Parčence duše - prateća tema uz: http://www.sk.co.yu/forum/showthread.php?t=12858

[zidan grobar]

PRANJE ZUBA

Ovo mi je ispričao moj drugar Ljuba,
neka osnovna pravila o pranju zuba.

Na početku Ljuba naglašava ovako:
''Četkicu mora da ima svoju svako''!

Ujutru i uveče treba prati zube,
to je drugo pravilo mog drugara Ljube.

Kad na četkicu staviš malo zubne paste,
tvoji zubi će međusobno da se počaste.

Četkicom zube trljaj levo-desno, gore-dole,
to klizanje četkicom tvoji zubi vole.

Ostacima hrane pranje zuba neće prijati,
a zubi će ti svakim danom sve više sijati.

Kada budeš naučio tako zube prati,
ni jedan kvar na njih neće moći da svrati.

Ko bude jeo jabuke i sveže voće,
imaće zdrave i bele zube bez teškoće.

[zidan grobar]

NAVIKE UREDNOSTI

Ono što će ti svi reći, pa i glava seda
to je, da svako mesto mora da ima nekakvog reda!

Kad budeš vratio sve igračke na svoje mesto,
dobru ćeš naviku steći ako to radiš često.

Kad naučiš to da radiš ti ćeš da se smeškaš,
u suprotnom ćeš da se ljutiš i po glavi češkaš.

Tako ćeš posle svake završene igre
igračke vratiti na mesto, brzo poput čigre.

Odelo iz školice kući ćeš presvući,
ostaviti u ormar i trenerku obući.

Tako će u tvojoj sobici uvek biti reda,
bez obzira koji je dan, subota il' sreda.

[zidan grobar]

NAVIKE POMOĆI U KUĆI

U kući mami i tati možeš pomoći,
radeći ono što je u tvojoj moći.

Posle svakog obroka, ručka ili večere,
svoj tanjir u sudoperu stavi da mama opere.

Kad mama prostire veš ti joj možeš pomoći,
dodavanje štipaljke njoj će dobro doći.

Šta sve možeš da popraviš sa svojim alatom,
saznaćeš kad budeš majstorisao sa tatom.

Sa radnim navikama ćeš dobar prijatelj ostati,
i uz pomoć njih ćeš uredno i vredno dete postati.

[Mrka Kapa]

Devojka koja je postala drvo lovora
grčka priča o Apolonu i Dafne

Kupidon je bio lep mali dečak. Među krilima na leđima uvek je nosio tobolac pun malih strela. Sa lukom u ruci svakog je jutra kretao, kao i svaki dečak, u neki nestašluk. Jednog dana stao je da se napije vode na fontani gde su se kupale grlice, njegovi prijatelji.
Tu ga je ugledao Apolon i počeo da ga zadirkuje:
„Šta će tebi ratno oružje, drsko momče? Ostavi ih rukama koje su ga vredne. Pogledaj pobedu koju sam izvojevao svojim, nad ogromnom zmijom koja je istegla svoje otrovno telo preko ravnica! Budi zadovoljan sa svojom bakljom, dete, i potpaljuj svoje vatre, kako ih zoveš, gde hoćeš, ali ne usuđuj se da se igraš mojim oružjem.“
Kupidon je čuo ove reči, i uzvratio: „Tvoje strele mogu pogoditi sve druge stvari, Apolone, ali moja će pogoditi tebe.“ Rekavši to, stao je na Parnasku stenu i izvukao iz tobolca dve strele različite izrade, jednu da njom izazove ljubav, drugu da je suzbije. Prva je bila zlatna i oštra, a druga tupa i sa vrhom od olova. Olovnom strelicom pogodio je nimfu Dafne, kćer rečnog boga Peneja, a zlatnom Apolona, pravo kroz srce. Od tada je ovaj bog bio obuzet ljubavlju prema devojci, a ona je prezirala i pomisao na ljubav. Tražila je zadovoljstva u šumskim takmičenjima i trkačkim trofejima. Mnogi ljubavnici su je tražili, ali ih je ona sve odbacila, i lutala šumama, ne misleći ni o Kupidonu ni o Himenu. Njen otac joj je često govorio: „Kćeri, duguješ mi zeta, duguješ mi unuke.“ Ona, prezirući pomisao na brak kao uvredu, crvenela je od ljutnje na sam njegov pomen i zagrlila bi oca govoreći: „Najdraži oče, učini mi ovo, daj da budem zauvek nevenčana, kao Dijana.“ On se složio, ali je u isto vreme rekao: „Tvoje sopstveno lice neće to dozvoliti.“

[Mrka Kapa]

Apolon ju je voleo, i žudeo za njom, i mada je sudbinu proricao svima na svetu, nije bio dovoljno mudar da pogleda svoju sudbinu. Ugledao ju je kose raspuštene preko ramena i rekao: „Ako je tako ljupka neočešljana, šta će biti kada se dotera?“ Video je njene oči blistave kao zvezde; ugledao joj usne i nije mu bilo dovoljno da ih samo posmatra. Obožavao je njene šake i ruke gole do ramena, i sve što mu je bilo sakriveno od pogleda smatrao je još i lepšim. Pratio ju je, ona je bežala, hitrija od vetra, ne obraćajući pažnju na njegova dozivanja. „Stani“, govorio je, „Penejeva kćeri, ja nisam neprilatelj. Ne beži mi kao što jagnje beži od vuka, ili grlica od sokola. Zbog ljubavi ja tebe progonim. Činiš da se osećam bedno, iz straha da bi mogla da padneš i povrediš se na kamenju, a da sam ja uzrok toga. Molim te, trči sporije, i ja ću pratiti sporije. Ja nisam pajac, niti neuljudni seljanin. Jupiter je moj otac, i ja sam gospodar Delfa i Teneda, i znam sve stvari, sadašnje i buduće. Ja sam bog pesme i lire. Moje strele lete pravo do cilja, ali avaj! Strelica opasnija od moje mi je probola srce! Ja sam bog lekarstva, i znam sve lekovite trave. Avaj! Patim od bolesti koju nijedan melem ne može da izleči!“
Nimfa je nastavila da leti, i nije do kraja čula njegovu molbu. Pa čak i kada je odletela dalje, očarala ga je. Vetar se igrao njenom odećom i kosa joj je nepovezana lepršala za njom. Bog je postajao nestrpljiv i sustigao je u trci. Bilo je to kao kada pas progoni zeca, sa vilicama otvorenim i spremnim, dok nemoćnija životinja stremi napred izmičući od njihovog hvata. Tako su leteli bog i devica – on na krilima ljubavi, a ona straha. Progonitelj je brži i stiže je, umorno dašćući u njenu kosu. I njena snaga je počela da je izdaje, i, spremna da se spusti, povikala je ocu, rečnom bogu: „Pomozi mi, Peneje! Otvori zemlju da me sakrije, ili mi promeni oblik, koji me je doveo u ovu opasnost!“

[Mrka Kapa]

Jedva da je ovo izgovorila, kad su je grčevi obuzeli u svakom delu tela; grudi su joj bile zatvorene u čamac, kosa joj je postala lišće, ruke pretvorile u grane; stopala su joj brzo utonula u zemlju, kao korenje, lice postalo krošnja drveta, gubeći sve od malopređašnje lepote. Apolon je stajao začuđen. Dodirnuo je stablo, i osetio žile kako drhte. Zagrlio je grane, i prosuo poljupce na drvo. Grane su uzmicale od njegovih usana. „Pošto ne možeš biti moja žena,“ rekao je, „bićeš moje drvo. Nosiću te kao krunu. Tobom ću ukrasiti svoju harfu i tobolac; i kada veliki rimski osvajači vode trijumfalnu povorku do Kapitola, bićeš upletena u venac koji će nositi iznad obrva. I, kao što je večita mladost moja, tako ćeš i ti biti vazdan zelena i tvoje lišće neće venuti.“ Nimfa, sada promenjena u drvo lovora, povila je glavu u znak priznanja.
Apolon se vratio u svoju palatu među oblacima i krio svoje lice iza njih. Danima su padale teške kiše. Iako besmrtni bogovi ne mogu da plaču, kišne kapi su delovale kao suze za izgubljenom Dafne. Čak je i drski Kupidon plakao, i nije se usuđivao da izlazi dok nisu prošle kiše.

[Ulmawen]

Lanac

Liu Hsiang

Kralj države Vu požele da napadne državu Čing. On to saopšti svojim savetnicima, dodavši: »Ko god se usudi da me kritikuje, umreće.« Jedan od kraljevih sledbenika imao je mladog sina koji je hteo da protestvuje, ali se plašio da to učini. I tako on uze lopticu i praćku i ode da luta po baštama iza palate sve dok rosa ne namoči njegovu odeću. I tako tri dana zaredom nastavi on svoje probijanje kroz ukrasno šiblje. Konačno, kralj Vua primeti ga i upita: »Šta postižeš time što se ukvasiš do gole kože?«
»U bašti ima jedno drvo«, odgovori mladić, »i na tom drvetu sedi cvrčak i tužno peva srčući rosu, nesvestan bogomoljke iza sebe. Bogomoljka se zgurila pokušavajući da zgrabi cvrčka, nesvesna da se iza nje nalazi zlatna vuga koja pruža svoj vrat da proguta bogomoljku. A ni vuga koja se proteže da proguta plen ne zna da je na nju sa zemlje uperena praćka. Njih troje, usredsređeni na ono što je pred njima, ne primećuju opasnost koja vreba s leđa.«
»Dobro rečeno!«- reče kralj države Vu i opozva napad na Čing.

Mahanje repom po blatu

Čuang Cu

Pesnik-pustinjak Čuang Cu pecao je u reci Pu. Car Ču posla dvojicu plemića da pozovu Čuanga da izađe pred njega. »Mi smo se nadali da ćete vi preuzeti izvesne državne poslove.«- rekoše mu oni. Čvrsto držeći svoj štap i ne gledajući na njih, Čuang Cu reče: «Čujem da Ču ima svetu kornjaču koja je mrtva već tri hiljade godina i da je čuva kao svetinju u tapaciranoj kutiji u dvorani pradedova. Da li mislite da bi ta kornjača bila srećnija da može sada da maše svojim repom po mulju, umesto što odaju počast njenom oklopu?«
»Svakako!«- odgovoriše dvojica plemića.
»Onda se gubite.« -reče im on. »Ja imam nameru da mašem svojim repom po blatu.«

Nestala sekira
Lie Cu

Čovek kome je nestala sekira posumnja na susedovog sina. Dečko je hodao kao lopov, izgledao kao lopov i govorio je kao lopov. Međutim, taj čovek pronađe svoju sekiru dok je okopavao zemlju u dolini i kad je sledeći put video susedovog sina, dečko je hodao, izgledao i govorio kao svako drugo dete.

[Covenant]

Psići na prodaju

Vlasnik jedne prodavnice držao je iznad vrata natpis na kome je pisalo “Psići na prodaju”. Natpisi na neki način privlače i decu, pa je sasvim prirodno što je jedan mali dečak stao ispred tog znaka i vlasnika zapitao: “Za koliko novca nameravate da prodate te kučiće?”
Vlasnik radnje je odgovorio: “Za nekih trideset do pedeset dolara.”
Dečak se mašio za džep i izvadio sitninu. “Imam dva dolara i trideset sedam centi.” - rekao je. “ Da li biste mi dozvolili da uđem da ih vidim?”
Vlasnik radnje se nasmejao, a zatim zviznuo, pa je iz kućice za pse izašla kuja i otrčala do drugog kraja radnje. Za njom je trčalo pet nežnih, sitnih loptica od krzna. Jedan psić je poprilično zaostao za njima. Dečak je odmah učio da psić koji zaostaje šepa, pa je pitao: “Šta nije u redu sa ovim malim psom?”
Vlasnik je objasnio da je veterinar pregledao to kučence i da je utvrdio da ima iščašen kuk. Uvek će šepati. Uvek će biti takav. Dečak se uzbudio. “Želim da kupim baš tog psića.”
Vlasnik radnje mu je rekao: “Ne, ti ne želiš da kupiš baš tog psića. Ako ga stvarno želiš, pokloniću ti ga.”
Dečak se veoma uznemirio. Pogledao je vlasnika radnje pravo u oči, i preteći prstom rekao: “Ne želim da mi ga poklonite. Taj mali pas vredi isto toliko koliko i ostali psići, sada ću vam dati dva dolara i trideset sedam centi, a pedeset centi plaćaću vam mesečno sve dok ga ne isplatim.”
Vlasnik radnje ga je ubeđivao: “Ti ustvari, ne želiš da kupiš tog psića. On nikada neće moći da trči, skače i igra se sa tobom kao ostali psi.”
Tada je mali dečak seo, povrnuo nogavicu pantalona da bi pokazao svoju uvrnutu levu nogu u velikoj metalnoj protezi. Pogledao je vlasnika radnje i nežno odgovorio: “Vidite. Ni ja ne mogu dobro da trčim, a tom kučencetu potreban je neko ko će ga razumeti!”

Den Klark

[Covenant]

Naučite da volite sebe

Oliver Vendel Holms bio je najniži od svih ljudi koji su prisustvovali jednom sastanku.
“Doktore Holms,” - našalio se neki prijatelj - “pretpostavljam da se osećate prilično niskim među nama visokim ljudima.”
“U pravu ste,” - odvratio je Holms - “osećam se kao srebrnjak među mnogo penija.”

Anonimni autor

[Ulmawen]

Ženidba kralja Vukašina
Srpska narodna pesma

Knjigu piše Žura Vukašine,
U bijelu Skadru na Bojani,
Te je šalje na Hercegovinu
Bijelome gradu Pirlitoru,
Pirlitoru prema Durmitoru,
Vidosavi ljubi Momčilovoj;
Tajno piše, a tajno joj šalje,
U knjizi joj ovako besjedi:
"Vidosava, Momčilova ljubo!
"Šta ćeš u tom ledu i snijegu?
"Kad pogledaš s grada iznad sebe,
"Ništa nemaš lijepo viđeti,
"Već bijelo brdo Durmitora
"Okićeno ledom i snijegom
"Usred ljeta, kao usred zime;
"Kad pogledaš strmo ispod grada,
"Mutna teče Tara valovita,
"Ona valja drvlje i kamenje,
"Na njoj nema broda ni ćuprije,
"A oko lje borje i mramorje;
"Već ti otruj vojvodu Momčila,
"Il' ga otruj, ili mi ga izdaj,
"Hodi k meni u primorje ravno
"Bijelome Skadru na Bojanu,
"Uzeću te za vjernu ljubovcu,
"Pa ćeš biti gospođa kraljica,
"Presti svilu na zlatno vreteno,
"Svilu presti, na svili sjediti,
"A nositi Divu i kadivu
"I još ono sve žeženo zlato;
"A kakav je Skadar na Bojani!
"Kad pogledaš brdu iznad grada,
"Sve porasle smokve i masline
"I još oni grozni vinogradi;
"Kad pogledaš strmo ispod grada,
"Al' uzrasla šenica bjelica,
"A oko nje zelena livada,
"Kroz nju teče zelena Bojana,
"Po njoj pliva riba svakojaka,
"Kad gođ hoćeš, da je taze jedeš."
Dođe knjiga ljubi Momčilovoj,
Knjigu gleda ljuba Momčilova,
Onu gleda, drugu sitnu piše:
"Gospodine, kralju Vukašine!
"Nije lasno izdati Momčila,
"Ni izdati, nita otrovati:
"U Momčila sestra Jevrosima,
"Gotovi mu to gospodsko jelo,
"Prije njega jelo ogleduje;
"U Momčila devet mile braće
"I dvanaest prvo-bratučeda,
"Oni njemu rujno vino služe,
"Prije njega svaku čašu piju;
"Momčil' ima konja Jabučila,
"Jabučila konja krilatoga;
"Kud gođ hoće, prelećeti može;
"U Momčila sablja sa očima,
"Ne boji se nikoga do Boga.
"Već me ču li, kralju Vukašine!
"Ti podigni mlogu silnu vojsku,
"Izvedi je na Jezera ravna,
"Pak zasjedni u gori zelenoj;
"U Momčila čudan nauk ima,
"Svako jutro u svetu neđelju
"Rano rani u lov na Jezera
"S' sobom vodi devet mile braće
"I dvanaest prvo:bratučeda
"I četr'est od grada levera;
"Kada bude u oči neđelje,
"Ja ću spalit' krila Jabučilu,
"Britku ću mu sablju zatopiti,
"Zatopiti onom slanom krvlju,
"Da se ne da izvadit' iz kora;
"Tako ćeš ti pogubit' Momčila."
Kada kralju taka knjiga dođe,
Te on viđe, što mu knjiga kaže,
To je njemu vrlo milo bilo,
Pa on diže mlogu silnu vojsku,
Ode s vojskom na Hercegovinu,
Izvede je na Jezera ravna,
Pak zasjede u gori zelenoj.
Kad je bilo u oči neđelje,
Momčil' ode u svoju ložnicu,
Pa on leže u meke dušeke,
Malo prođe, i ljuba mu dođe;
Ali ne će u meke dušeke,
Već mu roni suze više glave;
A nju pita vojvoda Momčilo:
"Vidosava, moja vjerna ljubo!
"Kaka ti je golema nevolja,
"Te mi roniš suze više glave?"
Al' govori mlada Vidosava:
(...)

[Ulmawen]

"Gospodaru, Momčilo vojvoda
"Meni nije nikake nevolje,
"Već sam čula jedno čudno čudo,
"Čula jesam, al' nisam viđela,
"Da ti imaš konja Jabučila,
"Jabučila, konja krilatoga,
"Ja ne viđeh tvome konju krila,
"Te ne mogu mlada vjerovati;
"Već se bojim, hoćeš poginuti."
Mudar bješe vojvoda Momčilo,
Mudar bješe, al' se prevario,
Svojoj ljubi tako besjedio:
"Vidosava, vjerna moja ljubo!
"Za to ću te lasno utješiti,
"Ti ćeš lasno viđet' čilu krila:
"Kada prvi zapjevaju p'jevci,
"Ti otidi u nove ahare,
"Tad' će čile popuštiti krila,
"Tad' mu možeš krila sagledati."
Pak on leže sanak boraviti.
Momčil' spava, ljuba mu ne spava,
Veće sluša mlada u dušeku,
Kad će prvi p'jevci zapjevati;
A kad prvi p'jevci zapjevaše,
Skoči mlada iz meka dušeka,
Zapalila fenjer i svijeću,
Pa uzima loja i katrana,
Ode pravo u nove ahare;
Al' istina, što Momčilo kaže,
Jabučilo krila popuštio,
Popuštio krila do kopita;
Tade ona krila namazala,
Namaza ih lojem i katranom,
Pa svijećom krila zapalila,
Te sapali krila Jabučilu,
Što ne mogla vatrom sagoreti,
To pod kolan pritegnula tvrdo;
Onda mlada ode u riznicu,
Dovatila sablju Momčilovu,
Te je slanom zatopila krvlju,
Pak se vrnu u meke dušeke.
Kad u jutru zora zab'jelila,
Poranio vojvoda Momčilo,
Pa govori ljubi Vidosavi:
"Vidosava, moja vjerna ljubo!
(...)

[Ulmawen]

"Ja sam noćas čudan san usnio,
"Đe se povi jedan pramen magle
"Od proklete zemlje Vasojeve,
"Pak se savi oko Durmitora,
"Ja udarih kroz taj pramen magle
"Sa mojijeh devet mile braće
"I s dvanaest prvo-bratučeda
"I četr'est od grada levera,
"U magli se, ljubo, rastadosmo,
"Rastadosmo, pak se ne sastasmo;
"Neka Bog zna, dobra biti neće."
Veli njemu ljuba Vidosava:
"Ne boj mi se, mili gospodaru!
"Dobar junak dobar san usnio;
"San je laža, a Bog je istina."
Opremi se vojvoda Momčilo,
Pa on siđe niz bijelu kulu,
Dočeka ga devet mile braće
I dvanaest prvo-bratučeda
I četr'est od grada levera,
A ljuba mu izvede čilaša,
Dobrijeh se konja dovatiše,
Otidoše u lov na Jezera.
Kad su bili nadomak Jezera,
Opteče ih ona silna vojska.
Kad Momčilo opazio vojsku,
On poteže sablju od bedrice,
Al' se pusta ne da izvaditi,
Kao da je za kore prirasla.
Onda reče vojvoda Momčilo:
"Čujete li, moja braćo draga!
"Izdade me kuja Vidosava,
"No dajte mi sablju ponajbolju."
Hitro su ga braća poslušala,
Dadoše mu sablju ponajbolju,
Pa je Momčil' braći besjedio:
"Čujete li, moja braćo draga!
"Vi udrite vojsci po krajima,
"Ja ć' udarit' vojsci po srijedi."
Mili Bože čuda velikoga!
Da je kome pogledati bilo,
Kako s'ječe vojvoda Momčilo,
Kako krči druma niz planinu;
Više tlači konjic Jabučilo,
Neg' što Momčil' britkom sabljom s'ječe;
Al' ga loša sreća susretnula:
Kad iziđe prema Pirlitoru,
Susrete ga devet vranih konja,
A na njima brata ni jednoga!
To kad viđe vojvoda Momčilo,
U junaku srce prepuknulo
Od žalosti za braćom rođenom,
Bijele mu malaksaše ruke,
Te ne može više da siječe,
Već udara konja Jabučila,
Udara ga čizmom i mamuzom,
Da poleti gradu Pirlitoru,
Al' mu konjic polećet' ne može;
Kune njega vojvoda Momčilo:
"Jabučilo, izjeli te vuci!
(...)

[Ulmawen]

"Iz šale smo odavde lećeli,
"Bez nevolje, tek od obijesti,
"A danas mi polećeti nećeš!
Al' mu konjic njiskom odgovara:
"Gospodaru, vojvoda Momčilo!
"Nit' me kuni, niti me nagoni,
"Danas tebi polećet' ne mogu;
"Bog ubio tvoju Vidosavu!
"Ona mi je sapalila krila;
"Što ne mogla vatrom sagoreti,
"To pod kolan pritegnula tvrdo;
"Veće bježi, kuda tebi drago."
Kad to začu vojvoda Momčilo,
Proli suze niz junačko lice,
Pa odskoči od konja čilaša,
Triput skoči, do grada doskoči,
Ali gradu vrata zatvorena,
Zatvorena i zamandaljena!
Kad se Momčil' viđe na nevolji,
On dozivlje sestru Jevrosimu:
"Jevrosima, moja mila sejo!
"Pušti meni jednu krpu platna,
"Ne bih li ti u grad utekao."
Seja bratu kroz plač odgovara:
A moj brate, vojvoda Momčilo!
"Kako ću ti puštit' krpu platna,
"Kad je meni snaha Vidosava,
"Moja snaha, tvoja nevjernica,
"Savezala kose za direke?"
Al' je sestra srca žalostiva,
Žao joj je brata rođenoga,
Ona ciknu, kako ljuta guja,
Manu glavom i ostalom snagom,
Iz glave je kose iščupala,
Ostavila kose na direku,
Pa dovati jednu krpu platna,
Preturi je gradu niz bedene.
Momčil' vati onu krpu platna,
Pa se penje gradu uz bedene,
Gotov' bješe u grad uskočiti:
Al' doleće ljuba nevjernica,
Oštru sablju nosi u rukama,
Pres'ječe mu platno više ruku,
Momčil' pade gradu niz bedene,
Kraljeve ga dočekaše sluge
Na mačeve i na koplja bojna,
Na nadžake i na buzdovane;
A dopade kralju Vukašine,
Udari ga onim bojnim kopljem,
Udari ga posred srca živa,
Al' govori vojvoda Momčilo:
"Amanet ti, Vukašine kralju:
"Ti ne uzmi moju Vidosavu,
"Vidosavu, moju nevjernicu,
"Jer ć' i tvoju izgubiti glavu,
"Danas mene u tebe izdala,
"A sjutra će tebe u drugoga;
"Već ti uzmi moju milu seju,
"Seju moju milu, Jevrosimu,
"Ona će ti svagda vjerna biti,
"Rodiće ti, k'o i ja, junaka."
(...)

[Ulmawen]

To govori vojvoda Momčilo,
To govori, a s dušom se bori,
To izusti, laku dušu pusti.
Kad pogibe Momčilo vojvoda,
A gradu se otvoriše vrata,
Pak iziđe kuja Vidosava,
Te dočeka kralja Vukašina,
Odvede ga na bijelu kulu,
Posadi ga u stolove zlatne,
Ugosti ga vinom i rakijom
I gospodskom svakom đakonijom,
Pa otide u riznicu mlada,
Iznese mu ruho Momčilovo,
Momčilovo ruho i oružje;
Al' da vidiš čuda velikoga:
Što Momčilu bilo do koljena,
Vukašinu po zemlji se vuče;
Što Momčilu taman kalpak bio,
Vukašinu na ramena pada;
Što Momčilu taman čizma bila.
Tu Vukašin obje noge meće;
Što Momčilu zlatan prsten bio,
Tu Vukašin tri prsta zavlači;
Što Momčilu taman sablja bila,
Vukašinu s' aršin zemljom vuče;
Što Momčilu taman džeba bila,
Kralj se pod njom ni dignut' ne može.
Tad' govori kralje Vukašine:
"Avaj meni, do Boga miloga!
"Nuto k*rv* mlade Vidosave!
"Kad izdade ovakog junaka,
"Koga danas u svijetu nema,
"To li mene sjutra izdat' neće!"
Pa poviknu svoje vjerne sluge,
Uvatiše kuju Vidosavu,
Svezaše je konjma za repove,
Odbiše ih ispod Pirlitora,
Te je konji živu rastrgoše.
Kralj pohara dvore Momčilove,
Pa on uze sestru Momčilovu,
Po imenu dilber-Jevrosimu,
Odvede je Skadru na Bojanu,
I vjenča je sebi za ljubovcu,
Šnjom lijepi porod izrodio,
Porodio Marka i Andriju,
A Marko se turi na ujaka,
Na ujaka vojvodu Momčila.

[Ulmawen]

Sveti Nikola
Srpska narodna pesma

Bože mili! čuda velikoga!
Gledah čuda prije neviđena.
U Pavlovu svetom namastiru
Postavljeni od zlata stolovi,
Svi se sveci redom posadili;
Navrh sofre Gromovnik Ilija,
Nasred sofre Sava i Marija,
Po dnu sofre Petka i Neđelja;
Slavu diže svetitelj Nikola,
I napija u slavu Ristovu;
Al' se njemu malo zadrijema,
U drijemu čašu ispustio,
Čaša pade na stolove zlatne,
Nit' se razbi, nit' se proli vino
Kara njega Gromovnik Ilija:
"O moj brate, svetitelj Nikola!
"I do sad smo pili ladno vino,
"Al' nijesmo, brate, drijemali,
"Ni iz ruku čaša ispuštali;
"Što se tebe tako zadrijema?"
Al' govori svetitelj Nikola:
"Ne karaj me, Gromovnik Ilija;
"Malo trenuh, čudan sanak usnih.
"Naveze se trista kaluđera,
"Naveze se u to sinje more,
"Prilog nose Svetoj gori slavnoj:
"Žuta voska i b'jela tamnjana:
"Digoše se vjetri do oblaka,
"Udariše po moru talasi,
"Da s' potopi trista kaluđera,
"U glas viknu trista kaluđera:
""Pomoz' Bože i sveti Nikola!
""Đe si gođe, da si sada ovđe!""
"A ja odoh, te ih potpomogoh;
"Izveze se trista kaluđera,
"Izveze se zdravo i veselo,
"Odnesoše prilog Svetoj gori:
"Žuta voska i b'jela tamnjana.
"U tome se mene zadrijema,
"Te ja čašu iz ruke ispustih."

[Ulmawen]

Sveti Savo
Srpska narodna pesma

Zbor zborila gospoda rišćanska
Kod bijele crkve Gračanice:
"Bože mili, čuda velikoga!
"Kud se đede car:Nemanje blago,
"Sedam kula groša i dukata?"
Tu se desi Nemanjiću Savo,
Pa govori gospodi rišćanskoj:
"Oj Boga vam, gospodo rišćanska!
"Ne govor'te o mom roditelju,
"Ne govor'te, ne griješ'te duše:
"Nije babo raskovao blago
"Na nadžake ni na buzdovane,
"Ni na sablje ni na bojna koplja,
"Ni dobrijem konjma na ratove;
"Već je babo potrošio blago
"Na tri slavna Srpska namastira:
"Jednu babo sagradio crkvu:
"B'jel Vilindar nasred gore Svete,
"Krasnu slavnu sebe zadužbinu,
"Vječnu kuću na onome sv'jetu,
"Da se njemu poje leturđija
"Onog sv'jeta, kao i ovoga;
"Drugu babo sagradio crkvu:
"Studenicu na Vlahu Starome,
"Krasnu slavnu majci zadužbinu,
"Svojoj majci carici Jeleni,
"Vječnu kuću na onome sv'jetu,
"Da s' i njojzi poje leturđija
"Onog sv'jeta, kao i ovoga;
"Treću babo sagradio crkvu:
"Milješevku na Hercegovini,
"Krasnu slavnu Savi zadužbinu,
"Vječnu kuću na onome sv'jetu,
"Da s' i njemu poje leturđija
"Onog sv'jeta, kao i ovoga."
U glas viknu gospoda rišćanska:
"Prosto da si, Nemanjiću Savo!
"Prosta duša tvojih roditelja!
"Prosta duša. a čestito t'jelo!
"Što nosili, svijetlo vam bilo!
"Što rodili, sve vam sveto bilo!"
I što reče gospoda rišćanska
Na sastanku kod bijele crkve,
Štogođ rekli, kod Boga se steklo.

[Ulmawen]

Zidanje Skadra
Srpska narodna pesma

Grad gradila tri brata rođena,
Do tri brata tri Mrljavčevića:
Jedno bješe Vukašine kralje,
Drugo bješe Uglješa vojvoda,
Treće bješe Mrljavčević Gojko,
Grad gradili Skadar na Bojani,
Grad gradili tri godine dana,
Tri godine sa trista majstora,
Ne mogoše temelj podignuti,
A kamo li sagraditi grada:
Što majstori za dan ga sagrade,
To sve vila za noć obaljuje.
Kad nastala godina četvrta,
Tada viče sa planine vila:
"Ne muči se, Vukašine kralje,
"Ne muči se i ne harči blaga;
"Ne mo'š, kralje, temelj podignuti,
"A kamo li sagraditi grada,
"Dok ne nađeš dva slična imena,
"Dok ne nađeš Stoju i Stojana,
"A oboje brata i sestricu,
"Da zaziđeš kuli u temelja,
"Tako će se temelj obdržati,
"I tako ćeš sagraditi grada."
Kad to začu Vukašine kralje,
On doziva slugu Desimira:
"Desimire, moje čedo drago!
"Do sad si mi bio vjerna sluga,
"A od sade moje čedo drago,
"Vataj, sine, konje u intove,
"I ponesi šest tovara blaga,
"Idi, sine, preko b'jela sv'jeta,
"Te ti traži dva slična imena,
"Traži, sine, Stoju i Stojana,
"A oboje brata i sestricu;
"Ja li otmi, ja l' za blago kupi,
"Dovedi ih Skadru na Bojanu,
"Da ziđemo kuli u temelja,
"Ne bi l' nam se temelj obdržao,
"I ne bi li sagradili grada."
Kad to začu sluga Desimire,
On uvati konje u intove,
I ponese šest tovara blaga,
Ode sluga preko b'jela sv'jeta,
Ode tražit' dva slična imena;
Traži sluga Stoju i Stojana,
Traži sluga tri godine dana,
Al' ne nađe dva slična imena,
Al' ne nađe Stoje i Stojana,
Pa se vrnu Skadru na Bojanu,
Dade kralju konje i intove,
I dade mu šest tovara blaga:
"Eto, kralje, konji i intovi,
"I eto ti šest tovara blaga,
"Ja ne nađoh dva slična imena,
"Ja ne nađoh Stoje i Stojana."
Kad to začu Vukašine kralju,
On podviknu Rada neimara,
Rade viknu tri stotin' majstora,
Gradi kralje Skadar na Bojani,
Kralje gradi, vila obaljuje,
Ne da vila temelj podignuti,
A kamo li sagraditi grada;
Pa dozivlje iz planine vila:
"More, ču li? Vukašine kralju!
"Ne muči se i ne harči blaga,
"Ne mo'š, kralje, temelj podignuti,
"A kamo li sagraditi grada;
"No eto ste tri brata rođena,
"U svakoga ima vjerna ljuba,
"Čija sjutra na Bojanu dođe
"I donese majstorima ručak,
"Ziđite je kuli u temelja,
"Tako će se temelj obdržati,
"Tako ćete sagraditi grada."
Kad to začu Vukašine kralju,
On doziva dva brata rođena:
"Čujete li, moja braćo draga!
"Eto vila sa planine viče,
"Nije vajde, što harčimo blago,
"Ne da vila temelj podignuti,
"A kamo li sagraditi grada;

[Ulmawen]

"Još govori sa planine vila:
"Ev' mi jesmo tri brata rođena,
"U svakoga ima vjerna ljuba,
"Čija sjutra na Bojanu dođe
"I donese majstorima ručak,
"Da j' u temelj kuli uzidamo,
"Tako će se temelj obdržati,
"Tako ćemo sagraditi grada.
"No jel', braćo, Božja vjera tvrda,
"Da ni jedan ljubi ne dokaže,
"Već na sreću da im ostavimo,
"Koja sjutra na Bojanu dođe?"
I tu Božju vjeru zadadoše,
Da ni jedan ljubi ne dokaže.
U tom ih je noćca zastanula,
Otidoše u bijele dvore,
Večeraše gospodsku večeru,
Ode svaki s ljubom u ložnicu.
Al' da vidiš čuda velikoga!
Kralj Vukašin vjeru pogazio,
Te on prvi svojoj ljubi kaza:
"Da se čuvaš, moja vjerna ljubo!
"Nemoj sjutra na Bojanu doći
"Ni donijet' ručak majstorima,
"Jer ćeš svoju izgubiti glavu,
"Zidaće te kuli u temelja."
I Uglješa vjeru pogazio,
I on kaza svojoj vjernoj ljubi:
"Ne prevar' se, vjerna moja ljubo!
"Nemoj sjutra na Bojanu doći
"Ni donijet' majstorima ručak,
"Jera hoćeš mlada poginuti,
"Zidaće te kuli u temelja."
Mladi Gojko vjeru ne pogazi,
I on svojoj ljubi ne dokaza.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Poraniše tri Mrljavčvevića,
Otidoše na grad na Bojanu.
Zeman dođe da se nosi ručak,
A redak je gospođi kraljici,
Ona ode svojoj jetrvici,
Jetrvici, ljubi Uglješinoj:
"Ču li mene, moja jetrvice!
"Nešto me je zaboljela glava,
"Tebe zdravlje! preboljet" ne mogu;
"No ponesi majstorima ručak."
Govorila ljuba Uglješina:
"O jetrvo, gospođo kraljice!
"Nešto mene zaboljela ruka,
"Tebe zdravlje! preboljet' ne mogu,
"Već ti zbori mlađoj jetrvici."
Ona ode mlađoj jetrvici:
"Jetrvice, mlada Gojkovice!
"Nešto me je zaboljela glava,
"Tebe zdravlje! preboljet' ne mogu;
"No ponesi majstorima ručak."
Al" govori Gojkovica mlada:
"Ču li, nano, gospođo kraljice!
"Ja sam rada tebe poslušati,
"No mi ludo čedo nekupato,
"A bijelo platno neisprato."
Veli njojzi gospođa kraljica:
"Idi", kaže, "moja jetrvice,
"Te odnesi majstorima ručak,
"Ja ću tvoje izaprati platno,
"A jetrva čedo okupati."
Nema šta će Gojkovica mlada,
Već ponese majstorima ručak.
Kad je bila na vodu Bojanu,
Ugleda je Mrljavčević Gojko,
Junaku se srce ražalilo,
Žao mu je ljube vijernice,
Žao mu je čeda u kol'jevci,
Đe ostade od mjeseca dana,
Pa od lica suze prosipaše;
Ugleda ga tanana nevjesta,
Krotko hodi, dok do njega priđe,
Krotko hodi, tiho besjeđaše:
"Što je tebe, dobri gospodaru!
"Te ti roniš suze od obraza?"

[Ulmawen]

Al' govori Mrljavčević Gojko:
"Zlo je, moja vijernice ljubo!
"Imao sam od zlata jabuku,
"Pa mi danas pade u Bojanu,
"Te je žalim, pregoret' ne mogu.'
Ne sjeća se tanana nevjesta,
No besjedi svome gospodaru:
"Moli Boga ti za tvoje zdravlje,
"A salićeš i bolju jabuku."
Tad' junaku grđe žao bilo,
Pa na stranu odvratio glavu,
Ne šće više ni gledati ljubu;
A dođoše dva Mrljavčevića,
Dva đevera Gojkovice mlade,
Uzeše je za bijele ruke,
Povedoše u grad da ugrade,
Podviknuše Rada neimara,
Rade viknu do trista majstora;
Al' se smije tanana nevjesta,
Ona misli, da je šale radi.
Turiše je u grad ugrađivat',
Oboriše do trista majstora,
Oboriše drvlje i kamenje,
Uzidaše dori do koljena,
Još se smije tanana nevjesta,
Još se nada, da je šale radi.
Oboriše do trista majstora,
Oboriše drvlje i kamenje,
Uzidaše dori do pojasa,
Tad' oteža drvlje i kamenje,
Onda viđe, šta je jadnu nađe,
Ljuto pisnu, kako ljuta guja,
Pa zamoli dva mila đevera:
"Ne dajte me, ako Boga znate!
"Uzidati mladu i zelenu."
To se moli, al' joj ne pomaže;
Jer đeveri u nju i ne glede.
Tad se prođe srama i zazora,
Pake moli svoga gospodara:
"Ne daj mene, dobri gospodaru!
"Da me mladu u grad uzidaju,
"No ti prati mojoj staroj majci,
"Moja majka ima dosta blaga,
"Nek ti kupi roba il' robinju,
"Te zidajte kuli u temelja."
To se moli, no joj ne pomaže.
A kad viđe tanana nevjesta,
Da joj više moba ne pomaže,
Tad' se moli Radu neimaru:
"Bogom brate, Rade neimare!
"Ostavi mi prozor na dojkama,
"Isturi mi moje b'jele dojke,
"Kade dođe moj nejaki Jovo,
"Kade dođe, da podoji dojke."
To je Rade za bratstvo primko,
Ostavi joj prozor na dojkama,
Pa joj dojke u polje isturi,
Kade dođe nejaki Jovane,
Kade dođe, da podoji dojke.
Opet kužna Rada dozivala:
"Bogom brate, Rade neimare!
"Ostavi mi prozor na očima,
"Da ja gledam ka bijelu dvoru,
"Kad će mene Jova donositi
"I ka dvoru opet odnositi."
I to Rade za bratstvo primio,
Ostavi joj prozor na očima,
Te da gleda ka bijelu dvoru,
Kada će joj Jova donositi
I ka dvoru opet odnositi.
I tako je u grad ugradiše,
Pa donose čedo u kol'jevci,
Te ga doji za neđelju dana,
Po neđelji izgubila glasa;
Al' đetetu onđe ide rana,
Dojiše ga za godinu dana.
Kako tade, tako i ostade,
Da i danas onđe ide rana
Zarad' čuda, i zarad' lijeka,
Koja žena ne ima mlijeka.

[Ulmawen]

Zidanje Ravanice
Srpska narodna pesma

Službu služi slavni knez Lazare
U Kruševcu šancu šarenome,
Službu služi svetog Amosija;
Svu gospodu zove na svetoga
Sa knjigama i sa zdravicama.
Skupi mu se sva Srpska gospoda,
Pa je redom u sovri posadi
Po gospostvu i po starješinstvu,
Uvrh sovre slavni knez Lazare.
Tu sjedoše piti vino ladno.
Taman biše vina najvišega,
I o svakom dobru besjeđahu,
Al' pošeta gospođa Milica,
Lako šeta po carskom divanu,
Na njojzi je do devet ćemera,
Ispod grla do devet đerdana,
A na glavi devet perišana,
Povrh toga kruna pozlaćena
A u njojzi tri kamena draga,
Sjaje noćom, kako daljom sunce;
Pa besjedi slavnome Lazaru:
"Gospodine, slavni knez-Lazare!
"Zazor mene u te pogledati,
"A kamo li s tobom govoriti,
"Bit' ne može, govoriti hoću:
"Što bijahu Nemanjići stari,
"Carovaše, pa i preminuše,
"Ne trpaše na gomile blago,
"No gradiše s njime zadužbine,
"Sagradiše mloge namastire:
"Sagradiše visoke Dečane,
"Baš Dečane više Đakovice;
"Paćaršiju više Peći ravne;
"U Drenici bijela Deviča,
"I Petrovu crkvu pod Pazarom;
"Malo više Đurđeve Stupove,
"Sopoćane navrh Raške ladne,
"I Trojicu u Hercegovini,
"Crkvu Janju u Starome Vlahu;
"I Pavlicu ispod Jadovnika,
"Studenicu ispod Brvenika;
"Crkvu Žiču više Karanovca;
"U Prizrenu crkvu svetu Petku;
"Gračanicu u Kosovu ravnom;
"Sve to jesu njine zadužbine;
"Ti ostade u stolu njinome
"I potrpa na gomile blago,
"A ne gradi nigđe zadužbine;
"Eto nama ne će pristat' blago
"Ni za zdravlje ni za našu dušu,
"A ni nama, ni kome našemu."
Tad' govori slavni knez Lazare:
"Čujete li, sva Srpska gospodo!
"Šta govori gospođa Milica,
"Jer ne gradim nigđe zadužbine?
"Hoću gradit' crkvu Ravanicu
"U Resavi kraj vode Ravana;
"Imam blaga, koliko mi drago,
"Udariću temelj od olova,
"Pa ću crkvi sagraditi platna,
"Sagradiću od srebra bijela,
"Pokriću je žeženijem zlatom,
"Podnizati drobnijem biserom,
"Popunjati dragijem kamenjem."
Sva gospoda na noge ustala,
I časno se knezu poklonila:
"Gradi, kneže, biće ti za dušu,
"I za zdravlje Visokom Stevanu."
No tu sjedi Obilić Milošu,
Sjedi Miloš dolje udno sovre,
Miloš sjedi, ništa ne besjedi;
Al' to viđe slavni knez Lazare
Đe mu Miloš ništa ne besjedi,
Nazdravi mu zlatnu kupu vina:
"Zdrav da si mi, vojvoda Milošu!