepuni su lukova i strela! Drugo mi nešto ponudi pa ću videti mogu li dozvati u sećanje neke Rune kojima bih te spasao ove nedaće!«
»Pomozi mi, Stari Mudrače, i oprosti mi!«-preklinjao ga je Đukainen, dok su mu ruke i šake tonule u blato. »Ako mi pomoć pružiš, pokloniću ti sve srebro i zlato koje je dični roditelj moj u boju zadobio!«
»Šta će mi tvoje zlato i srebro?«-prezirno reče Vaino. »Svo zlato što na dnu reke počiva, biće moje ako zapevam jednu Runu, sve srebro što se krije u nedrima zemlje biće moje ako izgovorim tri čarobne reči. Podaj mi drugo nešto!«
Kliknite na sliku za veću verziju

Ime:	WainamoinenJoukahainen2.JPG
Viđeno:	7 puta
Veličina:	31,3 KB
ID:	9307
Borba Vainamoinena i Đukainena
Ulmawen je offline   Odgovor sa citatom ove poruke
Stara 16.7.2007, 10:46   #162
Ulmawen
Starosedelac
 
Član od: 6.4.2007.
Lokacija: Narquelion la.. tu y aldalin Kortirionwen
Poruke: 1.360
Zahvalnice: 484
Zahvaljeno 920 puta na 515 poruka
Određen forumom Re: Parčence duše - prateća tema uz: http://www.sk.co.yu/forum/showthread.php?t=12858

»Pomozi mi Vaino.«-preklinjao ga je mali Laponac, koji je već bio upao u blato do grla. »Ako nađem milost pred tobom, daću ti za ženu svoju sestricu, valjanu i lepu devicu koja će ti kuću voditi, odeću tkati, sobove musti i pogače mesiti! Oslobodi me, Vaino. Zapevaj brzo svoje Rune!«
Kad Vaino ču te reči, zadovoljno se nasmeši. Misao da će pored sebe, u usamljenoj starosti, imati mladicu koja će ga razgaliti svežinom i mladošću, toliko mu se dopala da ga odmah prođe jarost koja ga beše spopala zbog drskog Laponca. On zapeva jednu čarobnu Runu i zemlja se rastvori, ta zemlja koja je mladića bila uklještila bokovima od blata i on se oslobodi njenog pritiska. Vaino zatim zapeva drugu pesmu, i kamen se prometnu u nove saonice, a duga pade s neba, dobi opet svoju pravu meru i spusti se Đukainenu na rame. Vaino zapeva treću pesmu i mač ponovo sevnu u mladićevim rukama, a korbač se pokorno odvoji od zemlje i lišće pade sa njega. Sve je bilo spremno, konj je nestrpljivo udarao kopitom o tlo. Mladi Laponac pritegnu dizgine pa ne obazirući se uteče preko snega prema severu.
Stari Vaino ostade sam i utonu u sanjarije o mladoj nevesti koja će uneti radost u njegov sumorni dom i koju će slaviti, natpevajući se sa kukavicom, dok bude sedeo pod brezom.

Kliknite na sliku za veću verziju

Ime:	Sampsa2.JPG
Viđeno:	7 puta
Veličina:	58,4 KB
ID:	9308
*Sampsa (Sampsa Pellervoinen)- Finski Bog plodnosti, čiji zimski san onemogućava rast kukuruza i ječma. Najčešće se pojavljuje kao vitak mladić koji nosi korpu oko vrata.
Priloženi fajlovi
Tip fajla: zip Kalevala 2.zip (9,0 KB, 16 puta viđeno)
Ulmawen je offline   Odgovor sa citatom ove poruke
Stara 16.7.2007, 21:17   #163
Mrva
Novi član
 
Član od: 3.7.2007.
Lokacija: Tower
Poruke: 8
Zahvalnice: 64
Zahvaljeno 85 puta na 56 poruka
Određen forumom Re: Parčence duše - prateća tema uz: http://www.sk.co.yu/forum/showthread.php?t=12858

Umjesto gluposti

Kad se nocu smirim I ocekujem san,
slusam zadnja auta kako zvizde kroz grad
umjesto gluposti,
s plafona silazis ti.
Uz tihu muziku opet skupa smo mi.
Nemam pojma koji je dan, bas me briga sta se u svjetu zbiva,
samo da te ubili nisu,
da si u meni jos uvjek ziva.
Zelim da stotinu dana ne svane dan, kad se nocu privuces I gurnes me u san, ja sam nalik
cistom zidu, ti si slika I ram,
ja prazna tisina,
ti najlepsa muzika sto znam.
nista lepse izmedju nas no sto je
pjesma I stih.
Nepresusni si izvor moj ljepsi od svih.
Mi necemo promjeniti svjet,
prave su davno dozivjele kraj,
ali uvjek ce ih biti za nas
ljubavi
znaj….

Miladin Sobic
Mrva je offline   Odgovor sa citatom ove poruke
Stara 19.7.2007, 14:13   #164
Ulmawen
Starosedelac
 
Član od: 6.4.2007.
Lokacija: Narquelion la.. tu y aldalin Kortirionwen
Poruke: 1.360
Zahvalnice: 484
Zahvaljeno 920 puta na 515 poruka
Određen forumom Re: Parčence duše - prateća tema uz: http://www.sk.co.yu/forum/showthread.php?t=12858

Samo po neka reč za ostale učesnike ove akcije... Dugo sam razmišljala da li da postavim ovu bajku ovde. Budući da je uvek bila moja omiljena, smatram da je sebično da je ne podelim sa drugima kojima takva vrsta pažnje znači veoma mnogo. Ipak, bajka je veoma tužna. Sećam se da sam lila krokodilske suze kad sam je prvi put pročitala u devetoj, desetoj godini. A ja sam imala koga i da mi kaže po koju lepu reč; ova deca nemaju tu privilegiju. Sa druge strane, stojim iza toga da me je ova bajka naučila više mudrosti nego većina knjiga koje sam kasnije u životu pročitala... Na posletku sam odlučila da je ipak postavim ovde, a ostali neka odluče da li će ona biti uključena u naše forumsko parčence duše. Hvala.


Srećni Princ
Oskar Vajld

Visoko iznad grada, na izdignutom stubu, stajala je statua Srećnog Princa. On je bio pozlaćen tankim listovima zlata, za oči je imao dva sjajna safira, a veliki rubin sjajio mu je na balčaku mača.
Njemu su se ljudi veoma divili. »Lep je kao vetrokaz,«- primetio je jedan od gradskih većnika koji je želeo da stekne reputaciju zato što ima ukus za umetnost, »samo nije ni približno toliko kortistan.«- dodao je, plašeći se da ljudi ne pomisle da je nepraktičan, što zaista nije bio.
»Zašto ne možeš da budeš kao Srećni Princ?«- pitala je razborita majka svog sinčića koji je plakao za Mesecom. »Srećni Princ nikada ni ne sanja da plače za bilo čim.«
»Drago mi je da postoji neko na ovom svetu ko je posve srećan.«- promrmljao je razočaran čovek dok je piljio u divnu statuu.
»Izgleda kao anđeo.«- govorila su crkvena deca koja behu izašla iz katedrale u sjajnim skerletnim ogrtačima i čistim belim pinaforama.
»Kako znate?« -upitao je nastavnik matematike, -»Nikada niste videli ni jednog.«
»Ah! Ali jesmo, u snovima.« -odgovarala su deca, a nastavnik matematike se namrštio i pogledao ih strogo, jer nije odobravao da deca sanjaju.
Jedne večeri tuda je proletela mala Lastavica. Njeni prijatelji su otišli u Egipat pre šest nedelja, ali ona je ostala, jer je bila zaljubljena u najlepšu Trsku. Srela ju je u rano proleće kad je letela do reke za velikim žutim moljcem i toliko ju je privukao njen vitak struk da se zaustavila da popriča sa njom.
»Da li da te volim?« -upitala je Lastavica, koja je volela odmah da bude načisto, a trska joj se duboko naklonila. Tako je ona letela oko nje, dodirujući vodu svojim krilima i praveći srebrne talasiće. To je bilo njeno udvaranje i trajalo je celo leto.
»To je besmislena privrženost,« -cvrkutali su druge laste, -»ona nema novaca, a ima daleko previše rođaka.« I zaista je reka vrvela od trski. Onda, kada je došla jesen, oni su odleteli.

Poslednja ispravka: Ulmawen (19.7.2007 u 15:46) Razlog: Podsvest..
Ulmawen je offline   Odgovor sa citatom ove poruke
Stara 19.7.2007, 14:14   #165
Ulmawen
Starosedelac
 
Član od: 6.4.2007.
Lokacija: Narquelion la.. tu y aldalin Kortirionwen
Poruke: 1.360
Zahvalnice: 484
Zahvaljeno 920 puta na 515 poruka
Određen forumom Re: Parčence duše - prateća tema uz: http://www.sk.co.yu/forum/showthread.php?t=12858

Pošto su otišli, ona se osetila usamljenom i počinjala je da se zamara od ljubavi svoje dame. »Ona ne priča,« -rekla je, -»i bojim se da je koketa, pošto stalno koketira sa vetrom.« I, naravno, kad god bi vetar dunuo, Trska bi izvodila najgracioznije naklone. »Priznajem da je prizemna,« -nastavila je, -»ali ja volim putovanje, a moja žena, stoga, treba takođe da voli da putuje.«
»Da li ćeš poći sa mnom?« -konačno ju je upitala, ali Trska je odmahnula glavom, bila je previše vezana za svoj dom.
»Bila si neozbiljna sa mnom!« -viknula je. »Odlazim Piramidama. Zbogom!« -i odlete.
Ceo dugi dan je letela, a u sumrak je stigla u grad. »Gde ću se smestiti?« -reče. »Nadam se da je grad izvršio pripreme.
Onda je videla statuu na visokom stubu. »Ovde ću se smestiti,« -viknu, -»to je lepo mesto sa dosta svežeg vazduha.« I to rekavši, spusti se tačno između stopala Srećnog Princa.
»Imam zlatnu spavaću sobu.« -reče sebi meko sebi dok je posmatrala naokolo i spremila se da ide na počinak; ali baš kada je spuštala glavu ispod krila, velika kap vode pade na nju. »Kakvo čudo!« -viknu, -»Nema niti jednog oblaka na nebu, zvezde su prilično vedre i sjajne, a ipak pada kiša. Klima Severne Evrope zaista je strašna. Trska je volela kišu, ali to je bila samo njena sebičnost.«
Onda još jedna kap pade.
»Kakva je korist od statue ako ne može da odbije kišu?« -reče ona. »Moram potražiti dobar sulundar na dimnjaku.« -i spremi se da pođe.
Ali pre nego što je raširila krila, treća kap je pala, i ona pogleda nagore i vide –Ah! Šta je videla?
Oči Srećnog Princa bile su pune suza i one su kapale niz njegove zlatne obraze. Lice mu je bilo tako lepo na mesečini da je mala Lasta bila ispunjena sažaljenjem.
»Ko si ti?« -upita.
»Ja sam Srećni Princ.«
»Pa zašto onda plačeš?« -upita Lasta. »Prilično si me nakvasio.«
»Dok sam bio živ i imao ljudsko srce,« -odgovori statua, -»nisam znao šta su suze, jer živeo sam u palati Sans-Souci, gde tuzi nije dozvoljeno da uđe. Preko dana igrao sam se sa drugarima u bašti, a uveče sam vodio ples u Velikoj Hali. Oko bašte bile su veoma visoke zidine, ali nikada se nisam zapitao šta je iza njih, sve oko mene je bilo tako lepo. Moji dvorani zvali su me Srećnim Princom i zaista, srećan jesam bio, ako je zadovoljstvo sreća. Tako sam živeo i tako sam umro. A sada kad sam umro, postavili su me tako visoko da mogu da vidim svu ružnoću i bedu moga grada i iako je moje srce napravljeno od olova, ja ne mogu da se oduprem da ne zaplačem.«
»Šta, zar nije od čistog zlata?« -reče Lasta za sebe. Bila je previše učtiva da bi iznosila opažanja naglas.

Poslednja ispravka: Ulmawen (19.7.2007 u 22:04)
Ulmawen je offline   Odgovor sa citatom ove poruke
Stara 19.7.2007, 14:15   #166
Ulmawen
Starosedelac
 
Član od: 6.4.2007.
Lokacija: Narquelion la.. tu y aldalin Kortirionwen
Poruke: 1.360
Zahvalnice: 484
Zahvaljeno 920 puta na 515 poruka
Određen forumom Re: Parčence duše - prateća tema uz: http://www.sk.co.yu/forum/showthread.php?t=12858

»Daleko,«, -nastavila je statua tihim melodičnim glasom, »daleko u maloj ulici nalazi se sirotinjska kuća. Jedan od prozora je otvoren i kroz njega mogu da vidim ženu koja sedi za stolom. Njeno lice je mršavo i ispijeno, i ima grube crvene ruke, izbodene iglama, jer ona je švalja. Ona veze gospodinovu krunicu* na satensku haljinu za najlepšu Kraljičinu deverušu, koja će je nositi na sledećem balu. U krevetu u uglu njen mali dečak leži bolestan. Ima temperaturu i traži narandže. Njegova majka nema ništa da mu da osim rečne vode, pa on plače. Vrapče, Vrapče, mali Vrapče, nećeš li joj odneti rubin iz mog balčaka? Moja su stopala pričvršćena za postolje i ja nemogu da se krećem.«
»Mene čekaju u Egiptu.« -reče Lasta. »Moji prijatelji lete iznad Nila i razgovaraju sa velikim lotosovim cvetovima. Uskoro će poći na počinak u grobnicu Velikog Kralja. Kralj lično nalazi se tu, u svom obojenom kovčegu. Obavijen je žutim platnom i balzamovan začinima. Oko njegovog vrata je lanac od bledo-zelenog žada, a njegove su ruke kao uvelo lišće.«
»Lastavice, Lastavice, mala Lastavice,« -reče Princ, -»nećeš li ostati sa mnom jedno veče i biti moj glasnik? Dečak je tako žedan, a majka tako tužna.«
»Mislim da ne volim dečake.« -odgovori Lastavica. »Prošlog leta, kada sam odsela na reci, bila su tu dva bezobrazna dečaka, vodeničarevi sinovi, koji su sve vreme bacali kamenje na mene. Nikada me nisu pogodili, naravno, mi laste letimo predobro za takve stvari, a pored toga, ja potičem od familije poznate po svojoj okretnosti; ali ipak je to bio znak nepoštovanja.«
Ali Srećni Princ je izgledao tako tužno da se Vrabac sažali. »Veoma je hladno ovde,« -reče, -»ali ostaću sa tobom jednu noć i biti tvoj glasnik.«
»Hvala ti, mala Lastavice.« -reče Srećni Princ.
Tako je Lasta izvukla veliki rubin iz Prinčevog mača i odletela sa njim u kljunu preko krovova grada.
Prošla je pokraj kule od katedrale, gde su stajale statue belih mermernih anđela. Prošla je pokraj palate i čula zvuke plesa. Prelepa devojka izašla je na balkon sa svojim dragim. »Kako su lepe zvezde,« -rekao joj je, -»i kako je divna moć ljubavi!«
»Nadam se da će moja haljina biti gotova za državni bal,« -odgovorila je, -»naredila sam da se na njoj izvezu gospodinove krunice, ali švalje su tako lenje.«
Prošla je iznad reke, i videla lanterne na brodskim jarbolima. Prošla je iznad geta i videla stare Jevreje kako se pogađaju među sobom, i mere novce u bakarnim vagama. Na posletku je stigla do sirotinjske kuće i provirila unutra. Dečak se trzao u groznici u svom krevetu, a majka beše zaspala, toliko je umorna bila. Uskočila je unutra i položila veliki rubin na sto pored ženinog naprstka. Onda je preletela nežno iznad kreveta, hladeći dečakovo čelo svojim krilima. »Kako se sveže osećam,« -reče dečak, -»mora biti da se oporavljam.« To reče i utonu u san.

Poslednja ispravka: Ulmawen (19.7.2007 u 22:05)
Ulmawen je offline   Odgovor sa citatom ove poruke
Stara 19.7.2007, 14:16   #167
Ulmawen
Starosedelac
 
Član od: 6.4.2007.
Lokacija: Narquelion la.. tu y aldalin Kortirionwen
Poruke: 1.360
Zahvalnice: 484
Zahvaljeno 920 puta na 515 poruka
Određen forumom Re: Parčence duše - prateća tema uz: http://www.sk.co.yu/forum/showthread.php?t=12858

Tada je Lastavica odletela nazad Srećnom Princu i rekla mu šta je uradila. »Zanimljivo je,« -primetila je, -»ali osećam se prilično toplo sada, iako je tako hladno.«
»To je zato što si učinila dobro delo.« -reče Princ. I malia Lastavica se zamisli, a potom zaspa. Razmišljanje ju je uvek činilo pospanom.
Kada je zora svanula, odletela je do reke i okupala se. »Kakav izvanredan fenomen!« -reče profesor ornitologije koji je prelazio preko mosta. Lastavica usred zime!« I napisao je dugačko pismo o tome lokalnim novinama. Svi su ga citirali; bilo je prepuno reči koje nisu mogli razumeti.
»Večeras idem u Egipat.« -reče Lastavica i bila je veoma raspoložena zbog te pomisli. Posetila je sve javne spomenike i dugo je sedela na crkvenom tornju.
Gde god je išla, Laste su cvrkutale i govorile jedna drugoj: »Kakav unikatan stranac!« Tako je Lasta bila veoma zadovoljna sobom.
Kada je Mesec izašao, vratila se Srećnom Princu. »Imaš li neku poruku za Egipat?« -upita, -»upravo krećem!«
»Lastavice, Lastavice, mala Lastavice,« -reče Princ, -»nećeš li ostati sa mnom još jednu noć?«
»Čekaju me u Egiptu.« -odgovori Lasta. »Sutra će moji prijatelji uzleteti do Druge Katarakte. Nilski konj piruje tamo među vezlicama, a na velikom granitnom tronu sedi Bog Mnemnon. Celu noć on gleda zvezde, a kada jutro zasija on ispušta usklik sreće i onda zaćuti. Uveče žuti lavovi dolaze do oboda reke da piju. Njihove su oči kao zeleni berili, a njihova rika je glasnija od rike Katarakte.«
»Lastavice, Lastavice, mala Lastavice,« -reče Princ, -»daleko preko grada vidim mladića u potkrovlju. On se naslanja na sto prekriven papirima, a u čaši pokraj njega je buket uvelih ljubičica. Njegova je kosa smeđa i čvrsta, usne su mu crvene kao nar i i ma velike sanjive oči. On pokušava da završi komad za direktora pozorišta, ali njemu je previše hladno da bi više pisao. Nema vatre u kaminu, a glad ga je načinila slabim.«
»Sačekaću još jedno veče.« -reče Lastavica koja je zaista imala dobro srce. »Da mu odnesem još jedan rubin?«
»Avaj! Nemam više rubina,« -reče Princ, »Sve što mi je ostalo su moje oči. One su napravljene od safira koji su donešeni iz Indije pre par stotina godina. Izvuci jedan i odnesi ga mladiću. On će ga prodati draguljaru i kupiti hranu i drva za ogrev i završiti svoj komad.«
»Dragi Prinče,« -reče Lastavica, -»to ne mogu učiniti!« -i poče da plače.
»Lastavice, Lastavice, mala Lastavice,« -reče Princ, -»učini kako zapovedam!«
I tako je Lastavica iskopala Prinčevo oko i odletela u studentovo potkrovlje. Bilo je laku ući tamo, pošto je na plafonu bila rupa. Kroz nju je proletela i ušla u sobu. Mladić je zario glavu u šake, pa ne beše čuo lepršanje krila, a kad je pogledao nagore, video je prelep safir pohranjen na uvele ljubičice.
»Počinju da me cene!« –uzviknuo je, -»Ovo je od nekog obožavaoca. Sada mogu da završim svoj komad.« -i beše veoma srećan.
Sledećeg dana Lasta je odletela do luke.

Poslednja ispravka: Ulmawen (19.7.2007 u 15:55)
Ulmawen je offline   Odgovor sa citatom ove poruke
Stara 19.7.2007, 14:17   #168
Ulmawen
Starosedelac
 
Član od: 6.4.2007.
Lokacija: Narquelion la.. tu y aldalin Kortirionwen
Poruke: 1.360
Zahvalnice: 484
Zahvaljeno 920 puta na 515 poruka
Određen forumom Re: Parčence duše - prateća tema uz: http://www.sk.co.yu/forum/showthread.php?t=12858

Sela je na jarbol velikog broda i gledala mornare kako vuku velike kovčege konopcima. »Izbacuj ga napolje!« -vikali su kako je koji kovčeg pristizao.
»Ja idem u Egipat!« -vikala je Lasta, ali nikoga nije bilo briga, a kada je Mesec izašao, vratila se ona Srećnom Princu.
»Došla sam da se oprostimo.« -reče mu.
»Lastavice, Lastavice, mala Lastavice« -reče Princ, -»nećeš li ostati sa mnom još jednu noć?«
»Zima je,« -odgovori ona, -»i ledeni sneg uskoro će stići. U Egiptu Sunce greje zelene palme, a krokodili leže u blatu i lenjo gledaju oko sebe. Moji drugari prave gnezdo u hramu Balbeka, a ružičaste i bele golubice ih posmatraju i guguću među sobom. Dragi Prinče, moram te napustiti, ali te nikada neću zaboraviti i sledećeg proleća doneću ti dva divna dragulja umesto ovih koje si dao. Rubin će biti crveniji od ruže, a safir će biti plav kao Veliko More.«
»Na skveru dole,« -reče Srećni Princ, -»stoji mala devojčica sa šibicama. Ispustila je šibice u oluk i one su upropašćene. Otac će je tući ako ne donese kući novac i ona plače. Nema cipela ni čarapa i njene ručice su gole. Izvuci drugo moje oko i daj joj ga i otac je neće tući.«
»Ostaću još jednu noć sa tobom,« -reče Lasta, -»ali ne mogu ti iskopati oko. Bićeš prilično slep tada.«
»Lastavice, Lastavice, mala Lastavice« -reče Princ, -»učini kako zapovedam!«
I tako je ona iskopao i drugo Prinčevo oko i odletela sa njim. Preletela je pored devojčice i tutnula joj dragulj na dlan. »Kakvo lepo parče stakla!« -uskliknu devojčica i otrča kući smejući se.
Onda se Lasta vrati Princu. »Sada si slep,« -reče, -»pa ću ja zauvek ostati sa tobom.«
»Ne, mala Lastavice,« -reče siroti Princ, -moraš otići u Egipat.«
»Ostaću sa tobom zauvek.« -reče Lasta i zaspa na Prinčevom stopalu.
Ceo sledeći dan sedela je na Prinčevom ramenu i pričala mu priče o stvarima koje je videla u čudnim zemljama. Pričala mu je o crvenim ibisima, koji stoje u dugačkim redovima na obalama Nila i hvataju zlatnu ribu svojim kljunovima; o Sfingi, koja je stara kao sam svet i živi u pustinji i sve zna; o trgovcima, koji hode polako pokraj svojih kamila i nose perle od ćilibara u rukama; o Kralju Mesečevih Planina, koji je crn kao abonos i obožava veliki kristal; o velikoj zelenoj zmiji koja spava na palminom drvetu i ima dvadeset sveštenika koji je hrane medenjacima; i o pigmejima koji plove preko velikog jezera na pljosnatom lišću i uvek su u ratu sa leptirima.
»Draga mala Lastavice,« -reče Princ, -»pričaš mi o čudnim stvarima, ali najčudnije od svega je patnja muškaraca i žena. Nema veće misterije od mizerije. Leti iznad moga grada, mali Lasto, i reci mi šta vidiš.«
I tako je Lasta letela iznad velikog grada i videla bogate kako se vesele u svojim prelepim kućama, dok su siromasi sedeli pred kapijama. Letela je iznad mračnih staza i videla bleda lica gladne dece kako gledaju ravnodušno na crne ulice. Pod svodom mosta, dva mala dečaka ležala su jedan drugom u naručju, pokušavajući da se ugreju.

Poslednja ispravka: Ulmawen (19.7.2007 u 22:07)
Ulmawen je offline   Odgovor sa citatom ove poruke
Stara 19.7.2007, 14:18   #169
Ulmawen
Starosedelac
 
Član od: 6.4.2007.
Lokacija: Narquelion la.. tu y aldalin Kortirionwen
Poruke: 1.360
Zahvalnice: 484
Zahvaljeno 920 puta na 515 poruka
Određen forumom Re: Parčence duše - prateća tema uz: http://www.sk.co.yu/forum/showthread.php?t=12858

»Kako smo gladni!« -govorili su. »Ne smete tu da ležite!« -vikali su stražari i oni odlutaše dalje u kišu.
Onda je Lasta odletela nazad i rekla Princu šta je videla.
»Ja sam pokriven finim zlatom,« -rekao je Princ, »moraš ga skinuti, list po list, i dati ga siromašnima; živi ljudi uvek misle da ih zlato može usrećiti.«
List po list finog zlata skidala je Lastavica, sve dok Princ nije ostao tmuran i siv. List po list finog zlata nosila je ona siromašnima, a dečija lica postajala su rumenija i smejali su se i igrali na ulici. »Sad imamo hleb!« -vikala su.
Onda je došao sneg, a za njim i mraz. Ulice su izgledale kao da su načinjene od srebra, bejahu tako svetle i blistave; dugačke ledenice kao kristalni bodeži visile su sa nadstrešnica, svi su išli obučeni u krzna, a mali dečaci nosili su skerletne kape i klizali se na ledu.
Sirotoj maloj Lastavici bivalo je sve hladnije i hladnije, ali nije htela da ostavi Princa, toliko ga je volela. Uzimala je mrvice ispred pekarevih vrata kad on nije gledao i pokušavala je da se ugreje mašući krilima.
Ali na posletku, znala je da mora umreti. Imala je taman toliko snage da još jednom sleti na Prinčevo rame. »Zbogom, dragi Prinče,« -promrmljala je, -»da li ćeš mi dopustiti da ti poljubim ruku?«
»Drago mi je da konačno ideš u Egipat, mala Lastavice,« -reče Princ, -»predugo si ostala ovde, ali moraš me poljubiti u usta, jer ja te toliko volim.«
»Ne idem ja u Egipat.« -reče Lastavica. »Idem u Kuću Smrti. Smrt je brat Sna, zar ne?«
I poljubivši Srećnog Princa u usta, pade mrtva kraj njegovih stopala.
U tom trenutku čudan prasak začuo se iz unutrašnjosti statue, kao da je nešto puklo. Istina je da je olovno srce prepuklo na dvoje. Sasvim sigurno, bio je to strahovito jak mraz.
Rano sledećeg jutra, Major je šetao skverom u društvu dva gradska većnika. Dok su prolazili pokraj stuba, pogledao je nagore u statuu: »Bože moj! Kako otrcano izgleda Srećni Princ!«
»Otrcano, zaista!« -uzviknuše gradski većnici, koji su se uvek slagali sa Majorom, i popeše se gore da ga pogledaju.
»Rubin je ispao iz njegovog mača, nema mu očiju i više nije zlatan;« -reče Major, -»u stvari, izgleda malo bolje od prosjaka!«
»Malo bolje od prosjaka!« -rekoše gradski većnici.
»I ovde je mrtva ptica pokraj njegovih stopala!« -nastavio je Major. »Zaista moramo izdati proglas da pticama nije dozvoljeno da umiru ovde.« I gradski zapisničar napravio je belešku.
I tako su srušili statuu Srećnog Princa. »Pošto više nije lep, nije više koristan.« -rekao je profesor umetnosti na Univerzitetu.
Onda su istopili statuu u peći, a Major je održao sastanak Korporacije da bi odlučili šta će učiniti sa metalom. »Moramo imati drugu statuu, naravno,« -rekao je, -»i to će biti moja statua.«
»Moja statua!« -reče svaki od gradskih većnika i svađahu se. Kada sam poslednji put čuo o njima, još uvek su se bili svađali.

Poslednja ispravka: Ulmawen (19.7.2007 u 16:00)
Ulmawen je offline   Odgovor sa citatom ove poruke
Stara 19.7.2007, 14:22   #170
Ulmawen
Starosedelac
 
Član od: 6.4.2007.
Lokacija: Narquelion la.. tu y aldalin Kortirionwen
Poruke: 1.360
Zahvalnice: 484
Zahvaljeno 920 puta na 515 poruka
Određen forumom Re: Parčence duše - prateća tema uz: http://www.sk.co.yu/forum/showthread.php?t=12858

»Kakva čudna stvar!« -rekao je nadglednik u livnici. »Ovo slomljeno olovno srce neće da se istopi u peći. Moramo ga baciti.«
I tako ga baciše na hrpu prašine gde je ležala i mrtva Lastavica.

»Donesite mi dve najvrednije stvari iz grada.« -reče Bog svojim anđelima, a anđeli mu donesoše olovno srce i mrtvu pticu.
»Dobro ste odabrali,« -reče Bog, -»jer u mojoj rajskoj bašti ova mala ptica pevaće zauvek, a u mom gradu od zlata Srećni Princ će me slaviti.«

*Gospodinova krunica- vrsta cveta.
Priložene slike
Kliknite na sliku za veću verziju

Ime:	prince1.jpg
Viđeno:	15 puta
Veličina:	54,4 KB
ID:	9407   Kliknite na sliku za veću verziju

Ime:	happy_prince.jpg
Viđeno:	15 puta
Veličina:	71,2 KB
ID:	9408  
Priloženi fajlovi
Tip fajla: zip The Happy Prince.zip (12,2 KB, 18 puta viđeno)

Poslednja ispravka: Ulmawen (19.7.2007 u 16:06) Razlog: Slike
Ulmawen je offline   Odgovor sa citatom ove poruke
Stara 19.7.2007, 15:24   #171
caine
Deo inventara foruma
 
Član od: 24.2.2006.
Lokacija: Nis
Poruke: 3.038
Zahvalnice: 723
Zahvaljeno 946 puta na 594 poruka
Određen forumom Re: Parčence duše - prateća tema uz: http://www.sk.co.yu/forum/showthread.php?t=12858

Ako Srecni Princ moze da necemu nauci decu, da im usadi malo mudrosti, naravno da treba bude deo zbirke Uostalom, ''nije zivot sto i poljem proci'' (dobro, nekom i jeste, ali to nije poenta ), a nema boljeg nacina da ta deca to nauce, nego kroz bajke

U svakom slucaju, ako zagusti, valjda ljudi koji tamo rade mogu da pomognu

Poslednja ispravka: caine (19.7.2007 u 15:31)
caine je offline   Odgovor sa citatom ove poruke
Stara 19.7.2007, 19:42   #172
Mrva
Novi član
 
Član od: 3.7.2007.
Lokacija: Tower
Poruke: 8
Zahvalnice: 64
Zahvaljeno 85 puta na 56 poruka
Određen forumom Re: Parčence duše - prateća tema uz: http://www.sk.co.yu/forum/showthread.php?t=12858

Ponekad nas obuzima osecaj tuge koji ne uspevamo da obuzdamo. Uvidjamo da je carobni trenutak tog dana prosao, a da nismo nista ucinili…
Treba da slusamo ono dete koje smo nekad bili I koje I dalje postoji u nama. To dete se razume u carobne trenutke… Mozemo ugusiti njegov plac, ali ne mozemo ucutkati njegov glas, jer ako se radjamo iznova I nismo kadri da posmatramo svet s onom istom bezazlenoscu, onda zivot gubi svaki smisao.
Obratimo paznju sta nam govori dete koje smo sacuvali u svom srcu. Nemojmo se stideti zbog njega. Nemojmo dopustiti da to dete oseti strah, zato sto je napusteno I zato sto ga gotovo nikad ne slusamo. Dozvolimo mu makar na kratko "da drzi uzde" u svojim rukama. Ucinimo da to dete oseti ljubav, ponovo. Ucinimo mu po volji - cak I ako zahteva od nas da se ponasamo drukcije nego sto smo navikli, cak I ako drugima to bude izgledalo glupo… Imajmo na umu da je ljudska mudrost ponekad ludost. Ako budemo slusali dete koje nosimo u dusi, nase oci ce povratiti sjaj. Ako izgubimo dodir s tim detetom, izgubicemo dodir sa zivotom.

P. Koeljo
Mrva je offline   Odgovor sa citatom ove poruke
Stara 21.7.2007, 7:03   #173
aerochivija
Veteran
 
Član od: 19.3.2006.
Poruke: 498
Zahvalnice: 1.236
Zahvaljeno 762 puta na 295 poruka
Određen forumom Re: Parčence duše - prateća tema uz: http://www.sk.co.yu/forum/showthread.php?t=12858

Ljudi su, od kako postoje, uglavnom isti – surovi i neosetljivi. A život je težak. Nije potrebno da kažem više Vama, kojima smo ovu temu posvetili. Drugi su to odavno umesto mene rekli, bolje i lepše nego što bih sam umeo.
U narednim redovima prenosim vam te vajkadašnje mudrosti. Mislim da su utoliko vrednije, jer potiču sa naših prostora.
Vi, koji ovo budete čitali jednoga dana, znajte da ipak ima onih koji su spremni da učine koliko mogu da vam život bude lepši. Ne samo na ovom Forumu, nego svuda na svetu.
Ako vas neke od ovih priča podsete na nepravde koje ste sigurno doživeli, i izazovu gnev, nemojte da dozvolite da se gnev pretvori u mržnju, prema bilo kome, ili prema bilo čemu - mržnja truje i ubija najviše onoga ko mrzi. Naprotiv, stegnite zube, i onako puni adrenalina uzmite dobru knjigu, pročitajte je i naučite nešto, napravite policu, saksiju za cveće, uradite nešto na računaru, očistite svoju sobu...
Jer, Život je borba neprestana – umiru samo oni koji mrze i koji su se predali.

Poslednja ispravka: Mrka Kapa (5.12.2007 u 22:47) Razlog: postovanje ovog teksta krši autorska prava
aerochivija je offline   Odgovor sa citatom ove poruke
Stara 21.7.2007, 7:05   #174
aerochivija
Veteran
 
Član od: 19.3.2006.
Poruke: 498
Zahvalnice: 1.236
Zahvaljeno 762 puta na 295 poruka
Određen forumom Re: Parčence duše - prateća tema uz: http://www.sk.co.yu/forum/showthread.php?t=12858

Dr Laza K. Lazarević
SVE ĆE TO NAROD POZLATITI (odlomci)

...Čitalac će se vrlo ogrešiti ako pomisli da je Blagoje kakav čangrizalo, - bože sahrani! Sada je on samo u grozničavom stanju od nestrpljenja, pa traži samo sebi zanimanja. Pristao bi on sad i da se bije, i da ga biju - samo da mu prođe vreme. Nije on, inače, bio baš ni vrlo razgovoran čovek, i večerašnje njegovo upravo napadanje na svakoga koga sretne beše samo očajnički pokušaj da razagna čamu. Zbog toga on opet juriša na kapetana:

- Jeste li videli onoga s nogom?
- Koga s nogom?
- Ta onoga bez noge?
- Koga bez noge?
- Ta onoga sa štakom?
- Koga sa štakom?
- Sa štakom! Onoga što su mu doktori odsekli nogu!
- A što su mu odsekli?
- Pa, kažu, hteo je da umre od rane što je dobio na Javoru, pa mu onda odsekli nogu, pa sad ide bez noge... Zar vi ne znate onoga s nogom?
- Ne znam - reče kapetan - nisam ga video.
- Pa sve prosi pred crkvom!
- Hm!
- Uh, Bože! - Blagoje se strese. - Ovakav badrljak amo! Bolje bi mu bilo sto puta da je umro! A on ništa - živ! Pa još puši! Ništa mu, kaže, ne škodi!
- Pa dabogme!
- Samo to mi se ne dopada što prosi.
- Pa mora da jede!
- Znam! Ali on kad je u ratu izgubio nogu, treba da mu se plati! Lepo da mu kažu: Na ti, brate! Hvala tebi koji si za nas prolevao krv, i take stvari... Čovek je, u neku ruku, to se vidi - kako da kažem? - izgubio nogu, ide na štaci! Sad njemu treba da jede, da pije. Hoće, bogme, i lulu duvana... Čovek je...

Kapetan se oseti pozvan da objasni kazandžiji položaj invalida:

- To je lepo što je on za svoju zemlju osakatio sebe. Ali zato on ne može tražiti sad da bude savetnik. Vidite: svaki onaj koji je prolio krv za svoju zemlju treba da se računa u srećne, jer se odužio svojoj majci, svojoj zemlji. Svaki je dužan svojoj zemlji, zemlja nije nikome ništa...
- E, znam i ja te vaše filozofije! Znam ja, ako ćeš, i "zemlja jesi, u zemlju oditeši"! Ali daj ti, brate, štogod u živa usta! Vidite: to je čisto..., kako da kažem?..., to je strašno pogledati! Dovde odsečeno, - a čovek hoće hleba! Pa sad zar da prosi? Mora! Ne može da ore, ne može da kopa! Pa još, može biti, ponekiput slabo što i naprosi. Bre, da je meni vlast, ja bih i znao šta bih radio! Ja bih lepo iz kuće u kuću. Uđem, unutra sedi gazda i jede pitu od oraha. - "A, ti jedeš pite?" - "Jedem!" - "A je li krv jeftinija od pite? A kamo onome onde s nogom?" - "A šta me se on tiče?" - "Ha, ne tiče te se, je li? Daj ovamo, doktore! Jedan, dva, pet, - koliko ih treba! Dede seci! Secite mu noge ovde! Jok, ne pitam ja treba li ili ne treba: seci ti samo! Tako! Sad vidi kako je onome onde! Ha sinko!"...
aerochivija je offline   Odgovor sa citatom ove poruke
Stara 21.7.2007, 7:06   #175
aerochivija
Veteran
 
Član od: 19.3.2006.
Poruke: 498
Zahvalnice: 1.236
Zahvaljeno 762 puta na 295 poruka
Određen forumom Re: Parčence duše - prateća tema uz: http://www.sk.co.yu/forum/showthread.php?t=12858

...Kako beše tek zora i putnici neodlučno stajahu na obali, to i nehotice svi obratiše pažnju ovoj sceni.
Kapetan otrča napred u mehanu da probudi Blagoja. Svet se raskloni u dva reda puštajući invalida: krasnog, jedrog momka, s muškim licem i žalostivim osmejkom oko usana. Sve beše u njega: i snaga, i zdravlje, i lepota, i opet - ničega ne beše! Sve ličaše na razlupanu skupocenu porculansku vazu.
On pođe polako napred. Za njim pristade kapetanica s majkom i detetom, pa onda ostali svet, svi ćuteći kao u nekom svečanom sprovodu.
U taj par gologlav Blagoje istrča iz mehane:
Kapetan poskoči i dohvati ga za ruku:

- Stani! On je teško ranjen! Zdravo teško!
- Kako teško? Ko to kaže?... Evo, evo pisma!... Njegov drug Jole...

Zverajući na sve strane, Blagoje protrča pored invalida i zaustavi se na kraju publike:

- Pa gde je?
- Tata! - viknu vojnik milostivno okrećući se na jednoj nozi i podupirući se štakom. - Tata! Ta evo me!

Blagoje se kao munja brzo okrete. Stade pred sina. Gleda ga, gleda - pa onda tresnu o zemlju.
Niko ne mišljaše da ide svojim poslom. Svi priskočiše, poprskaše ga vodom. Dama s kučetom i zembilom turi mu nekakve kapljice pod nos. Brzo ga povratiše i digoše na noge. On se prvo obrisa od vode kojom su ga polivali, pa onda zagrli sina, ali tako naglo kao da se bojao da će mu pobeći!
Dugo ga ne pusti. A i kad se odvoji, on ga gledaše pravce u oči, ne smejući nikako spustiti očiju dole gde je nekad noga bila.

- Hvala Bogu, samo kad si ti živ! Sve će opet dobro biti. Ovo, - on rukom napipa štaku - ovo će narod pozlatiti! Je li tako, braćo?

Svi priskočiše odobravajući.

- Eto ja, - reče kapetan - ja prvi dajem... - on stade preturati špagove, ali nađe samo nekoliko krajcara, - ja evo dajem sahat i lanac. Na!
- Hvala, gospodin-kapetan! - reče vojnik, isto onako pozdravljajući kapetana. - Drži, tata! Ja nemam ruke.
- Evo i ja ti dajem moju ćilibarsku lulu. Vredi dva dukata - reče Stevo praktikant.
- Hvala, braćo! Drži, tata!
- Evo ti da kupiš duvana! - reče Marinko magazadžija i pruži mu nekoliko dukata.

Vojnik, s mukom pridržavajući štaku, skide kapu i podmetnu je magazadžiji da turi u nju novce.

- Hvala, braćo. Drži, tata!

Blagoje uze kapu u obe ruke, metnu u nju sahat, lulu i dukate.
Narod poče redom spuštati u kapu. Među putnicima beše i braće Rusa, sa onom, kako oni vele, "širokom naturom". Oni nemilice davaše.
Vojnik se zahvaljivaše neprestano sa: "hvala, braćo!, hvala, braćo!", ali mu glas postajaše sve više i više zagušljiv. Te dve reči počeše dobijati odsudan ritam, kao u slepaca na vašaru, i on kao da sad prvi put oseti sa svom snagom nepokolebljivog uverenja da je bogalj i prosjak. I najzad prosuše se tihe, krupne suze, kao majska kiša...
aerochivija je offline   Odgovor sa citatom ove poruke
Stara 21.7.2007, 7:09   #176
aerochivija
Veteran
 
Član od: 19.3.2006.
Poruke: 498
Zahvalnice: 1.236
Zahvaljeno 762 puta na 295 poruka
Određen forumom Re: Parčence duše - prateća tema uz: http://www.sk.co.yu/forum/showthread.php?t=12858

...
- Gle, gle ti njega - reče Blagoje. - Zbog tak'e sitnice plače! Pa šta mi je to? Jedna noga! E, hej! Sve će to opet... - on umalo ne reče "narasti", ali se opet ustavi: - Sve će to opet... Ama je li ti ja kažem da će to sve narod pozlatiti?!

Pa onda ujedared i sam briznu u plač:

- A što će mi sve ovo?

On baci preda se kapu s poklonima i kao lud pogleda u nebo, kao da odozgo čeka odgovora.

- Hajdemo-te odavde! - reče kapetanica. - Ovde je nesreća, a mi... - ona pogleda u obe noge svome mužu i u pune obraščiće svoga deteta... - mi smo, hvala Bogu, srećni i presrećni!

Tada su odveli Blagoja i sina s poklonima na karucama u varoš. Ljudi dobra srca činili su im donekle poklone, ali sve se na svetu ogugla. Sve izbledi: i oduševljenje, i ljubav, i dužnost, i sažaljenje, i ne možeš ga više poznati, kao ni Topuzova vranca koji je nekad dobijao svaku trku, a sad okreće suhaču.
Kapetan je opet ozidao kuću na istom mestu u Knjaževcu. Pokrio je, istina, kao što se kaže, hartijom, ali mu je žena vesela, i sinčić zdrav, i čupa ga već za brkove. I Blagoje je još donekle govorio: "Sve će to narod pozlatiti!" Posle je okrenuo na: "Sve će to tebi Bog platiti!" Naposletku se propije i tu skoro umre. A njegov sin prima izdržavanje iz invalidskog fonda i - prosi!
Možete mu, ako ćete, udeliti.

Ovo je moj prilog!

(Kraj)

Kompletna pripovetka je u priloženoj arhivi.
Priloženi fajlovi
Tip fajla: zip Sve ce to narod pozlatiti.zip (16,8 KB, 14 puta viđeno)
aerochivija je offline   Odgovor sa citatom ove poruke
Stara 21.7.2007, 7:10   #177
aerochivija
Veteran
 
Član od: 19.3.2006.
Poruke: 498
Zahvalnice: 1.236
Zahvaljeno 762 puta na 295 poruka
Određen forumom Re: Parčence duše - prateća tema uz: http://www.sk.co.yu/forum/showthread.php?t=12858

Milovan Đ. Glišić
PRVA BRAZDA

Uvrh sela Velike Vrbice, čak gore - već pod planinom Vratarnom - vidi se odovud, s Latkovačkih pogledi, skromna seoska kućica i uz nju dve-tri zgradice.
To je kuća udovice Mione. Pokojni Sibin Džamić poginuo je u drugome ratu iza Jankove klisure.
I sad se pričaju priče o Sibinovom junaštvu i kuraži. Ko ga god spomene u Velikoj Vrbici, svak će reći: "Bog da ga prosti!..."
Njegova Miona ostade samohrana s troje siročadi. Dva sinčića i jedna kći. Sve jedno drugom do uveta. Najstarijem, Ognjanu, beše tek sedam godina.
Seosku kuću ne može zadesiti grđa nesreća nego kad ostane bez muške glave.
Ta je nesreća zadesila još mnoge kuće u ovome kraju. Mnoga udovica žalila je i prežalila svoga domaćina. Posle godinu-dve dana neka se preudade; neka ode u rod i odvede svoju decu tuđem ocu. Sibinova Miona ne htede se ugledati na svoje, po nesreći, druge. Otresita i vredna žena prihvati u svoje ruke i teške ratarske poslove...
Mioni se sve činilo - doći će Sibin, pa kako će mu pogledati u oči kad zateče svoju kuću rasturenu i pustu!...
Pokojni Sibin ima dosta braće i bratanaca, odeljaka. Svi su vredni, otresiti, dobrodušni ljudi. Nema dana kad se koji od njih ne svrati kući Mioninoj - da joj pomogne štogod.
Najviše je pomagao Mioni mlađi brat Sibinov, Jelenko.
Ne jedanput govorio je Jelenko svojoj snasi:

- Zašto me, snaho, ne poslušaš? Što ne prećeš u našu kuću? Vidiš li, jadna ne bila, da ne možeš izići nakraj s tom dečicom!... Kud ćeš, jadnice, pre? Da imaš sto ruku, opet ne bi mogla tako sama stići da sve uradiš... Što ne dođeš barem dok ti dečica stanu na snagu?...
- Ne mogu, dešo! - odgovorila bi mu Miona uzdahnuvši.
- Ama što ne možeš, snaho? U našoj kući bilo bi ti i lakše i rahatnije...
- Kako bih ja, bolan dešo, mogla ugasiti ovo ognjište, gde su se ova siročad prvi put vatre ogrejala?... Šta bi rekla posle svojoj deci kad bi me zapitali: "Čija je, nano, ona kuća što je zarasla u korov i zovu, te niko ne sme ni danju u nju ući?... " Kad bih tako učinila, mene bi sapreo onaj hleb i so, što sam pojela u ovoj kući s pokojnim Sibinom!... Sačuvaj, bože!... Nikad, dešo, nikad!...

Jelenko samo slegne ramenima, pa zajmi ralo i volove, te ode na njivu da uzore Mioni koliko joj treba za usev.
Ti dobri ljudi pomagali su joj svakad u težem radu poljskom - što već ne može da savlada slaba ženska ruka. Oni joj uzoru malo njive, poseju i srede kao sebi. Ostalo radi sama Miona. Sama okopava, plevi, žanje. Nikad se neće požaliti da joj je teško. Hoće i u tome da joj pomognu. Njoj čisto bude krivo. Obično im odgovori:

- Hvala vam! Gde je bilo teže tu ste mi pomogli. Ovo već mogu polako i sama!...
aerochivija je offline   Odgovor sa citatom ove poruke
Stara 21.7.2007, 7:11   #178
aerochivija
Veteran
 
Član od: 19.3.2006.
Poruke: 498
Zahvalnice: 1.236
Zahvaljeno 762 puta na 295 poruka
Određen forumom Re: Parčence duše - prateća tema uz: http://www.sk.co.yu/forum/showthread.php?t=12858

Prolazila godina po godina.
Miona se već navikla na samotinju i teret. Čisto sad ne bi verovala da može biti i drukčije! Deca joj poodrasla. Ognjan uzeo petnaestu godinu. Ide u školu. Veliki je đak. Dušanka navršila trinaestu. Ona uveliko odmenjuje majku u kućevnim poslovima. Ako Miona zorom podrani na njivu da užanje koji snop više, ili ode na livadu da poplasti ono što je Jelenko juče pokosio - neće u podne, kad se vrati kući, ostati bez ručka. Dušanka se brine o tom, kao kakva matora reduša. Ume čak i pogaču da umesi... Najmlađi, Senadin, uzeo je devetu godinu. Još gradi ponekad pucaljke od zove, ali je kadar da pričuva jaganjce i da istera ovce na popas. Vajdica je i od njega.
Hvala bogu, dečica su Mionina zdrava i vesela, razborita i vredna. Odevena su kao iz najbolje gazdinske kuće. Mioni je puno srce kad ih pogleda.

- Tići moji lepi!... - šaputala bi često, uzdahnuvši. - Bože jaki, molim ti se, podrži me u zdravlju i snazi dok mi ne ojačaju ova krila moja!...

Dobar je bog. On je saslušao ovu usrdnu molitvu samohrane udovice.
Ljudi iz sela divili su se durašnosti Mioninoj. Svud su je hvalili i njome ukorevali svoje domaćice kad bi se malo olenile. Samo jedno im beše za čudo: kako je mogla tako samohrana odvojiti od kuće Ognjana i opremiti ga u školu! To su joj kao i zamerali.
I sam Jelenko prekoreo je jedanput Mionu zbog toga. Beše se svratio sa svojim stricem, starim Jezdimirom, pa posle razgovora o svemu i svačemu, reći će snasi:

- Vala, svak ti se živi čudi kako se dajaniš... Jesi vredna, jesi pametna. Samo si nešto sludovala...
- A šta to, dešo? - upita Miona i pogleda Jelenka malo začuđeno.
- Što ono dete ne ostavi kod kuće, da ti barem štogod pomogne? Toliki imućniji i zadružniji ljudi, pa nisu kadri odvojiti svoje dece... Ti se ionako sirota i mučenica, pa...
- Ne dam ja, dešo, da mi deca budu poslednja u selu! - odgovori Miona i zamplami se malo u obrazu. - Pokojni Sibin, bog da ga prosti, često je govorio kako će, ako dočeka, školovati Ognjana. Ja sam mu ispunila želju... Kad sam se mučila toliko godina, neće mi zar biti ništa ako se pomučim još neko vreme...
- Ono jest, snaho - poče stari Jezdimir. - Sve je to lepo i krasno: ali, opet, ti si, eto, sama u kući, pa ti je zauvar makar i mala pomoć i olakšica...
- Ta Ognjan će mi sad o Petrovudne izučiti i ostati kod kuće... Ako bog da zdravlja, daću odmah na jesen i Senadina. Neću ja da mi deca budu slepa kod očiju!... - odgovori Miona tako pouzdano i odsečno da joj ni Jelenko ni Jezdimir ne umedoše reči reći.

Prozboriše još dve-tri o drugim stvarima, pa se digoše i odoše.
Muž žena! - reče čiča Jezdimir polako, pošto odmakoše od kuće Mionine.
aerochivija je offline   Odgovor sa citatom ove poruke
Stara 21.7.2007, 7:13   #179
aerochivija
Veteran
 
Član od: 19.3.2006.
Poruke: 498
Zahvalnice: 1.236
Zahvaljeno 762 puta na 295 poruka
Određen forumom Re: Parčence duše - prateća tema uz: http://www.sk.co.yu/forum/showthread.php?t=12858

...Nastao je časni post. Zima već prevalila. Ne duva više oštra ustoka ni hladni sever. Sad se beli vetar igra golim granama visokih bukava - pošav od Župe, pa sve do Željina, Nerađe i Kopaonika. Sneg svud gotovo okopneo. Samo, onaj na Suhome rudištu ne haje za beli vetar: on će se rasplinuti tek posle - kad pripeku junske vrućine.
Na sve strane razmileli se vredni ratari. Oru njive, popevajući i nadajući se dobroj godini.
Tek u podne stiže Miona iz čaršije. Išla je tamo zorom da obiđe Senadina.
Ona je održala svoju reč. Ognjan je o Petrovudne dovršio četvrti razred, a Senadin je odmah po Preobraženju pošao u prvi.
Taman Miona ozdo uz voćnjak, a Dušanka ispade iz kuće. Stutoljila nešto u lepu šarenu torbičicu, pa sve nekud žuri.

- Kud ćeš ti, Dušanka?
- Enede! Zar i ti dođe!... - odgovori Dušanka gotovo kao i zbunjena. - Baš dobro, da ne ostane kuća sama... Eto, ja pošla tamo do brala...
- E? A gde je on?
- Na njivi tamo iza laza... Reče da mu odnesem ručak.
- A zar neće doći kući da ruča?
- Neće.
- A što?
- Otišao je s volovima i ralom...
- E! - čisto uskliknu Miona. - Pa što mi odmah ne kažeš, vesela bila? Daj meni tu torbicu! Ja ću mu odneti...
- Neka, nano, ti si umorna... Odneću mu ja... Pa, onda...
- Šta, čedo?
- Rekao mi brale da ti ne kažem odmah. "Hoću", veli, "da obradujem nanu..."
- O, bog mi ga obradovao!... Nisam ja, dete, umorna! Ta nisam ni osetila kad sam došla... Eh, baš ti ne valja posao - što mi odmah ne kaza! Vidiš ti njega!... Daj mi tu torbicu! Podne je eto prevalilo!... A je li otišao odavno?...
- Pa i nije. Tek ako je sad stigao na njivu... Miona brzo uze torbicu od Dušanke, zagleda šta je spremljeno, pa ode žurno.

Dušanka osta pred kućom - gledeći čisto začuđeno za svojom majkom.

Njiva iza laza nema više od dana oranja. Zemlja potakša; kad je dobra godina, rodi dve-tri krstine jarice.
Ognjan taman obrazdio prvu brazdu, pa hoće da ovrati... kad eto ti mu majke.

- Nuto moga matorca kako mi radi!...- kliknu Miona radosno, pritrčavši, pa uze grliti i ljubiti Ognjana.

Ognjan se malo iznenadi.

- Pa srećan ti rad, domaćine moj! - nastavi Miona. - Gle, gle! Kako je to krasna brazdica, pa kako je duboka!... O, mene lude! Govorim koješta, a ti si umoran, rabotniče moj!... Dela, evo... evo, seja ti spremila i ručak...

Tu Miona brzo povadi iz torbice što je spremljeno. Prostre torbicu, pa razredi po njoj: malo soli, luka, nekoliko pečenih krompira, tanku pogačicu, zastrug mežganika, pa i čuturicu, govoreći:

- E, gle ti Dušanke! Spremila ti i čuturicu vina. Matorka moja! Zna ona šta valja umornu čoveku... Ustavi ralo, sine! Dosta si mi radio!
I suze joj grunuše...
aerochivija je offline   Odgovor sa citatom ove poruke
Stara 21.7.2007, 7:15   #180
aerochivija
Veteran
 
Član od: 19.3.2006.
Poruke: 498
Zahvalnice: 1.236
Zahvaljeno 762 puta na 295 poruka
Određen forumom Re: Parčence duše - prateća tema uz: http://www.sk.co.yu/forum/showthread.php?t=12858

- Šta ti je, nano? - reče Ognjan sednuvši. - Ti plačeš?
- Ništa, sine, ništa! Eto smejem se!... Dela uzmi - gladan si, znam... Bogami, i ja se zabavih malo dole u čaršiji... Da znaš kako učitelj hvali Senadina!...
- Sedi i ti, nano, da ručamo zajedno - reče Ognjan lomeći i njoj parče pogačice.
- Neka, sine! Ručaću ja kod kuće... Dušanka me čeka - odgovori Miona stojeći i kao dvoreći sina. - Ti misliš i ja sam umorna. Nisam, Ognjane! Mogu ja vazdan stojati, sinko!... Ama uzmi! Neka, stići ćeš. Ne moraš ti sve danas uzorati...

E, gle ti njega! Baš ore kao matorac! Kaže meni Dušanka... A ja mislim - šali se, vrag jedan!...
I opet joj suze udariše. Ona ih briše rukavom i smeje se.
Ognjan se čisto zbunio. Neki plamen udario mu u lice. Zausti da rekne nešto, pa baš ne ume.
Miona ga opet nudi.
Poče da ćereta s njime kao dete... sve stojeći. Reče kako će očuvati šenicu s te njive - samo za blage dane. Mesiće od nje česnicu, kolač za krsno ime. Najlepše je brašno od staroga žita.

- Samo ako dobro rodi - reče Ognjan. - Znaš i sama, nano, da nam je ova njiva ponajtakša... Žito se gotovo svakad izglavniča...
- O, rodiće, sine!... Mora roditi! Ta ovake zemlje nema ni u Moravi! Ovde nikad nije bilo ni glavnice ni ljulja... Videćeš ti kako će tu biti dobra pšenica!...

Ognjan poruča, pa se diže te prihvati opet ralo i ošinu volove...
Miona stoji i gledi sina kako kao petlić opskakuje, tegleći za ručicu i navijajući ralom čas na jednu čas na drugu stranu. Rad je težak, a detinja ruka još nejačka.
Nekoliko puta Miona htede da pritrči i da mu pomogne... ali nešto ne smede. Ni sama ne zna zašto!
Pribra torbicu, pa pođe polako kući.
Osvrtala se nebrojeno puta i gledala Ognjana. Videla je - kad je uzorao čak i treću brazdu!...
Obuze je neka čudna radost. I plače joj se - i smeje joj se. Ne zna ni sama zašto... Malo, pa tek prozbori onako sama: "Ta red je jednom da i mene bog obraduje!... I zar ja nisam srećna? Ko to kaže!... Te kako sam srećna! More, imam ja sina! Imam domaćina, hej... Neće meni više poslovati tuđe ruke... Aja!... Nema niko ovakvog detića. Eno ga ore!... Ne može bolje ni Jelenko!... Momak je to!... Još godinu-dve, pa ću ga i oženiti - ako bog da! O, ta i moja će kuća propevati!..."
Dušanka ne pamti da je ikad videla majku veseliju nego tad - kad se vratila s njive iza laza...
Došla je kući pevušeći neku veselu pesmicu.
Priloženi fajlovi
Tip fajla: zip Prva brazda.zip (9,9 KB, 24 puta viđeno)
aerochivija je offline   Odgovor sa citatom ove poruke
Odgovor

Bookmarks sajtovi

Alatke vezane za temu
Vrste prikaza

Vaš status
Ne možete postavljati teme
Ne možete odgovarati na poruke
Ne možete slati priloge uz poruke
Ne možete prepravljati svoje poruke

BB kod: uključeno
Smajliji: uključeno
[IMG] kod: uključeno
HTML kod: isključeno



Sva vremena su po Griniču +2 h. Sada je 16:21.


Powered by vBulletin® verzija 3.8.7
Copyright ©2000–2024, vBulletin Solutions, Inc.
Hosted by Beograd.com