PDA

Prikaži potpunu verziju : Parčence duše - prateća tema uz: http://www.sk.co.yu/forum/showthread.php?t=12858


Strane : 1 [2]

Mrka Kapa
23.8.2007, 13:54
Nekoliko sati kasnije podigao je ruke u nemoći, sijajući u odori od zlata, i preklinjao Bahusa da mu uzme ovaj dar. Bahus je bio ljubazan i rekao:
„Idi do reke Paktol, nađi njen izvor, zaroni u njega i kada ti je potopljeno celo telo nestaće i tvog dara.“
Siroti kralj Mida je učinio kako mu je bilo rečeno. Kada je dodirnuo vodu čudesna moć koju je imao je otišla u reku. Rečni pesak se pretvorio u zlato, i do dana današnjeg zrnca zlata se mogu naći u reci Paktol.
Posle toga, Mida je živeo na selu i oblačio kao ubogi seljak. Bio je tako zahvalan što se oslobodio užasnog dara da nije želeo da ga bilo šta podseća na vreme kada je dodirom mogao da stvari pretvara u zlato. Ali čak i na selu, žute šljive, kruške i jabuke su podsećale Midu na voće koje je dotakao u sopstvenoj bašti.
http://realmagick.com/articles/69/1169-1.jpg

Mrka Kapa
23.8.2007, 17:09
Zašto jarebica ne leti visoko
grčka priča
http://www.vroma.org/images/raia_images/daedalus.jpg

Dedal je bio umešan zanatlija iz mnogo razloga. Jedna od prvih stvari koje je učinio da bi postao slavan je bila izgradnja lavirinta. Taj lavirint je imao toliko prolaza i krivih staza da onaj ko bi zašao u njega makar deset koraka, ne bi mogao da se vrati nazad bez pomoći.
Njega je sagradio za svog kralja, ali, pošto ga je nečim razljutio, kralj ga je zatvorio u visoku kulu. Na krovu te kule bilo je na hiljade golubova, i dok su doletali i odletali, Dedal je rekao:
„Moj kralj vlada kopnom i morem, ali ne vazduhom. Pokušaću tuda da pobegnem.“
I tako se dao na posao i počeo da pravi sebi par krila. Uzeo je dva velika okvira i prekrio ih perima. Najveća pera je zašio koncem, a manja je prilepio voskom.
Ikar, njegov sin, stajao je u blizini i posmatrao, hvatajući pera koja je vetar hteo da oduva napolje. Ali, stvarao je i nered tako što je pravio male kuglice od voska i razbacivao ih po odaji.
Čuvar kule je mislio da je smešno to što jedan mudar čovek sebi pravi ćebad od perja; Dedal nikada nije dozvolio da čuvar vidi kako su zakrivljeni i oštri uglovi okvira. Ovaj se rugao zatvorenom mudracu govoreći mu da je postao luckast zbog zatočeništva i da mu vreme prolazi u sakupljanju perja. Narod ga je sažaljevao, ne znajući da je upravo to zatočeništvo dalo Dedalu još jednu šansu da postane slavan.
Jedne tamne noći Dedal je privezao široka krila za svoja ramena, i skočivši sa prozora, otkrio je da može da lebdi kao golub, ali nije mogao da ponese i svog sina. Doleteo je nazad, savio krila i uvukao se u odaju. Sada je trebalo napraviti i par krila za Ikara.
Ubrzo pošto je bio gotov i ovaj drugi par trebalo je naučiti mladića kao mladu pticu kako se koriste krila. Puno puta bi se Ikar našao na zemlji da nie bilo Dedala da ga uhvati na vreme. Konačno je i Ikar mogao a jedri kao ptica, i da noći nisu bile tako mračne, bilo bi uživanje gledati njih dvojicu kako promiču nebom.

Mrka Kapa
23.8.2007, 17:10
Držeći se jedan drugog tako blizu da su im se krila skoro dodirivala, odleteli su preko polja i kuća. Pre nego što je sunce izašlo, Dedal je rekao sinu da pazi i drži se blizu njega. „Nemoj leteti preblizu suncu, jer će toplota istopiti vosak, niti prenisko, jer će vlaga otežati pera. Drži se blizu mene.“
Kada je jutro svanulo ugledali su ljude u polju kako prestaju sa radom i posmatraju ih. Pastiri su ostavljali svoja stada i trčali miljama da vide kuda idu te čudne ptice. Niko nije mogao da kaže ko su oni. Bilo je predivno biti tako slobodan i leteti tako brzo.
Ugledao ih je jedan orao i doleteo bliže. Osetili su povetarac od njegovih moćnih krila, i njihova su zalepetala brže. Orao, uplašen, okrenuo se i poleteo ka suncu. Ikar je zaboravio upozorenje svog oca i poleteo za orlom. Dedal je nastavio da leti misleći da je njegov sin pored. Gore, gore, leteo je Ikar brže nego orao i proleteo je ponosito pored njega u letu ka suncu. U sledećem trenutku osetio je kako su mu se krila olabavila i skliznula.
Tek tada je Dedal, koji je bio miljama daleko, okrenuo glavu jer je čuo dečaka kako ga doziva.
„Ikare, Ikare, gde si?“ vikao je njegov otac. Odgovora nije bilo osim gomile pera u morskoj vodi koja su pričala priču. Leteći naniže, Dedal je tražio dok nije pronašao telo i onda ga je nežno položio u zemlju, žaleći što je ikada pomislio na krila.
Zemlja na kojoj se ovo desilo je bila divlja, i samo su divlje zveri živele na njoj, pa je Dedal odleteo ka Siciliji. Tamo je sagradio hram i o njegov zid okačio svoja krila da tamo vise zauvek.

Mrka Kapa
23.8.2007, 17:12
Bio je tako ponosan na svoj uspeh da je verovao da niko drugi ne može da izume nešto novo. Bio je, doduše, voljan da druge podučava onom e što je znao, te je sestra, koja je živela blizu, poslala svog sina, Perdiksa, da nauči šta može.
Momčić je umeo da sluša, bio je umešan i brzo je učio, pa je uskoro mogao i sam da pronalazi.
Jednog dana, kada je Dedal polako sekao panj sekirom, dečak mu je prišao i pokazao mu kako to može da uradi brže uz pomoć testere koju je napravio. Niko pre toga nije čuo za testeru i ovo je naljutilo Dedala.
„Ko ti je rekao da napraviš ovo?“ upitao je.
„Doneo sam kući juče kičmu velike ribe koja se nasukala na obalu, i napravio ovo nalik na nju, samo od gvožđa, to je sve.“ Reče Perdiks.
Sledeći put Dedal je pokušavao da načini crtež pravilnog kruga. Trinaest puta je pokušao i nije uspeo.
„Uzmi moju gvožđuriju, ako se nećeš ljutiti“, reče Perdiks, i dodade mu drveni šestar.
To je opet bilo nešto što niko pre nije video. Ali Deda, mesto da bude ponosan na svog sestrića, naljutiose i više nego pre.
„Tvrdićeš da si veći od Dedala, koji je prvi jedrio nebom, nezahvalno momče“, rekao je njegov ujak.
„Samo sam pokušao da ti pomognem“, odgovori Perdiks.
Nedugo potom, kada su njih dvojica bili u visokoj zgradi, Dedal je gurnuo Perdiksa preko ograde. Boginja Minerva, koja je volela učenje, ugleda dečaka kako pada i pretvori ga u jarebicu pre nego što je mogao da dodirne zemlju. Za razliku od Dedala, on je zadržao svoja krila.
Perdiks, jarebica, gradi svoje gnezdo nisko na zemlji i ostaje na niskim granama. Možda se plaši da ga sledeći put niko neće spasiti pada, ako ode na visoko mesto.
http://www.scricciolo.com/immagini/maps/birds/perdix_perdix_female1.jpg

Mrka Kapa
25.8.2007, 3:32
Mlečni put
ruska priča

Nedugo pošto je svet napravljen, Bog je stvorio prelepu devojku i poverio joj sve ptice pod kapom nebeskom. Ime joj je bilo Lindu, a ime njenog oca Uko. Poznavala je sve ptice poimence, kao i gde odlaze zimi, i slala je svako jato posebno na put.
Lindu se nežno starala o pticama, kao majka o svojoj deci, i pomagala im je kad god je mogla. Slala je olujni vetar da nosi prašinu u oči svirepih lovaca kada su hteli da love njene ljubimce. Nije onda čudno što ju je ceo svet voleo, a pogotovo oni koji su živeli na nebu.
Severna Zvezda je želeo da je učini svojom ženom. Dovezao se do Ukove palate u sumormoj kočiji koju je vuklo šest crnih konja, a u kočiji je bilo deset lepih poklona. Ali, Lindu ga nije volela.
„Ti si uvek na jednom mestu, i ne možeš se pomeriti sa njega,“ rekla je. „Vrati se u svoju kulu-stražaru.“
Potom je došao Mesec, vozeči srebrnu kočiju koju je vuklo deset sivih konja, i doneo je dvadeset poklona. Ali, Lindu nije volela Meseca.
„Menjaš svoje lice prečesto u odnosu na svoju putanju, i to mi nikada neće odgovarati,“ rekla je.
Mesec se odvezao sa najzužnijim izrazom lica. Jedva da je otišao kad se pojavio Sunce. Vozio se u zlatnoj kočiji u koju je bilo upregnuto dvadeset zlatnocrvenih konja, i doneo je trideset poklona. Ali sva njegova blistavost je bila uzaludna, jer Lindu reče:
„Ne volim te. Pratiš istu stazu dan za danom, kao i Mesec. Ja volim promenu doba, promenu vetra, sve što se menja.“
Utom zlatnocrveni konji odvezoše kočiju i Lindu osta sama sa svojim pticama.
Na kraju se pojavio i Severno Svetlo došavši iz svog doma u zemlji ponoći u dijamantskoj kočiji koju je vuklo hiljadu belih konja. Bio je tako veličanstven da je Lindu izašla na vrata da ga dočeka. Njegove sluge su nosile puna kola zlata i srebra, bisera i dragulja u njenu kuću. Zavolela je ovog udvarača odmah.

Mrka Kapa
25.8.2007, 3:32
Ti ne putuješ istom stazom svaki put kao drugi. Izlaziš kad ti je volja i odmaraš kad želiš. Svaki put nosiš novu odoru, i voziš se u novoj kočiji sa drugim konjima. Ti ćeš biti moj verenik.“
Tako je Lindu načinila svoj izbor.
Vest je objavljena celom svetu, i gosti su dolazili sa sve četiri strane neba i zemlje da pozdrave Lindu i Severno Svetlo. Dogovoreno je da venčanje bude kada ptice odlete na jug. Severno Svetlo se vratio u svoj dom u ponoćnim zemljama, uveren da Lindu njega voli najviše.
Potok koji je padao sa više od stotinu stopa sa planine poslao je Lindu svadbeni veo. Kralj Mraz joj je poslao čipku tako finu da ju je mogao uništiti dah letnjeg povetarca, te su je sklonili na kocku leda. Ptice su joj donele odoru od leptirovih krila mekšu od svile i lepšu od somota. Sandale su joj bile od krila medonosne pčele, jače nego jelenska koža i hitrije od divoloze.
Proleće je prošlo. Leto je došlo i otišlo. Ptice su odletele na jug, i Lindu je čekala da se vrati Severno Svetlo. Sneg je već svetlucao na zemlji, ali nije bilo topota kopita njegovih hiljadu belih konja da razbiju mir ponoćnog vazduha. I proleće je došlo, ali Severno Svetlo nije.
Lindu je počela da očajava, i od njenih suza nastajali su izvori u dolinama Zemlje. Ptice su letele oko njene glave i odmarale joj se na ramenima. Pokušale su da je uteše na stotinu načina, ali Lindu nije obraćala pažnju na njih. Tada su one odletele i lutale po čudnim mestima, gradeći gnezda tamo gde ih nikada pre nije bilo. Mnoga jaja su se izgubila, i mnogi ptići ukradeni jer Lindu nije bila u blizini da pomogne svojim pticama.
Konačno je Uko čuo njihovu tužnu pesmu i ugledao bol svoje kćeri. Ukovo srce je uvek bilo veselo a ruke prepune posla i nije mogao da primeti šta muči Lindu. Naredio je Četvorici Vetrova da je nežno podignu i donesu njemu u nebesku palatu.

Mrka Kapa
25.8.2007, 3:33
Ona je stavila svoj svadbeni veo, obukla zaleđenu čipku i odoru od leptirovih krila, i četiri jaka vetra su je podigla sa zemlje. Ptice pevalice su se okupile oko nje i pevale najslađe pesme. Sa svojim belim nevestinskin velom koji je klizio daleko za njom kroz vazduh i srećnim osmehom na usnama, Lindu je jedrila nebom ka Ukovoj palati. Tamo sada živi, srećna kao i njen otac. Njen beli veo se prostire sa jednog kraja neba na drugi, i ko god podigne pogled ka Mlečnom Putu ugleda devojku u svojoj nevestinskoj opremi.
Otuda ona upravlja svojim pticama. Otuda ona maše svojom belom rukom u pozdrav Severnom Svetlu i hiljadama njegovih konja koji galopiraju nebom. Zaboravila je na njegovu neljubaznost i svoju tugu. Severno Svetlo je još uvek voli, ali je toliko promenljiv da nije u stanju da održi obećanje. Uko je dao Lindu mesto na nebu i zanimanje. Zauvek lepa i zauvek mlada, nikada se ne menjajući, ona se večito smeši promenljivom Severnom Svetlu.
10943

Mrka Kapa
25.8.2007, 18:58
Iris, princeza duge
grčka priča

Kraljica Junona je bila žena Jupitera, velikog kralja. Živela je sa svojim mužem u jednoj od palata u nebeskim oblacima, osvetljenih mesecom i zvezdama noću i suncem preko dana.
Junona je imala puno sledbenika koji su bili voljni da ispunjavaju njene zahteve, ali najviše os svih volela je prelepu počasnu pratilju, princezu Iris. Niko se nije usuđivao da koristi dugu, osim Iris, jer ju je njoj poklonio sam Jupiter. Kad god bi Iris hitala da obavi neki posao za kraljicu Junonu, isplovila bi iz palate u kočiji koju su vukla dva pauna, i kad bi poželela, vozila bi se celom dugom.
Zamislite prelepu Iris, obmotanu vunenim oblacima kako jezdi ovom divnom stazom ka nebesima! Zar to ne bi bio lep prizor?
Jedared ju je Junona poslala čak u zemlju snova Halkioni, kćeri Eola, donese san o njenom mužu, koji je bio daleko na moru.
Iris je volela da pomaže nesrećnim smrtnicima, i suze su joj navrle na oči kada je videla koliko ova usamljena žena želi da vidi onog koga vilo svim srcem.
Oblaci su upili suze sa Irisinih obraza, i brzo se pripremili da prihvate njen most od duge koji se protezao od Zemlje snova do čudesnih Bašti bogova. Obmotala se u oblak uzet sa zalaska sunca i, penjući se u kočiju, dala znak svojim pticama i hitro se odvezla dole, dole do maglovitih kapija zemlje Kralja Sna.
Pre nego što je stigla do kapija, morala je da se proveze kroz polja maka, crvenih kao sunčev zalazak koji je upravo napuštao nebo, jer mak donosi san ljudima u Zemlji Snova.

Mrka Kapa
25.8.2007, 19:00
Somnus, Kralj Sna, živeo je u dubokoj, tihoj pećini, tako tamnoj da nikada nije videla dugu ili sunce. Nije bilo kapija; mekane crne šljive i zastori su služili kao vrata. Tu u carstvu Snova Iris je videla oko sebe čudesne, predivne snove.
Bilo je tu snova dece o igračkama, slatkišima i igranju; snova muškaraca i žena o svemu onom što su priželjkivali; snovi, snovi posvuda. Li Iris nije volela tamu ništa više nego vi, te je brzo dala zahtev Kralju Snova da pošalje najbolji mogući san Halkioni. Potom se okrenula i odvezla preko duge nazad u sjajnu palatu u oblacima. Čim je sišla sa duge, ova je izbledela, ali dok se još uvek pomalo nazirala, san je došao Halkioni, i Iris je bila srećna.
Iris je najviše volela vodu, od svih zemaljskih stvari. Uvek je nosila lančić od kišnih kapi mesto bisera i oblak mesto odore. Imala je vojske pored obale svake reke. Ljudi su te vojnike zvali biljkama, ali njihovi mačevi su uvek bili isukani za Iris, i njihove ponosite glave su bile okupane u njenim omiljenim bojama.
Kada vidite grupicu biljaka zbijenu uz vodu, sa svojim mačolikim listovima uperenim ka nebu, i velikim plavim cvetovima nalik na krunu, setite se da je to cvet koji je Iris volela.
http://www.eyesontheprize.org/img/iris_nobg300.jpg

zidan grobar
25.8.2007, 19:33
PRANJE RUKU
Pranje ruku je dosta lako,
objasniće nam Una, kada se peru i kako.
Prljavim rukama nikad ne treba jesti,
toga se seti pre nego što ćeš za sto sesti!
Posle vršenja nužde, pranje ruku postane navika laka,
bez obzira da li je bilo piškenje ili kaka!
Kada je još važno da pereš ruke, reći ću ti sada:
pa posle igranja u pesku ili nekog rada!
Toplom vodom i sapunom rastajemo se sa masnoćom,
tako oprane ruke će odisati mirisom i čistoćom.
Obavezno treba brisati ruke peškirom,
a može i maramicom ili rol-papirom!

zidan grobar
25.8.2007, 19:55
PRANJE ZUBA
Ovo mi je ispričao moj drugar Ljuba,
neka osnovna pravila o pranju zuba.
Na početku Ljuba naglašava ovako:
''Četkicu mora da ima svoju svako''!
Ujutru i uveče treba prati zube,
to je drugo pravilo mog drugara Ljube.
Kad na četkicu staviš malo zubne paste,
tvoji zubi će međusobno da se počaste.
Četkicom zube trljaj levo-desno, gore-dole,
to klizanje četkicom tvoji zubi vole.
Ostacima hrane pranje zuba neće prijati,
a zubi će ti svakim danom sve više sijati.
Kada budeš naučio tako zube prati,
ni jedan kvar na njih neće moći da svrati.
Ko bude jeo jabuke i sveže voće,
imaće zdrave i bele zube bez teškoće.

zidan grobar
25.8.2007, 19:56
NAVIKE UREDNOSTI
Ono što će ti svi reći, pa i glava seda
to je, da svako mesto mora da ima nekakvog reda!
Kad budeš vratio sve igračke na svoje mesto,
dobru ćeš naviku steći ako to radiš često.
Kad naučiš to da radiš ti ćeš da se smeškaš,
u suprotnom ćeš da se ljutiš i po glavi češkaš.
Tako ćeš posle svake završene igre
igračke vratiti na mesto, brzo poput čigre.
Odelo iz školice kući ćeš presvući,
ostaviti u ormar i trenerku obući.
Tako će u tvojoj sobici uvek biti reda,
bez obzira koji je dan, subota il' sreda.

zidan grobar
25.8.2007, 19:56
NAVIKE POMOĆI U KUĆI
U kući mami i tati možeš pomoći,
radeći ono što je u tvojoj moći.
Posle svakog obroka, ručka ili večere,
svoj tanjir u sudoperu stavi da mama opere.
Kad mama prostire veš ti joj možeš pomoći,
dodavanje štipaljke njoj će dobro doći.
Šta sve možeš da popraviš sa svojim alatom,
saznaćeš kad budeš majstorisao sa tatom.
Sa radnim navikama ćeš dobar prijatelj ostati,
i uz pomoć njih ćeš uredno i vredno dete postati.

Mrka Kapa
26.8.2007, 15:53
Devojka koja je postala drvo lovora
grčka priča o Apolonu i Dafne


Kupidon je bio lep mali dečak. Među krilima na leđima uvek je nosio tobolac pun malih strela. Sa lukom u ruci svakog je jutra kretao, kao i svaki dečak, u neki nestašluk. Jednog dana stao je da se napije vode na fontani gde su se kupale grlice, njegovi prijatelji.
Tu ga je ugledao Apolon i počeo da ga zadirkuje:
„Šta će tebi ratno oružje, drsko momče? Ostavi ih rukama koje su ga vredne. Pogledaj pobedu koju sam izvojevao svojim, nad ogromnom zmijom koja je istegla svoje otrovno telo preko ravnica! Budi zadovoljan sa svojom bakljom, dete, i potpaljuj svoje vatre, kako ih zoveš, gde hoćeš, ali ne usuđuj se da se igraš mojim oružjem.“
Kupidon je čuo ove reči, i uzvratio: „Tvoje strele mogu pogoditi sve druge stvari, Apolone, ali moja će pogoditi tebe.“ Rekavši to, stao je na Parnasku stenu i izvukao iz tobolca dve strele različite izrade, jednu da njom izazove ljubav, drugu da je suzbije. Prva je bila zlatna i oštra, a druga tupa i sa vrhom od olova. Olovnom strelicom pogodio je nimfu Dafne, kćer rečnog boga Peneja, a zlatnom Apolona, pravo kroz srce. Od tada je ovaj bog bio obuzet ljubavlju prema devojci, a ona je prezirala i pomisao na ljubav. Tražila je zadovoljstva u šumskim takmičenjima i trkačkim trofejima. Mnogi ljubavnici su je tražili, ali ih je ona sve odbacila, i lutala šumama, ne misleći ni o Kupidonu ni o Himenu. Njen otac joj je često govorio: „Kćeri, duguješ mi zeta, duguješ mi unuke.“ Ona, prezirući pomisao na brak kao uvredu, crvenela je od ljutnje na sam njegov pomen i zagrlila bi oca govoreći: „Najdraži oče, učini mi ovo, daj da budem zauvek nevenčana, kao Dijana.“ On se složio, ali je u isto vreme rekao: „Tvoje sopstveno lice neće to dozvoliti.“

Mrka Kapa
26.8.2007, 15:54
Apolon ju je voleo, i žudeo za njom, i mada je sudbinu proricao svima na svetu, nije bio dovoljno mudar da pogleda svoju sudbinu. Ugledao ju je kose raspuštene preko ramena i rekao: „Ako je tako ljupka neočešljana, šta će biti kada se dotera?“ Video je njene oči blistave kao zvezde; ugledao joj usne i nije mu bilo dovoljno da ih samo posmatra. Obožavao je njene šake i ruke gole do ramena, i sve što mu je bilo sakriveno od pogleda smatrao je još i lepšim. Pratio ju je, ona je bežala, hitrija od vetra, ne obraćajući pažnju na njegova dozivanja. „Stani“, govorio je, „Penejeva kćeri, ja nisam neprilatelj. Ne beži mi kao što jagnje beži od vuka, ili grlica od sokola. Zbog ljubavi ja tebe progonim. Činiš da se osećam bedno, iz straha da bi mogla da padneš i povrediš se na kamenju, a da sam ja uzrok toga. Molim te, trči sporije, i ja ću pratiti sporije. Ja nisam pajac, niti neuljudni seljanin. Jupiter je moj otac, i ja sam gospodar Delfa i Teneda, i znam sve stvari, sadašnje i buduće. Ja sam bog pesme i lire. Moje strele lete pravo do cilja, ali avaj! Strelica opasnija od moje mi je probola srce! Ja sam bog lekarstva, i znam sve lekovite trave. Avaj! Patim od bolesti koju nijedan melem ne može da izleči!“
Nimfa je nastavila da leti, i nije do kraja čula njegovu molbu. Pa čak i kada je odletela dalje, očarala ga je. Vetar se igrao njenom odećom i kosa joj je nepovezana lepršala za njom. Bog je postajao nestrpljiv i sustigao je u trci. Bilo je to kao kada pas progoni zeca, sa vilicama otvorenim i spremnim, dok nemoćnija životinja stremi napred izmičući od njihovog hvata. Tako su leteli bog i devica – on na krilima ljubavi, a ona straha. Progonitelj je brži i stiže je, umorno dašćući u njenu kosu. I njena snaga je počela da je izdaje, i, spremna da se spusti, povikala je ocu, rečnom bogu: „Pomozi mi, Peneje! Otvori zemlju da me sakrije, ili mi promeni oblik, koji me je doveo u ovu opasnost!“

Mrka Kapa
26.8.2007, 15:54
Jedva da je ovo izgovorila, kad su je grčevi obuzeli u svakom delu tela; grudi su joj bile zatvorene u čamac, kosa joj je postala lišće, ruke pretvorile u grane; stopala su joj brzo utonula u zemlju, kao korenje, lice postalo krošnja drveta, gubeći sve od malopređašnje lepote. Apolon je stajao začuđen. Dodirnuo je stablo, i osetio žile kako drhte. Zagrlio je grane, i prosuo poljupce na drvo. Grane su uzmicale od njegovih usana. „Pošto ne možeš biti moja žena,“ rekao je, „bićeš moje drvo. Nosiću te kao krunu. Tobom ću ukrasiti svoju harfu i tobolac; i kada veliki rimski osvajači vode trijumfalnu povorku do Kapitola, bićeš upletena u venac koji će nositi iznad obrva. I, kao što je večita mladost moja, tako ćeš i ti biti vazdan zelena i tvoje lišće neće venuti.“ Nimfa, sada promenjena u drvo lovora, povila je glavu u znak priznanja.
Apolon se vratio u svoju palatu među oblacima i krio svoje lice iza njih. Danima su padale teške kiše. Iako besmrtni bogovi ne mogu da plaču, kišne kapi su delovale kao suze za izgubljenom Dafne. Čak je i drski Kupidon plakao, i nije se usuđivao da izlazi dok nisu prošle kiše.

http://www.dartmouth.edu/~matc/math5.geometry/unit12/1322.jpeg

Ulmawen
27.8.2007, 22:10
Lanac

Liu Hsiang


Kralj države Vu požele da napadne državu Čing. On to saopšti svojim savetnicima, dodavši: »Ko god se usudi da me kritikuje, umreće.« Jedan od kraljevih sledbenika imao je mladog sina koji je hteo da protestvuje, ali se plašio da to učini. I tako on uze lopticu i praćku i ode da luta po baštama iza palate sve dok rosa ne namoči njegovu odeću. I tako tri dana zaredom nastavi on svoje probijanje kroz ukrasno šiblje. Konačno, kralj Vua primeti ga i upita: »Šta postižeš time što se ukvasiš do gole kože?«
»U bašti ima jedno drvo«, odgovori mladić, »i na tom drvetu sedi cvrčak i tužno peva srčući rosu, nesvestan bogomoljke iza sebe. Bogomoljka se zgurila pokušavajući da zgrabi cvrčka, nesvesna da se iza nje nalazi zlatna vuga koja pruža svoj vrat da proguta bogomoljku. A ni vuga koja se proteže da proguta plen ne zna da je na nju sa zemlje uperena praćka. Njih troje, usredsređeni na ono što je pred njima, ne primećuju opasnost koja vreba s leđa.«
»Dobro rečeno!«- reče kralj države Vu i opozva napad na Čing.

Mahanje repom po blatu

Čuang Cu


Pesnik-pustinjak Čuang Cu pecao je u reci Pu. Car Ču posla dvojicu plemića da pozovu Čuanga da izađe pred njega. »Mi smo se nadali da ćete vi preuzeti izvesne državne poslove.«- rekoše mu oni. Čvrsto držeći svoj štap i ne gledajući na njih, Čuang Cu reče: «Čujem da Ču ima svetu kornjaču koja je mrtva već tri hiljade godina i da je čuva kao svetinju u tapaciranoj kutiji u dvorani pradedova. Da li mislite da bi ta kornjača bila srećnija da može sada da maše svojim repom po mulju, umesto što odaju počast njenom oklopu?«
»Svakako!«- odgovoriše dvojica plemića.
»Onda se gubite.« -reče im on. »Ja imam nameru da mašem svojim repom po blatu.«

Nestala sekira
Lie Cu

Čovek kome je nestala sekira posumnja na susedovog sina. Dečko je hodao kao lopov, izgledao kao lopov i govorio je kao lopov. Međutim, taj čovek pronađe svoju sekiru dok je okopavao zemlju u dolini i kad je sledeći put video susedovog sina, dečko je hodao, izgledao i govorio kao svako drugo dete.

Covenant
28.8.2007, 2:06
Psići na prodaju

Vlasnik jedne prodavnice držao je iznad vrata natpis na kome je pisalo “Psići na prodaju”. Natpisi na neki način privlače i decu, pa je sasvim prirodno što je jedan mali dečak stao ispred tog znaka i vlasnika zapitao: “Za koliko novca nameravate da prodate te kučiće?”
Vlasnik radnje je odgovorio: “Za nekih trideset do pedeset dolara.”
Dečak se mašio za džep i izvadio sitninu. “Imam dva dolara i trideset sedam centi.” - rekao je. “ Da li biste mi dozvolili da uđem da ih vidim?”
Vlasnik radnje se nasmejao, a zatim zviznuo, pa je iz kućice za pse izašla kuja i otrčala do drugog kraja radnje. Za njom je trčalo pet nežnih, sitnih loptica od krzna. Jedan psić je poprilično zaostao za njima. Dečak je odmah učio da psić koji zaostaje šepa, pa je pitao: “Šta nije u redu sa ovim malim psom?”
Vlasnik je objasnio da je veterinar pregledao to kučence i da je utvrdio da ima iščašen kuk. Uvek će šepati. Uvek će biti takav. Dečak se uzbudio. “Želim da kupim baš tog psića.”
Vlasnik radnje mu je rekao: “Ne, ti ne želiš da kupiš baš tog psića. Ako ga stvarno želiš, pokloniću ti ga.”
Dečak se veoma uznemirio. Pogledao je vlasnika radnje pravo u oči, i preteći prstom rekao: “Ne želim da mi ga poklonite. Taj mali pas vredi isto toliko koliko i ostali psići, sada ću vam dati dva dolara i trideset sedam centi, a pedeset centi plaćaću vam mesečno sve dok ga ne isplatim.”
Vlasnik radnje ga je ubeđivao: “Ti ustvari, ne želiš da kupiš tog psića. On nikada neće moći da trči, skače i igra se sa tobom kao ostali psi.”
Tada je mali dečak seo, povrnuo nogavicu pantalona da bi pokazao svoju uvrnutu levu nogu u velikoj metalnoj protezi. Pogledao je vlasnika radnje i nežno odgovorio: “Vidite. Ni ja ne mogu dobro da trčim, a tom kučencetu potreban je neko ko će ga razumeti!”

Den Klark

Covenant
28.8.2007, 2:08
Naučite da volite sebe

Oliver Vendel Holms bio je najniži od svih ljudi koji su prisustvovali jednom sastanku.
“Doktore Holms,” - našalio se neki prijatelj - “pretpostavljam da se osećate prilično niskim među nama visokim ljudima.”
“U pravu ste,” - odvratio je Holms - “osećam se kao srebrnjak među mnogo penija.”

Anonimni autor

Ulmawen
7.9.2007, 17:22
Ženidba kralja Vukašina
Srpska narodna pesma

Knjigu piše Žura Vukašine,
U bijelu Skadru na Bojani,
Te je šalje na Hercegovinu
Bijelome gradu Pirlitoru,
Pirlitoru prema Durmitoru,
Vidosavi ljubi Momčilovoj;
Tajno piše, a tajno joj šalje,
U knjizi joj ovako besjedi:
"Vidosava, Momčilova ljubo!
"Šta ćeš u tom ledu i snijegu?
"Kad pogledaš s grada iznad sebe,
"Ništa nemaš lijepo viđeti,
"Već bijelo brdo Durmitora
"Okićeno ledom i snijegom
"Usred ljeta, kao usred zime;
"Kad pogledaš strmo ispod grada,
"Mutna teče Tara valovita,
"Ona valja drvlje i kamenje,
"Na njoj nema broda ni ćuprije,
"A oko lje borje i mramorje;
"Već ti otruj vojvodu Momčila,
"Il' ga otruj, ili mi ga izdaj,
"Hodi k meni u primorje ravno
"Bijelome Skadru na Bojanu,
"Uzeću te za vjernu ljubovcu,
"Pa ćeš biti gospođa kraljica,
"Presti svilu na zlatno vreteno,
"Svilu presti, na svili sjediti,
"A nositi Divu i kadivu
"I još ono sve žeženo zlato;
"A kakav je Skadar na Bojani!
"Kad pogledaš brdu iznad grada,
"Sve porasle smokve i masline
"I još oni grozni vinogradi;
"Kad pogledaš strmo ispod grada,
"Al' uzrasla šenica bjelica,
"A oko nje zelena livada,
"Kroz nju teče zelena Bojana,
"Po njoj pliva riba svakojaka,
"Kad gođ hoćeš, da je taze jedeš."
Dođe knjiga ljubi Momčilovoj,
Knjigu gleda ljuba Momčilova,
Onu gleda, drugu sitnu piše:
"Gospodine, kralju Vukašine!
"Nije lasno izdati Momčila,
"Ni izdati, nita otrovati:
"U Momčila sestra Jevrosima,
"Gotovi mu to gospodsko jelo,
"Prije njega jelo ogleduje;
"U Momčila devet mile braće
"I dvanaest prvo-bratučeda,
"Oni njemu rujno vino služe,
"Prije njega svaku čašu piju;
"Momčil' ima konja Jabučila,
"Jabučila konja krilatoga;
"Kud gođ hoće, prelećeti može;
"U Momčila sablja sa očima,
"Ne boji se nikoga do Boga.
"Već me ču li, kralju Vukašine!
"Ti podigni mlogu silnu vojsku,
"Izvedi je na Jezera ravna,
"Pak zasjedni u gori zelenoj;
"U Momčila čudan nauk ima,
"Svako jutro u svetu neđelju
"Rano rani u lov na Jezera
"S' sobom vodi devet mile braće
"I dvanaest prvo:bratučeda
"I četr'est od grada levera;
"Kada bude u oči neđelje,
"Ja ću spalit' krila Jabučilu,
"Britku ću mu sablju zatopiti,
"Zatopiti onom slanom krvlju,
"Da se ne da izvadit' iz kora;
"Tako ćeš ti pogubit' Momčila."
Kada kralju taka knjiga dođe,
Te on viđe, što mu knjiga kaže,
To je njemu vrlo milo bilo,
Pa on diže mlogu silnu vojsku,
Ode s vojskom na Hercegovinu,
Izvede je na Jezera ravna,
Pak zasjede u gori zelenoj.
Kad je bilo u oči neđelje,
Momčil' ode u svoju ložnicu,
Pa on leže u meke dušeke,
Malo prođe, i ljuba mu dođe;
Ali ne će u meke dušeke,
Već mu roni suze više glave;
A nju pita vojvoda Momčilo:
"Vidosava, moja vjerna ljubo!
"Kaka ti je golema nevolja,
"Te mi roniš suze više glave?"
Al' govori mlada Vidosava:
(...)

Ulmawen
7.9.2007, 17:25
"Gospodaru, Momčilo vojvoda
"Meni nije nikake nevolje,
"Već sam čula jedno čudno čudo,
"Čula jesam, al' nisam viđela,
"Da ti imaš konja Jabučila,
"Jabučila, konja krilatoga,
"Ja ne viđeh tvome konju krila,
"Te ne mogu mlada vjerovati;
"Već se bojim, hoćeš poginuti."
Mudar bješe vojvoda Momčilo,
Mudar bješe, al' se prevario,
Svojoj ljubi tako besjedio:
"Vidosava, vjerna moja ljubo!
"Za to ću te lasno utješiti,
"Ti ćeš lasno viđet' čilu krila:
"Kada prvi zapjevaju p'jevci,
"Ti otidi u nove ahare,
"Tad' će čile popuštiti krila,
"Tad' mu možeš krila sagledati."
Pak on leže sanak boraviti.
Momčil' spava, ljuba mu ne spava,
Veće sluša mlada u dušeku,
Kad će prvi p'jevci zapjevati;
A kad prvi p'jevci zapjevaše,
Skoči mlada iz meka dušeka,
Zapalila fenjer i svijeću,
Pa uzima loja i katrana,
Ode pravo u nove ahare;
Al' istina, što Momčilo kaže,
Jabučilo krila popuštio,
Popuštio krila do kopita;
Tade ona krila namazala,
Namaza ih lojem i katranom,
Pa svijećom krila zapalila,
Te sapali krila Jabučilu,
Što ne mogla vatrom sagoreti,
To pod kolan pritegnula tvrdo;
Onda mlada ode u riznicu,
Dovatila sablju Momčilovu,
Te je slanom zatopila krvlju,
Pak se vrnu u meke dušeke.
Kad u jutru zora zab'jelila,
Poranio vojvoda Momčilo,
Pa govori ljubi Vidosavi:
"Vidosava, moja vjerna ljubo!
(...)

Ulmawen
7.9.2007, 17:26
"Ja sam noćas čudan san usnio,
"Đe se povi jedan pramen magle
"Od proklete zemlje Vasojeve,
"Pak se savi oko Durmitora,
"Ja udarih kroz taj pramen magle
"Sa mojijeh devet mile braće
"I s dvanaest prvo-bratučeda
"I četr'est od grada levera,
"U magli se, ljubo, rastadosmo,
"Rastadosmo, pak se ne sastasmo;
"Neka Bog zna, dobra biti neće."
Veli njemu ljuba Vidosava:
"Ne boj mi se, mili gospodaru!
"Dobar junak dobar san usnio;
"San je laža, a Bog je istina."
Opremi se vojvoda Momčilo,
Pa on siđe niz bijelu kulu,
Dočeka ga devet mile braće
I dvanaest prvo-bratučeda
I četr'est od grada levera,
A ljuba mu izvede čilaša,
Dobrijeh se konja dovatiše,
Otidoše u lov na Jezera.
Kad su bili nadomak Jezera,
Opteče ih ona silna vojska.
Kad Momčilo opazio vojsku,
On poteže sablju od bedrice,
Al' se pusta ne da izvaditi,
Kao da je za kore prirasla.
Onda reče vojvoda Momčilo:
"Čujete li, moja braćo draga!
"Izdade me kuja Vidosava,
"No dajte mi sablju ponajbolju."
Hitro su ga braća poslušala,
Dadoše mu sablju ponajbolju,
Pa je Momčil' braći besjedio:
"Čujete li, moja braćo draga!
"Vi udrite vojsci po krajima,
"Ja ć' udarit' vojsci po srijedi."
Mili Bože čuda velikoga!
Da je kome pogledati bilo,
Kako s'ječe vojvoda Momčilo,
Kako krči druma niz planinu;
Više tlači konjic Jabučilo,
Neg' što Momčil' britkom sabljom s'ječe;
Al' ga loša sreća susretnula:
Kad iziđe prema Pirlitoru,
Susrete ga devet vranih konja,
A na njima brata ni jednoga!
To kad viđe vojvoda Momčilo,
U junaku srce prepuknulo
Od žalosti za braćom rođenom,
Bijele mu malaksaše ruke,
Te ne može više da siječe,
Već udara konja Jabučila,
Udara ga čizmom i mamuzom,
Da poleti gradu Pirlitoru,
Al' mu konjic polećet' ne može;
Kune njega vojvoda Momčilo:
"Jabučilo, izjeli te vuci!
(...)

Ulmawen
7.9.2007, 17:27
"Iz šale smo odavde lećeli,
"Bez nevolje, tek od obijesti,
"A danas mi polećeti nećeš!
Al' mu konjic njiskom odgovara:
"Gospodaru, vojvoda Momčilo!
"Nit' me kuni, niti me nagoni,
"Danas tebi polećet' ne mogu;
"Bog ubio tvoju Vidosavu!
"Ona mi je sapalila krila;
"Što ne mogla vatrom sagoreti,
"To pod kolan pritegnula tvrdo;
"Veće bježi, kuda tebi drago."
Kad to začu vojvoda Momčilo,
Proli suze niz junačko lice,
Pa odskoči od konja čilaša,
Triput skoči, do grada doskoči,
Ali gradu vrata zatvorena,
Zatvorena i zamandaljena!
Kad se Momčil' viđe na nevolji,
On dozivlje sestru Jevrosimu:
"Jevrosima, moja mila sejo!
"Pušti meni jednu krpu platna,
"Ne bih li ti u grad utekao."
Seja bratu kroz plač odgovara:
A moj brate, vojvoda Momčilo!
"Kako ću ti puštit' krpu platna,
"Kad je meni snaha Vidosava,
"Moja snaha, tvoja nevjernica,
"Savezala kose za direke?"
Al' je sestra srca žalostiva,
Žao joj je brata rođenoga,
Ona ciknu, kako ljuta guja,
Manu glavom i ostalom snagom,
Iz glave je kose iščupala,
Ostavila kose na direku,
Pa dovati jednu krpu platna,
Preturi je gradu niz bedene.
Momčil' vati onu krpu platna,
Pa se penje gradu uz bedene,
Gotov' bješe u grad uskočiti:
Al' doleće ljuba nevjernica,
Oštru sablju nosi u rukama,
Pres'ječe mu platno više ruku,
Momčil' pade gradu niz bedene,
Kraljeve ga dočekaše sluge
Na mačeve i na koplja bojna,
Na nadžake i na buzdovane;
A dopade kralju Vukašine,
Udari ga onim bojnim kopljem,
Udari ga posred srca živa,
Al' govori vojvoda Momčilo:
"Amanet ti, Vukašine kralju:
"Ti ne uzmi moju Vidosavu,
"Vidosavu, moju nevjernicu,
"Jer ć' i tvoju izgubiti glavu,
"Danas mene u tebe izdala,
"A sjutra će tebe u drugoga;
"Već ti uzmi moju milu seju,
"Seju moju milu, Jevrosimu,
"Ona će ti svagda vjerna biti,
"Rodiće ti, k'o i ja, junaka."
(...)

Ulmawen
7.9.2007, 17:28
To govori vojvoda Momčilo,
To govori, a s dušom se bori,
To izusti, laku dušu pusti.
Kad pogibe Momčilo vojvoda,
A gradu se otvoriše vrata,
Pak iziđe kuja Vidosava,
Te dočeka kralja Vukašina,
Odvede ga na bijelu kulu,
Posadi ga u stolove zlatne,
Ugosti ga vinom i rakijom
I gospodskom svakom đakonijom,
Pa otide u riznicu mlada,
Iznese mu ruho Momčilovo,
Momčilovo ruho i oružje;
Al' da vidiš čuda velikoga:
Što Momčilu bilo do koljena,
Vukašinu po zemlji se vuče;
Što Momčilu taman kalpak bio,
Vukašinu na ramena pada;
Što Momčilu taman čizma bila.
Tu Vukašin obje noge meće;
Što Momčilu zlatan prsten bio,
Tu Vukašin tri prsta zavlači;
Što Momčilu taman sablja bila,
Vukašinu s' aršin zemljom vuče;
Što Momčilu taman džeba bila,
Kralj se pod njom ni dignut' ne može.
Tad' govori kralje Vukašine:
"Avaj meni, do Boga miloga!
"Nuto k*rv* mlade Vidosave!
"Kad izdade ovakog junaka,
"Koga danas u svijetu nema,
"To li mene sjutra izdat' neće!"
Pa poviknu svoje vjerne sluge,
Uvatiše kuju Vidosavu,
Svezaše je konjma za repove,
Odbiše ih ispod Pirlitora,
Te je konji živu rastrgoše.
Kralj pohara dvore Momčilove,
Pa on uze sestru Momčilovu,
Po imenu dilber-Jevrosimu,
Odvede je Skadru na Bojanu,
I vjenča je sebi za ljubovcu,
Šnjom lijepi porod izrodio,
Porodio Marka i Andriju,
A Marko se turi na ujaka,
Na ujaka vojvodu Momčila.

Ulmawen
7.9.2007, 17:29
Sveti Nikola
Srpska narodna pesma

Bože mili! čuda velikoga!
Gledah čuda prije neviđena.
U Pavlovu svetom namastiru
Postavljeni od zlata stolovi,
Svi se sveci redom posadili;
Navrh sofre Gromovnik Ilija,
Nasred sofre Sava i Marija,
Po dnu sofre Petka i Neđelja;
Slavu diže svetitelj Nikola,
I napija u slavu Ristovu;
Al' se njemu malo zadrijema,
U drijemu čašu ispustio,
Čaša pade na stolove zlatne,
Nit' se razbi, nit' se proli vino
Kara njega Gromovnik Ilija:
"O moj brate, svetitelj Nikola!
"I do sad smo pili ladno vino,
"Al' nijesmo, brate, drijemali,
"Ni iz ruku čaša ispuštali;
"Što se tebe tako zadrijema?"
Al' govori svetitelj Nikola:
"Ne karaj me, Gromovnik Ilija;
"Malo trenuh, čudan sanak usnih.
"Naveze se trista kaluđera,
"Naveze se u to sinje more,
"Prilog nose Svetoj gori slavnoj:
"Žuta voska i b'jela tamnjana:
"Digoše se vjetri do oblaka,
"Udariše po moru talasi,
"Da s' potopi trista kaluđera,
"U glas viknu trista kaluđera:
""Pomoz' Bože i sveti Nikola!
""Đe si gođe, da si sada ovđe!""
"A ja odoh, te ih potpomogoh;
"Izveze se trista kaluđera,
"Izveze se zdravo i veselo,
"Odnesoše prilog Svetoj gori:
"Žuta voska i b'jela tamnjana.
"U tome se mene zadrijema,
"Te ja čašu iz ruke ispustih."

Ulmawen
7.9.2007, 17:30
Sveti Savo
Srpska narodna pesma

Zbor zborila gospoda rišćanska
Kod bijele crkve Gračanice:
"Bože mili, čuda velikoga!
"Kud se đede car:Nemanje blago,
"Sedam kula groša i dukata?"
Tu se desi Nemanjiću Savo,
Pa govori gospodi rišćanskoj:
"Oj Boga vam, gospodo rišćanska!
"Ne govor'te o mom roditelju,
"Ne govor'te, ne griješ'te duše:
"Nije babo raskovao blago
"Na nadžake ni na buzdovane,
"Ni na sablje ni na bojna koplja,
"Ni dobrijem konjma na ratove;
"Već je babo potrošio blago
"Na tri slavna Srpska namastira:
"Jednu babo sagradio crkvu:
"B'jel Vilindar nasred gore Svete,
"Krasnu slavnu sebe zadužbinu,
"Vječnu kuću na onome sv'jetu,
"Da se njemu poje leturđija
"Onog sv'jeta, kao i ovoga;
"Drugu babo sagradio crkvu:
"Studenicu na Vlahu Starome,
"Krasnu slavnu majci zadužbinu,
"Svojoj majci carici Jeleni,
"Vječnu kuću na onome sv'jetu,
"Da s' i njojzi poje leturđija
"Onog sv'jeta, kao i ovoga;
"Treću babo sagradio crkvu:
"Milješevku na Hercegovini,
"Krasnu slavnu Savi zadužbinu,
"Vječnu kuću na onome sv'jetu,
"Da s' i njemu poje leturđija
"Onog sv'jeta, kao i ovoga."
U glas viknu gospoda rišćanska:
"Prosto da si, Nemanjiću Savo!
"Prosta duša tvojih roditelja!
"Prosta duša. a čestito t'jelo!
"Što nosili, svijetlo vam bilo!
"Što rodili, sve vam sveto bilo!"
I što reče gospoda rišćanska
Na sastanku kod bijele crkve,
Štogođ rekli, kod Boga se steklo.

Ulmawen
7.9.2007, 17:34
Zidanje Skadra
Srpska narodna pesma

Grad gradila tri brata rođena,
Do tri brata tri Mrljavčevića:
Jedno bješe Vukašine kralje,
Drugo bješe Uglješa vojvoda,
Treće bješe Mrljavčević Gojko,
Grad gradili Skadar na Bojani,
Grad gradili tri godine dana,
Tri godine sa trista majstora,
Ne mogoše temelj podignuti,
A kamo li sagraditi grada:
Što majstori za dan ga sagrade,
To sve vila za noć obaljuje.
Kad nastala godina četvrta,
Tada viče sa planine vila:
"Ne muči se, Vukašine kralje,
"Ne muči se i ne harči blaga;
"Ne mo'š, kralje, temelj podignuti,
"A kamo li sagraditi grada,
"Dok ne nađeš dva slična imena,
"Dok ne nađeš Stoju i Stojana,
"A oboje brata i sestricu,
"Da zaziđeš kuli u temelja,
"Tako će se temelj obdržati,
"I tako ćeš sagraditi grada."
Kad to začu Vukašine kralje,
On doziva slugu Desimira:
"Desimire, moje čedo drago!
"Do sad si mi bio vjerna sluga,
"A od sade moje čedo drago,
"Vataj, sine, konje u intove,
"I ponesi šest tovara blaga,
"Idi, sine, preko b'jela sv'jeta,
"Te ti traži dva slična imena,
"Traži, sine, Stoju i Stojana,
"A oboje brata i sestricu;
"Ja li otmi, ja l' za blago kupi,
"Dovedi ih Skadru na Bojanu,
"Da ziđemo kuli u temelja,
"Ne bi l' nam se temelj obdržao,
"I ne bi li sagradili grada."
Kad to začu sluga Desimire,
On uvati konje u intove,
I ponese šest tovara blaga,
Ode sluga preko b'jela sv'jeta,
Ode tražit' dva slična imena;
Traži sluga Stoju i Stojana,
Traži sluga tri godine dana,
Al' ne nađe dva slična imena,
Al' ne nađe Stoje i Stojana,
Pa se vrnu Skadru na Bojanu,
Dade kralju konje i intove,
I dade mu šest tovara blaga:
"Eto, kralje, konji i intovi,
"I eto ti šest tovara blaga,
"Ja ne nađoh dva slična imena,
"Ja ne nađoh Stoje i Stojana."
Kad to začu Vukašine kralju,
On podviknu Rada neimara,
Rade viknu tri stotin' majstora,
Gradi kralje Skadar na Bojani,
Kralje gradi, vila obaljuje,
Ne da vila temelj podignuti,
A kamo li sagraditi grada;
Pa dozivlje iz planine vila:
"More, ču li? Vukašine kralju!
"Ne muči se i ne harči blaga,
"Ne mo'š, kralje, temelj podignuti,
"A kamo li sagraditi grada;
"No eto ste tri brata rođena,
"U svakoga ima vjerna ljuba,
"Čija sjutra na Bojanu dođe
"I donese majstorima ručak,
"Ziđite je kuli u temelja,
"Tako će se temelj obdržati,
"Tako ćete sagraditi grada."
Kad to začu Vukašine kralju,
On doziva dva brata rođena:
"Čujete li, moja braćo draga!
"Eto vila sa planine viče,
"Nije vajde, što harčimo blago,
"Ne da vila temelj podignuti,
"A kamo li sagraditi grada;

Ulmawen
7.9.2007, 17:35
"Još govori sa planine vila:
"Ev' mi jesmo tri brata rođena,
"U svakoga ima vjerna ljuba,
"Čija sjutra na Bojanu dođe
"I donese majstorima ručak,
"Da j' u temelj kuli uzidamo,
"Tako će se temelj obdržati,
"Tako ćemo sagraditi grada.
"No jel', braćo, Božja vjera tvrda,
"Da ni jedan ljubi ne dokaže,
"Već na sreću da im ostavimo,
"Koja sjutra na Bojanu dođe?"
I tu Božju vjeru zadadoše,
Da ni jedan ljubi ne dokaže.
U tom ih je noćca zastanula,
Otidoše u bijele dvore,
Večeraše gospodsku večeru,
Ode svaki s ljubom u ložnicu.
Al' da vidiš čuda velikoga!
Kralj Vukašin vjeru pogazio,
Te on prvi svojoj ljubi kaza:
"Da se čuvaš, moja vjerna ljubo!
"Nemoj sjutra na Bojanu doći
"Ni donijet' ručak majstorima,
"Jer ćeš svoju izgubiti glavu,
"Zidaće te kuli u temelja."
I Uglješa vjeru pogazio,
I on kaza svojoj vjernoj ljubi:
"Ne prevar' se, vjerna moja ljubo!
"Nemoj sjutra na Bojanu doći
"Ni donijet' majstorima ručak,
"Jera hoćeš mlada poginuti,
"Zidaće te kuli u temelja."
Mladi Gojko vjeru ne pogazi,
I on svojoj ljubi ne dokaza.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Poraniše tri Mrljavčvevića,
Otidoše na grad na Bojanu.
Zeman dođe da se nosi ručak,
A redak je gospođi kraljici,
Ona ode svojoj jetrvici,
Jetrvici, ljubi Uglješinoj:
"Ču li mene, moja jetrvice!
"Nešto me je zaboljela glava,
"Tebe zdravlje! preboljet" ne mogu;
"No ponesi majstorima ručak."
Govorila ljuba Uglješina:
"O jetrvo, gospođo kraljice!
"Nešto mene zaboljela ruka,
"Tebe zdravlje! preboljet' ne mogu,
"Već ti zbori mlađoj jetrvici."
Ona ode mlađoj jetrvici:
"Jetrvice, mlada Gojkovice!
"Nešto me je zaboljela glava,
"Tebe zdravlje! preboljet' ne mogu;
"No ponesi majstorima ručak."
Al" govori Gojkovica mlada:
"Ču li, nano, gospođo kraljice!
"Ja sam rada tebe poslušati,
"No mi ludo čedo nekupato,
"A bijelo platno neisprato."
Veli njojzi gospođa kraljica:
"Idi", kaže, "moja jetrvice,
"Te odnesi majstorima ručak,
"Ja ću tvoje izaprati platno,
"A jetrva čedo okupati."
Nema šta će Gojkovica mlada,
Već ponese majstorima ručak.
Kad je bila na vodu Bojanu,
Ugleda je Mrljavčević Gojko,
Junaku se srce ražalilo,
Žao mu je ljube vijernice,
Žao mu je čeda u kol'jevci,
Đe ostade od mjeseca dana,
Pa od lica suze prosipaše;
Ugleda ga tanana nevjesta,
Krotko hodi, dok do njega priđe,
Krotko hodi, tiho besjeđaše:
"Što je tebe, dobri gospodaru!
"Te ti roniš suze od obraza?"

Ulmawen
7.9.2007, 17:36
Al' govori Mrljavčević Gojko:
"Zlo je, moja vijernice ljubo!
"Imao sam od zlata jabuku,
"Pa mi danas pade u Bojanu,
"Te je žalim, pregoret' ne mogu.'
Ne sjeća se tanana nevjesta,
No besjedi svome gospodaru:
"Moli Boga ti za tvoje zdravlje,
"A salićeš i bolju jabuku."
Tad' junaku grđe žao bilo,
Pa na stranu odvratio glavu,
Ne šće više ni gledati ljubu;
A dođoše dva Mrljavčevića,
Dva đevera Gojkovice mlade,
Uzeše je za bijele ruke,
Povedoše u grad da ugrade,
Podviknuše Rada neimara,
Rade viknu do trista majstora;
Al' se smije tanana nevjesta,
Ona misli, da je šale radi.
Turiše je u grad ugrađivat',
Oboriše do trista majstora,
Oboriše drvlje i kamenje,
Uzidaše dori do koljena,
Još se smije tanana nevjesta,
Još se nada, da je šale radi.
Oboriše do trista majstora,
Oboriše drvlje i kamenje,
Uzidaše dori do pojasa,
Tad' oteža drvlje i kamenje,
Onda viđe, šta je jadnu nađe,
Ljuto pisnu, kako ljuta guja,
Pa zamoli dva mila đevera:
"Ne dajte me, ako Boga znate!
"Uzidati mladu i zelenu."
To se moli, al' joj ne pomaže;
Jer đeveri u nju i ne glede.
Tad se prođe srama i zazora,
Pake moli svoga gospodara:
"Ne daj mene, dobri gospodaru!
"Da me mladu u grad uzidaju,
"No ti prati mojoj staroj majci,
"Moja majka ima dosta blaga,
"Nek ti kupi roba il' robinju,
"Te zidajte kuli u temelja."
To se moli, no joj ne pomaže.
A kad viđe tanana nevjesta,
Da joj više moba ne pomaže,
Tad' se moli Radu neimaru:
"Bogom brate, Rade neimare!
"Ostavi mi prozor na dojkama,
"Isturi mi moje b'jele dojke,
"Kade dođe moj nejaki Jovo,
"Kade dođe, da podoji dojke."
To je Rade za bratstvo primko,
Ostavi joj prozor na dojkama,
Pa joj dojke u polje isturi,
Kade dođe nejaki Jovane,
Kade dođe, da podoji dojke.
Opet kužna Rada dozivala:
"Bogom brate, Rade neimare!
"Ostavi mi prozor na očima,
"Da ja gledam ka bijelu dvoru,
"Kad će mene Jova donositi
"I ka dvoru opet odnositi."
I to Rade za bratstvo primio,
Ostavi joj prozor na očima,
Te da gleda ka bijelu dvoru,
Kada će joj Jova donositi
I ka dvoru opet odnositi.
I tako je u grad ugradiše,
Pa donose čedo u kol'jevci,
Te ga doji za neđelju dana,
Po neđelji izgubila glasa;
Al' đetetu onđe ide rana,
Dojiše ga za godinu dana.
Kako tade, tako i ostade,
Da i danas onđe ide rana
Zarad' čuda, i zarad' lijeka,
Koja žena ne ima mlijeka.

Ulmawen
7.9.2007, 17:43
Zidanje Ravanice
Srpska narodna pesma

Službu služi slavni knez Lazare
U Kruševcu šancu šarenome,
Službu služi svetog Amosija;
Svu gospodu zove na svetoga
Sa knjigama i sa zdravicama.
Skupi mu se sva Srpska gospoda,
Pa je redom u sovri posadi
Po gospostvu i po starješinstvu,
Uvrh sovre slavni knez Lazare.
Tu sjedoše piti vino ladno.
Taman biše vina najvišega,
I o svakom dobru besjeđahu,
Al' pošeta gospođa Milica,
Lako šeta po carskom divanu,
Na njojzi je do devet ćemera,
Ispod grla do devet đerdana,
A na glavi devet perišana,
Povrh toga kruna pozlaćena
A u njojzi tri kamena draga,
Sjaje noćom, kako daljom sunce;
Pa besjedi slavnome Lazaru:
"Gospodine, slavni knez-Lazare!
"Zazor mene u te pogledati,
"A kamo li s tobom govoriti,
"Bit' ne može, govoriti hoću:
"Što bijahu Nemanjići stari,
"Carovaše, pa i preminuše,
"Ne trpaše na gomile blago,
"No gradiše s njime zadužbine,
"Sagradiše mloge namastire:
"Sagradiše visoke Dečane,
"Baš Dečane više Đakovice;
"Paćaršiju više Peći ravne;
"U Drenici bijela Deviča,
"I Petrovu crkvu pod Pazarom;
"Malo više Đurđeve Stupove,
"Sopoćane navrh Raške ladne,
"I Trojicu u Hercegovini,
"Crkvu Janju u Starome Vlahu;
"I Pavlicu ispod Jadovnika,
"Studenicu ispod Brvenika;
"Crkvu Žiču više Karanovca;
"U Prizrenu crkvu svetu Petku;
"Gračanicu u Kosovu ravnom;
"Sve to jesu njine zadužbine;
"Ti ostade u stolu njinome
"I potrpa na gomile blago,
"A ne gradi nigđe zadužbine;
"Eto nama ne će pristat' blago
"Ni za zdravlje ni za našu dušu,
"A ni nama, ni kome našemu."
Tad' govori slavni knez Lazare:
"Čujete li, sva Srpska gospodo!
"Šta govori gospođa Milica,
"Jer ne gradim nigđe zadužbine?
"Hoću gradit' crkvu Ravanicu
"U Resavi kraj vode Ravana;
"Imam blaga, koliko mi drago,
"Udariću temelj od olova,
"Pa ću crkvi sagraditi platna,
"Sagradiću od srebra bijela,
"Pokriću je žeženijem zlatom,
"Podnizati drobnijem biserom,
"Popunjati dragijem kamenjem."
Sva gospoda na noge ustala,
I časno se knezu poklonila:
"Gradi, kneže, biće ti za dušu,
"I za zdravlje Visokom Stevanu."
No tu sjedi Obilić Milošu,
Sjedi Miloš dolje udno sovre,
Miloš sjedi, ništa ne besjedi;
Al' to viđe slavni knez Lazare
Đe mu Miloš ništa ne besjedi,
Nazdravi mu zlatnu kupu vina:
"Zdrav da si mi, vojvoda Milošu!

Ulmawen
7.9.2007, 17:45
"Pa mi i ti štogođ progovori,
"Jera hoću zadužbinu gradit'."
Skoči Miloš od zemlje na noge,
Skide s glave samur i čelenke,
Pa je časno kneza podvorio;
Dodaše mu zlatnu kupu vina,
Primi Miloš zlatnu kupu vina,
Ne pije je, počne besjediti:
"Vala kneže, na besjedi tvojoj!
"Što ti hoćeš zadužbinu gradit',
"Vreme nije, niti može biti;
"Uzmi, kneže, knjige carostavne,
"Te ti gledaj, što nam knjige kažu:
"Nastalo je pošljednje vrijeme,
"Hoće Turci carstvo preuzeti,
"Hoće Turci brzo carovati,
"Oboriće naše zadužbine,
"Oboriće naše namastire,
"Oboriće crkvu Ravanicu,
"Iskopaće temelj od olova,
"Slijevaće u tope đulove,
"Te će naše razbijat' gradove;
"I crkvi će rasturiti platna,
"Slijevaće na ate ratove;
"Hoće crkvi pokrov rasturiti,
"Kadunama kovati đerdane;
"Sa crkve će biser raznizati,
"Kadunama podnizat' đerdane;
"Povadiće to drago kamenje,
"Udarat' ga sabljom' u balčake
"I kadama u zlatno prstenje;
"Već me ču li, slavni knez-Lazare!
"Da kopamo mermera kamena,
"Da gradimo crkvu od kamena,
"I Turci će carstvo preuzeti
"I naše će zadužbine služit'
"Od vijeka do suda Božjega:
"Od kamena nikom ni kamena."
Kad to začu slavni knez Lazare,
Tad' Milošu bio govorio:
"Vala tebe, vojvoda Milošu!
"Vala tebe, na tvojoj besjedi,
"Istina je, kako što govoriš."

Ulmawen
7.9.2007, 17:49
Marko kraljević i Vila
Srpska narodna pesma

Pojezdiše do dva pobratima
Preko krasna Miroča planine,
Ta jedno je Kraljeviću Marko,
A drugo je vojvoda Milošu,
Naporedo jezde dobre konje,
Naporedo nose koplja bojna,
Jedan drugom belo lice ljubi,
Od milošte do dva pobratima;
Pake Marko na Šarcu zadrema,
Pak besedi pobratimu svome:
"A moj brate, vojvoda Milošu!
"Teško me je sanak obrvao,
"Pevaj, brate, te me razgovaraj."
Al' besedi vojvoda Milošu:
"A moj brate, Kraljeviću Marko!
"Ja bi tebe, brate, popevao,
"Al' sam sinoć mlogo pio vino
"U planini s vilom Ravijojlom,
"Pak je mene zapretila vila,
"Ako mene čuje da popevam,
"Oće mene ona ustreliti
"I u grlo i u srce živo."
Al' besedi Kraljeviću Marko:
"Peraj, brate, ti se ne boj vile
"Dok je mene Kraljevića Marka
"I mojega vidovita Šarca
"I mojega šestopera zlatna."
Onda Miloš poče da popeva,
A krasnu je pesmu započeo
Od svi naši bolji i stariji,
Kako j' koji drž'o kraljevinu
Po čestitoj po Maćedoniji,
Kako sebe ima zadužbinu;
A Marku je pesma omilila,
Nasloni se sedlu na oblučje,
Marko spava, Miloš popijeva;
Začula ga vila Ravijojla,
Pa Milošu poče da otpeva,
Miloš peva, vila mu otpeva,
Lepše grlo u Miloša carsko,
Jeste lepše nego je u vile.
Rasrdi se vila Ravijojla,
Pak odskoči u Miroč planinu,
Zape luka i dve bele strele,
Jedna ud'ri u grlo Miloša,
Druga ud'ri u srce junačko.
Reče Miloš: "Jao moja majko!
"Jao Marko, Bogom pobratime!
"Jao brate, vila me ustreli!
"A nisam li tebe besedio,
"Da ne pevam kroz Miroč planinu?"
A Marko se trže iza sanka,
Pa odskoči s konja šarenoga,
Dobro Šarcu kolane poteže,
Šarca konja i grli i ljubi:
"Jao Šaro, moje desno krilo!
"Dostigni mi vilu Ravijojlu,
"Čistim ću te srebrom potkovati,
"Čistim srebrom i žeženim zlatom;
"Pokriću te svilom do kolena,
"Od kolena kite do kopita;
"Grivu ću ti izmešati zlatom,
"A potkitit' sitnijem biserom;
"Ako li mi ne dostigneš vile,
"Oba ću ti oka izvaditi,
"Sve četiri noge podlomiti,
"Pa ću t' ovde tako ostaviti,
"Te se tuci od jele do jele,
"K'o ja Marko bez mog pobratima."
Dovati se Šarcu na ramena,
Pak potrča kroz Miroč planinu.
Vila leti po vr'u planine,
Šarac jezdi po sredi planine,
Ni gde vile čuti ni videti.
Kad je Šarac sagledao vilu.
Po s tri koplja u visinu skače,
Po s četiri dobre u napredak,
Brzo Šarac dostigao vilu;
Kad se vila vide na nevolji,
Prnu jadna nebu pod oblake,
Poteže se buzdovanom Marko
Pustimice dobro neštedice,
Belu vilu međ' pleći udari,
Obori je na zemljicu čarnu,
Pak je stade biti buzdovanom:
Prevrće je s desne na lijevu,
Pak je bije šestoperom zlatnim:
"Za što, vilo, da te Bog ubije!
"Zašt' ustreli pobratima moga?

Ulmawen
7.9.2007, 17:52
"Daj ti bilje onome junaku,
"Jer se ne ćeš nanositi glave."
Sta ga vila Bogom bratimiti:
"Bogom brate! Kraljeviću Marko!
"Višnjim Bogom i svetim Jovanom
"Daj me puštaj u planinu živu,
"Da naberem po Miroču bilja,
"Da zagasim rane na junaku."
Al'je Marko milostiv na Boga,
A žalostiv na srcu junačkom,
Pusti vilu u planinu živu,
Bilje bere po Miroču vila,
Bilje bere, često se odziva:
"Sad ću doći, Bogom pobratime!"
Nabra vila po Miroču bilja,
I zagasi rane na junaku,
Lepše grlo u Miloša carsko,
Jeste lepše nego što je bilo,
A zdravije srce u junaku,
Baš zdravije nego što je bilo.
Ode vila u Miroč planinu,
Ode Marko s pobratimom svojim,
Otidoše Porečkoj krajini,
I Timok su vodu prebrodili
Na Bregovu selu velikome,
Pa odoše krajini Vidinskoj;
Ali vila međ' vilama kaže:
"O čujete, vile drugarice?
"Ne streljajte po gori junaka
"Dok je glasa Kraljevića Marka
"I njegova vidovita Šarca
"I njegova šestopera zlatna;
"Što sam jadna od njeg' pretrpila!
"I jedva sam i živa ostala."

aerochivija
8.9.2007, 5:26
Смрт војводе Пријезде
Српска народна песма

Честе књиге иду за књигама,
Од кога ли, коме ли долазе?
Од Мемеда од цара Турскога,
А долазе до Сталаћа града,
До Пријезде војводе Сталаћког:
"О Пријезда, војводо Сталаћка!
"Пошљи мени до три добра твоја:
"Прво добро сабљу навалију,
"Која сече дрвље и камење,
"Дрво, камен и студено гвожђе;
"Друго добро ждрала коња твога,
"Који коњиц може прелетити
"Засобице и по два бедена,
"Треће добро твоју љубу верну."
Гледи књигу војвода Пријезда,
Ону гледи, другу ситну пише:
"Цар:Мемеде, Турски господару!
"Купи војске, колико ти драго,
"Под Сталаћа, кад је теби драго,
"Удри Сталаћ, како ти је драго,
"Ја ти добра не дам пи једнога;
"Ја сам сабљу за себе ковао,
"А ждрала сам за себе ранио,
"А љубу сам за себе довео;
"Па ти не дам добра ни једнога."
Диже војску Турски цар Мемеде,
Диже војску, оде под Сталаћа,
Био Сталаћ. три године дана,
Нит' му одби дрва ни камена,
Нит' га како може освојити,
Ни пак како може оставити.
Једно јутро у очи недеље
Попела се Пријездина љуба
На бедена малена Сталаћа,
Па с бедена у Мораву гледи,
Ал' Морава мутна испод града,
Па беседи Пријездина љуба:
"О Пријезда, драги господару!
"Ја се бојим, драги господару,
"Нас ће Турци лагумом дигнути."
Ал' беседи војвода Пријезда:
"Мучи љубо, муком се замукла!
"Гди ће бити лагум под Моравом?
По гем дошла та недеља прва
И господа отишла у цркву
И Божју су службу остајали;
Кад господа изишла из цркве,
Тад' беседи војвода Пријезда:
"О војводе, моја десна крила!
"Крила моја, с вама ћу летити,
"Да ручамо, да се напијемо,
"Да на граду врата отворимо,
"Да на Турке јуриш учинимо,
"Па што нама бог и срећа даде."
Па Пријезда љубу дозиваше:
"Иди, љубо, у пивнице доње,
"Те донеси вина и ракије."
Узе Јела два кондира златна,
Па отиде у пивнице доње.
Кад госпођа пред пивницу дошла,
Ал' пивница пуна јаничара,
Папучама пију вино ладно
А у здравље Јелице госпође,
С покој душе Пријезде војводе.
Кад то види Јелица госпођа,
Та кондиром о камен удари,
Па потрча у господске дворе:
"Зло ти вино, драги господару!
"Зло ти вино, а гора ракија!
"Пивница ти пуна јаничара,
"Папучама пију вино ладно,
"А за моје здравље намењују,
"А тебека жива сарањују,
"Сарањују, за душу ти пију."
Онда скочи војвода Пријезда,
Те на граду отвори капију,
Па на Турке јуриш учинише,
Те се бише и секоше с Турци
Док погибе шездесет војвода,
Њи шездесет, иљаде Турака.

aerochivija
8.9.2007, 5:26
Тад' се врати војвода Пријезда,
Па за собом затвори капију,
Па потрже сабљу навалију,
Ждралу коњу одсијече главу:
"Јао ждрале, моје добро драго!
"Та нека те Турски цар не јаше!"
Преби бритку сабљу навалију.
"Навалија, моја десна руко!
"Та нека те Турски цар не паше!"
Па отиде госпођи у дворе,
Па госпођу привати за руку:
"О Јелице, госпођо разумна!
"Или волиш са мном погинути,
"Ил" Турчину бити љуба верна?"
Сузе рони Јелица госпођа:
"Волим с тобом часно погинути,
"Нег' љубити на срамоту Турке;
"Нећу своју вјеру изгубити
"И часнога крста погазити."
Узеше се обоје за руке,
Па одоше на беден Сталаћа,
Па беседи Јелица госпођа:
"О Пријезда, драги господару!
"Морава нас вода одранила,
"Нек Морава вода и сарани!"
Па скочише у воду Мораву.
Цар је Мемед Сталаћ освојио,
Не освоји добра ни једнога.
Љуто куне Турски цар Мемеде:
"Град-Сталаћу, да те Бог убије!
"Довео сам три иљаде војске,
"А не водим, него пет стотина."

Mrka Kapa
12.9.2007, 0:46
Ide jedna malo poduža priča, mislila sam da postavim samo deo... ali, what the heck, nek ide život...:)


Lepotica i zver

Nekada davno živeo je jedan veoma bogati trgovac, i imao je tri sina i tri kćeri. Svoju decu je veoma voleo i, budući razuman čovek, nije žalio novca za njihovo školovanje. Svaki od njih je imao učitelja umetnosti i muzike i raznih drugih interesantnih stvari. Trgovčeve kćeri su bile posebno lepe, naročito najmlađa. Kada je bila mala, ceo grad ju je obožavao, i zvao je „mala Lepotica“, i tako joj je, iako je porasla, ostao nadimak Lepotica, zbog čega su njene sestre bile veoma ljubomorne.
Najmlađa, pošto je volela učenje, napredovala je brže od ostalih. Njene starije sestre su bile ponosite i arogantne i često neljubazne prema drugima, misleći da su bolje od drugih žitelja grada zato što su bogate. Sebe su previše cenile i nisu želele da posećuju ćerke prijatelja njihovog oca. Niti su htele da u svoje društvo prime nekog za koga nisu smatrale da je kvalitetan, što je značilo da su želele ljude koji su imali više novca i sebe cenili još i više nego one sebe same. Svakodnevne zabave i šetnje su postale pravilo, svaki dan je donosio nove balove, igranke, koncerte i tako dalje. Podsmevale su se svojoj najmlađoj sestri i smatrale je budalom jer je puno vremena provodila čitajući knjige.
Pošto je bilo poznato da će se sestre udavati sa velikim mirazima, nekoliko poznatih trgovaca se odvažilo da zatraži ruku neke od njih. Međutim, dve najstarije sestre izjaviše da se neće udavati, sem ukoliko ih ne zaprosi neki vojvoda ili u najmanju ruku grof. Lepotica se svojim proscima ljubazno zahvalila i rekla da je premlada da bi se udavala, i da želi da ostane sa svojim ocem još koju godinu.

Mrka Kapa
12.9.2007, 0:47
Jednog dana, sasvim iznenadno, neke loše odluke našeg trgovca su dovele do toga da izgubi celokupno bogatstvo i imanje u gradu. Ostala mu je jedino mala seoska kuća i bila je veoma daleko od grada. Sa suzama u očima pozvao je svoju decu da im saopšti da će morati da žive i rade na selu ne bi li se prehranili. Dve starije sestre su se pobunile, kunući se da one nikada neće otići jer su imale nekoliko udvarača za koje su mislile da će ih uzeti i bez miraza. Avaj, dobre gospođice su bile u zabludi, jer su ih udvarači prezreli i ostavili ih da žive u siromaštvu. Zbog njihove arogantnosti i zlobe, svima u gradu je potajno bilo drago što su ovako ponižene. „Neka idu i neka sada sebe cene dok muzu krave i prave sir! Ali“, šaputali su, “nedostajaće nam Lepotica i uvek ćemo njoj želeti dobro. Uvek je bila tako ljupko, prijatno stvorenje i uvek razgovarala ljubazno i sa bogatima i sa siromašnima. Zaista, neki bi se njome oženili čak i kada ne bi imala ni prebijene pare. A ona im je ipak rekla da ne želi da napusti oca u nevolji, i da je rešena da ide sa njim na selo, da ga čuva i teši.“
Sirota Lepotica je isprva gorko oplakivala lošu sudbinu koja ju je zadesila. „Ali“, mislila je „plakala ja ili žalila se, to neće popraviti stvari.“ Rešila je da pokuša da sama izgradi svoju sreću.
Stigavši u svoju kuću na selu, trgovac i njegova tri sina su počeli da rade kao farmeri i mlekari, dok je Lepotica ustajala u četiri sata svakog jutra i starala se da kuća bude čista i udobna, i večera spremna za celu porodicu. U početku joj je to bilo teško, jer nije navikla da radi te poslove, ali za manje od dva meseca bilo joj je mnogo lakše. Kada bi posvršavala svoje poslove, čitala je, svirala harpsikord ili pevala pesme.
Njene dve sestre, sa druge strane, nisu znale kako da provode vreme; ustajale su svakog jutra u deset i žalile za gubitkom fine odeće i svih poznanika. „Pogledaj našu najmlađu sestru,“ govorile bi jedna drugoj, „kakvo siroto, glupo stvorenje koje se zadovoljava tako čemernim životom.“

Mrka Kapa
12.9.2007, 0:47
Dobri trgovac je imao sasvim drugo mišljenje. Veoma je dobro znao da je Lepotica bolja od svojih sestara kao osoba. Voleo je njenu skromnost i vrednoću, ali pre svega njenu strpljivost. Jer njene sestrene samo što su joj ostavljale sav posao, već su je obasipale ivredama u svakom trenutku.
Kada je prošlo godinu dana, trgovac je dobio vest da su kola koja su nosila njegov tovar bezbedno stigla. Ova novost je došla i do dve najstarije sestre, koje su odmah počele da maštaju o povratku u grad u slavi i sjaju, jer ih je odavno nervirao seoski život. Videvši svog oca kako se sprea da ide do grada, obasule su ga zahtevima da im kupi nove haljine, šalove, trake i mnoge druge drangulije, Obećao im je da će učiniti sve što može. „A tebi, Lepotice? Hoćeš li i ti lepe stvari kao tvoje sestre?“ Lepotica nije tražila ništa – mislila je da će novac koji će otac dobiti jedva biti dovoljan za ono što su njene sestre naručile.
„Pošto si tako dobar da misliš i na mene,“ odgovorila je, „budi ljubazan i donesi mi ružu, jer nijedna ne raste blizu kuće, izgleda da su ovde retke.“ Lepotica nije marila toliko za ruže, već je htela da potraži makar najobičniju sitnicu, ne bi li je sestre kudile da želi da njih prikaže u lošem svetlu ne zatraživši ništa.
Dobri čovek je krenuo na put, ali stigavši u grad otkrio je da neće biti lako doći do tovara. Otišao je da razgovara sa svojim starim prijateljima i advokatima, ali, na kraju, posle mnogo uzaludnih muka, krenuo je kući siromašan kao i kad je stigao u grad.
Kada je bio na pola puta, razmišljajući o tome kako je mogao da još jednom vidi svoju decu razdraganu, izgubio se u šumi. Vreme je bilo toplo i sunčano, ali najednom je počela da pada jaka kiša i sneg. Vetar je duvao tako jako da ga je dvaput zbacio sa konja, i, pošto je počeo da pada mrak, trgovac je počeo da e pribojava da će umreti u šumi od gladi i hladnoće ili da će ga pojesti vukovi koji su zavijali svuda oko puta. Iznenada, gledajući kroz drveće, spazio je svetlo u daljini i, krenuvši malo niz puteljak koji se tu odvajao, ugledao je osvetljeenu palatu. Trgovac se obradovao ovom otkriću i odjahao ka palati brzo koliko je mogao. Dok je sjahivao, začuđeno je primetio da u dvorištu nema nikog. Vodeći konja za sobom došao je do štala koje su bile širom otvorene, a u jaslama je bilo dovoljno sena i zobi za konja, te je ovaj sa zadovoljstvom prionuo na večeru. Trgovac ga je vezao i ostavio u štali, a sam je krenuo ka kući, ušao u veliki hodnik sa jakom vatrom u kaminu i bogatom trpezom na stolu kraj koga je bila samo jedna stolica. Pošto je bio mokar od kiše i snega, smestio se blizu vatre da se osuši i ugreje. „Nadam se,“ rekao je poluglasno nadajući se da će ga neko čuti, „da gospodaru kuće ili njegovim slugama neće smetati što sam tako slibidan; pretpostavljam da će se neko od njih uskoro pojaviti.“

Mrka Kapa
12.9.2007, 0:47
Čekao je satima i niko se nije pojavio. Sat je otkucao deveet, deset, jedanaest, i i dalje nikog nije bilo. Na kraju, trgovac je toliko ogladnio da nije mogao da izdrži više, uzeo je jedno pile i pojeo ga u dva zalogaja, drhteći od straha sve vreme. Onda je popio nekoliko čaša vina, i ohrabrivši se, izašao je u hodnik i obišao nekoliko salona sa čudesnim nameštajem, sve dok nije stigao do gostinske sobe sa toplim krevetom. Već je bila prošla ponoć i on je bio iscrpljen od mnogobrojnih napora. Odlučio je da će biti najbolje da zatvori vrata i ode u krevet gde će pasti u dubok san bez snova.
Bilo je deset sati kada se trgovac probudio sledećeg jutra. Ustavši, primetio je na krevetu fino odelo namenjeno njemu. Njegova sopstvena odeća je bila prilično upropašćena od nevremena prethodne večeri. Zasigurno, pomislio je, ovo mesto mora da pripada nekoj ljubaznoj vili, koja se sažalila na moju nevolju. Pogledao je kroz prozor, ali, umesto snega, ugledao je baštu prepunu najlepšeg cveća koje je ikada video. Vratio se do velikog hodnika gde je prethodne noći večerao, i našao penušavu toplu čokoladu na malom stočiću. „Hvala Vam, dobra gospođo Vilo,“ rekao je glasno, „što ste tako pažljivi da mi date doručak; neizmerno sam Vam zahvalan za sve usluge.“
Dobri čovek je popio čokoladu, i krenuo da potraži svog konja. Dok je prolatio kroz ružičnjak setio se Lepotičine molbe i otkinuo jednu granu sa nekoliko cvetova na njoj. Istovremeno je čuo veliku buku i video kako prema njemu dolazi Zver tako velika i strašna da se umalo nije onesvestio.
„Zaista si nezahvalan,“ reče mu Zver užasnim glasom. „Sapsio sam ti život primivši te u moj dom, i zauzvrat ti kradeš moje ruže, koje cenim više od bilo čega na ovom svetu. Umrećeš zbog toga; dajem ti četvrt sata da se pripremiš i pomoliš.“
Trgovac je pao na kolena i podigao ruke u vazduh: „Gospodaru,“ rekao je, „Molim za oproštaj. Zaista nisam imao nameru da Vas uvredim uzevši ružu za jednu od mojih kćeri, koja je želela da joj donesem jednu.“
„Moje ime nije ’Gospodar’,“ odgovori čudovište, „već ’Zver’.Ja ne volim komplimente, nikako. Ja volim ljude koji govore iskreno. Ne misli da ćeš me ganuti nekom svojim laskavim govorom.“ Ovde je napravilo pauzu. „Ali kažeš da imaš kćeri? Oprostiću ti, pod uslovom da jedna od njih svojom voljom dođe ovde i dobije tvoju kaznu. Da ne trošim reči dalje, idi svojim poslom, ali mi se zakuni da ćeš doći ovde za tri meseca odbije li tvoja kćer da umre mesto tebe.“
Trgovac nije imao nameru da žrtvuje svoje kćeri ovom ružnom stvorenju, i nadao se jedino tome da će ih videti makar još jednom, te se zakleo Zveri da će se vratiti. Zver mu je rekla da može da ode kad god poželi, „ali,“ dodala je, „nećeš otići praznih ruku; vrati se u odaju gde si proveo noć i videćeš tu veliki prazan kovčeg; napuni ga čime god želiš i ja ću ga poslati tvojoj kući,“ i otišla.

Mrka Kapa
12.9.2007, 0:48
„Pa,“ reče dobri čovek sebi, „ako ja moram da umrem, biće mi lakše što ostavljam nešto mojoj sirotoj deci.“ Vratio se u odaju gde je spavao prethodne noći i, našavši puno zlatnih poluga, napunio je veliki kovčeg o kome je Zver pričala, zaključao ga, pronašao svog konja i napustio palatu žalostan onoliko koliko je bio srećan kada je u nju ulazio. Konj je sam, prateći staze kroz šumu, za par sati doneo trgovca pred njegovu kuću.
Deca su mu izašla u susret, ali mesto da ih primi u zagrljaj sa zadovoljstvom, on ih je pogledao i, držeći ružinu granu u rukama, briznuo u plač. „Izvoli, Lepotice,“ rekao je, „uzmi ove ruže, ali još uvek ne znaš koliko koštaju tvog nesrećnog oca,“ i ispriča deci svoju strašnu priču. Dve starije sestre su odmah počele da glasno jadikuju i krive Lepoticu, koja uopšte nije zaplakala.
„Pogledajte samo tu ponosnu malu vešticu,“ rekoše, „nije htela finu odeću kao mi; ne, gospođica je želela da bude bolja od nas i sada je donela smrt našem sirotom ocu. I opet, ne može da pusti nijednu suzu.“
„Zašto bih?“ odgovori Lepotica, „To bi bilo nepotrebnom jer otac neće patiti zbog mene. Pošto će čudovište prihvatiti jednu od njegovih kćeri, ja ću se žrtvovati njegovom besu. Biću zadovoljna time što će moja smrt spasiti očev život, i to će biti dokaz moje ljubavi prema njemu.“
„Ne, sestro,“ rekoše njena tri brata, „toga neće biti. Mi ćemo potražiti čudovište i ubiti ga ili poginuti pokušavajući.“
„I ne pomišljajte na to, sinovi moji,“ reče trgovac, “Zver je tako jaka da je ne možete savladati. Ganula me je Lepotičina velikodušna ponuda, ali je ne mogu prihvatiti. Ja sam star, i neću još dugo živeti. Izgubiću najviše par godina, za kojima ću žaliti jedino zbog vas, draga moja deco.“
„Zaista oče,“ reče Lepotica, „nećeš otići u palatu bez mene; ne možeš me sprečiti da te pratim.“ Uprkos svemu što su joj braća i otac govorili, Lepotica nije promenila mišljenje. I dalje je insistirala da i ona krene put te lepe palate, i sestrama njenim je to bilo drago, jer su bile ljubomorne na njenu dobrotu.
Trgovac je bio tako skrhan od pomisli da bi mogao da izgubi kćer da je potpuno zaboravio na kovčeg pun zlata. Ali, kada se povukao na počinak, ugledao je kovčeg kraj kreveta. Bio je, međutim, rešen da ne kaže svojoj deci da je odjednom postao bogat, jer će ona želeti da se vrate u grad, a on je bio odlučio da ostanu na selu. Ovu tajnu je poverio jedino Lepotici, koja ga je obavestila da su u njegovom odsustvu dva gospodina dolazila da se udvaraju njenim sestrama. Ona je zamolila oca da im ugovori brakove i da blago, jer je bila tako dobra da ih je volela i praštala im sve uvrede. Ta zlobna stvorenja su kasnije natrljala oči crnim lukom ne bi li silom izmamile suze kada su se rastajale od sestre; braća su držala jedan drugog u zagrljaju pokušavajuće da se međusobno uteše. Jedino Lepotica nije plakala na rastanku, da ih ne bi dodatno rastužila.

Mrka Kapa
12.9.2007, 0:48
Konj ju je nosio najkraćim putem ka palati. Kako je već počeo da pada mrak, palata je bila osvetljena kao kada ju je njen otac prvi put ugledao. Konj je sam otišao ka štalama, a dobri čovek i njegova kćer su ušli u veliki hodnik, gde je stajao bogato postavljen sto sa dve stolice. Trgovac nije imao mnogo apetita, ali je Lepotic aželjno sela, sa namerom da olakša svom ocu. „Napokon,“ pomislila je, „Zver sigurno želi da se udebljam pre nego što me pojede, čim je postavila tako bogatu trpezu.“
Kada su večerali, začula se velika buka i trgovac je, sav u suzama, poželeo zbogom svojoj kćeri, jer je mislio da dolazi Zver. Lepotica je zadrhtala od užasne pojave Zveri, ali je sakupila hrabrosti koliko je mogla. Čudovište je zahtevalo da zna da li je došla svojom voljom: „Da—a,“ odgovori Lepotica drhteći.
Zver se osmehnu u sebi nakratko i reče: „Ti si veoma dobar, i zahvalan sam ti, pošteni čoveče, idi svojim putem sutra ujutru, ali i ne pomišljaj da se vratiš.“
„Zbogom Lepotice, zbogom Zveri,“ odgovori on, i čudovište se povuče. „Oh, kćeri,“ reče trgovac, grleći Lepoticu, „na smrt sam uplašen. Veruj mi, vrati se kući i pusti da ja ostanem ovde.“
„Ne, oče,“ odlučno odgovori Lepotica, „ti ćeš otići sutra ujutru, i ostaviti me mojoj sudbini.“ Povukli su se u svoje odaje bez želje za snom te noći. Ali, čim su glavama dotakli jastuke, utonuli su u dubok san. U svojim snovima, Lepotica je videla prelepu damu koja joj je prišla i rekla: „Zadovoljna sam, Lepotice, tvojom dobrom voljom. Ovo dobro delo, žrtvovanje tvog života za život oca, neće proći nenagrađeno.“ Lepotica se probudila i ispričala svom ocu san, i mada ga je to malo utešilo, ipak nije mogao a da ne zaplače gorko kada je ujutru odlazio.
Čim je njegov obris nestao sa horizonta, Lepotica je sela u veliki hol i počela da jeca. Ali, kako je bila odlučna osoba, pomolila se i rešila da ne bude žalosna i ono malo vremena koje je imala da poživi, jer je bila sigurna da će je Zver pojesti te večeri.

Mrka Kapa
12.9.2007, 0:50
Isplakavši suze, počela je da primećuje da je okolina veoma lepa, i palo joj je na pamet da bi mogla da malo istrži palatu i njeno dvorište do večeri. Dom Zveri je bilo prelepo mesto, i veoma se iznenadila kada je iznad jednih vrata našla urezan natpis „Lepotičina odaja.“ Brzo ih je otvorila i bila zaslepljena čudesnošću koja ju je dočekala sa druge strane. Zadivljene, njene oči su zastajale na velikoj biblioteci, harpsikordu i nekoliko muzičkih knjiga. „Pa,“ rekla je sebi, „vidim da će mi vreme lakše proći jer ću se imati čime baviti.“ Tada je razmislila još malo i rekla: „Da treba da ostanem ovde samo jedan dan, on ne bi naredio da se soba ovoliko uređuje.“ Ova ideja ju je ohrabrila; iz biblioteke je uzela jednu knjigu i iz nje pročitala sledeće, napisano zlatnim slovima:
Dobro došla, Lepotice, odagnaj strah,
Ti si kraljica i gospodarica ovde.
Reci svoje želje, reci svoju volju,
Hitra polušnost će ih sresti.
„Avaj,“ reče ona, sa uzdahom, „Želim jedino da vidim svog sirotog oca, i da znam šta radi.“ Još nije ni izgovorila rečenicu do kraja kad se pred njenim očima, na velikom ogledalu stvori slika i ona vide, na svoje veliko čuđenje, svoj dom i oca kako stiže veoma obeshrabren. Njene sestre su mu izašle u susret, i, iako su se trudile da to sakriju, zadovoljstvo što sestra nije više sa njim se videlo u svakom njihovom pokretu. Sledećeg trenutka vizija je nestala, a Lepotica je to shvatila kao znak da Zver želi da joj ublaži strahove.
U podne je videla da je ručak postavljen, i dok je ručala uživala je uz koncert do tada neviđene muzike. Ali uveče, dok je silazila na večeru, čula je buku koju je pravila Zver, i nije mogla da se ne prestraši. „Lepotice,“ reče čudovište, „hoćeš li mi dozvoliti da te gledam kako večeraš?“
„Ako ti želiš,“ odgovori Lepotica dršćući.
„Ne,“ odgovori Zver, „ti si jedina gospodarica ovde; treba samo da zatražiš i ja ću otići; ako te moje prisustvo uznemirava, odmah ću se povući. Ali, reci mi, misliš li da sam ružan?“
„To je tačno,“ odgovori Lepotica, „jer ja ne mogu da lažem. Ali verujem da imaš dobro srce.“
„Imam,“ reče čudovište, „imam. Ali, osim ružnoće, ja nemam osećaja. Znam vrlo dobro da sam siroto, smešno, glupo stvorenje.“
„Nije znak gluposti to što misliš tako,“ odgovori Lepotica, „jer nijedna budala nije tako mislila, ni tako skromno procenjivala svoj razum.“
„Jedi onda, Lepotice,“ reče čudovište, „i zabavi se u svojoj palati, jer sve ovo je tvoje. Bio bih neutešan da si ti nesrećna.“
„Veoma si ljubazan,“ odgovori Lepotica, „dirnula me je tvoja ljubaznost, i kada razmislim o tome, tvoja izobličenost jedva da je vidljiva.“
„Da, da,“ reče Zver, „srce mi jeste dobro, ali sam ipak čudovište.“
„Među ljudima,“ reče Lepotica, „imamnogo onih koji to ime zaslužuju više nego ti, i ti si mi draži, takav kakav si, nego oni koji pod ljudskim likom kriju izdajničko, pokvareno i nezahvalno srce.“

Mrka Kapa
12.9.2007, 0:50
„Da imam dovoljno osećaja,“ odgovori Zver, „uzvratio bih ti lepim komplimentom, ali sam tako glup da mogu samo da ti zahvalim na lepim rečima.“
Lepotica je potom večerala sa apetitom, i skoro potisla užas koji je osećala pored čudovišta, kad je on upita: „Lepotice, hoćeš li da budeš moja žena?“
Bez daha, ćutala je neko vreme dok se nije usudila da odgovori, jer se plašil da će ga razljutiti odbije li. Na kraju je ipak dgovorila, dršćući: „Ne, Zveri.“ Čudovište je istog trena uzdahnulo i počelo da šišti tako strašno, da je cela palata odjekivala. Ali Lepotica se brzo oporavila od straha, jer je Zver, rekavši tužnim glasom „Onda zbogom, Lepotice,“ napustio odaju, osvrćući se katkad da je pogleda.
Kada je Lepotica ostala sama, saosećala je sa sirotom Zveri. „Avaj,“ reče ona, „zaista je žalosno što neko tako dobar mora biti tako ružan.“
Lepotica je u palati provela tri meseca veoma zadovoljna. Svake večeri Zver ju je posećivala i razgovarala sa njom tokom večere, veoma razborito, sa zdravim razumom, ali bez onoga što ljudi nazivaju ’oštroumnost’. Svakog dana Lepotica je otkrivala neku novu vrlinu u Zveri, i, kako su dani prolazili, navikla se na njegovu izobličenost. Nije prošlo mnogo kada je ustanovila da se raduje večerima kada ju je Zver posećivala. Često bi gledala na svoj sat da vidi kada će biti devet sati, jer je Zver uvek dolazila u to doba.
Jedna stvar je brinula Lepoticu: to što ju je svake večeri pre nego što bi otišla na spavanje čudovište pitalo da li želi da mu bude žena. Jednog dana mu je rekla: „Zveri, želela bih da mogu da prihvatim da se udam za tebe, ali ne mogu da ti dajem lažnu nadu da će se to ikada desiti. Uvek ćeš biti moj najdraži prijatelj, molim te, zadovolji se sa tim.“
„Moram,“ reče Zver, „Jer, avaj! Previše dobro poznajem svoju nesreću. Ali ipak ja tebe volim više nego sam život. Znam da treba da se smatram srećnim zbog toga što si ovde; obećaj mi da me nikada nećeš ostaviti.“
Lepotica je pocrvenela na ove reči; u čarobnom ogledalu je videla da je njen otac bolestan od tuge za njom. Čeznula je da ga ponovo vidi. „Zaista bih mogla,“ rekla je, „da obećam da te neću napustiti u potpunosti, da nije jedne stvari. Imam tako jaku želju da vidim mog oca, da se bojim da ću umreti ne budeš li me pustio da ga vidim još jednom.“

Mrka Kapa
12.9.2007, 0:50
„Radije bih sam umro,“ reče čudovište, „nego da ti budeš nesrećna. Poslaću te tvom ocu. Ostaćeš sa njim, a sirota Zver će umreti u očaju.“
„Ne,“ reče Lepotica, „volim te previše da bih dopustila da budem uzrok tvojoj smrti. Dajem ti reč da ću se vratiti za nedelju dana. Pokazao si mi da su se moje sestre udale, a moja braća u vojsci. Dozvoli mi da ostanem samo nedelju dana sa ocem, jer je sam.“
„Bićeš tamo sutradan ujutru,“ reče Zver, „ali seti se svog obećanja. Samo treba da spustiš svoj prsten na sto pre nego što odeč na spavanje, kada budeš spremna da se vratiš. Zbogom, Lepotice.“ Zver uzdahnu, požele joj laku noć, kao i obično, i Lepotica ode na počinak teška srca, videvši ga tako nesrećnog. Kao što je i obećao, sutradan se probudila u očevoj kući. Zazvonila je malim zvonom koje je bilo pored kreveta i u sobu uđe služavka koja, videvši Lepoticu, glasno vrisnu. Trgovac, čuvši vrisak, potrča uz stepenice i pomisli da će se onesvestiti od sreće kad ugleda svoju najdražu kćer. Brzo ju je zagrlio, držeći je tako skoro četvrt sata. Ubrzo zatim, Lepotica pomisli da je vreme da ustane, i uplaši se pomislivši da za nju nema odeće u kući, ali služavka joj reče da su u susednoj sobi upravo našli kovčeg pun haljina protkanih zlatom i dijamantima. Lepotica zahvali dobroj Zveri na ljubaznosti, i uze najjednostavniju od svih, nameravajući da ostale pokloni sestrama. Jedva da je to i pomislila, kad kovčeg nestade. Njen otac joj je rekao da Zver insistira da ih ona sve zadrži za sebe, i kovčeg se namah ponovo pojavi.

Mrka Kapa
12.9.2007, 0:51
Lepotica se obukla i u međuvremenu poslala po svoje sestre koje su požurile u očevu kuću sa svojim muževima. Obe su bile veoma nesrećne. Najstarija se udala za gospodina, istina zgodnog, ali tako zaljubljenog u sebe da nije primećivao nikog drugog, i zapostavljao svoju ženu. Druga je bila udata za oštroumnog čoveka, ali je on to koristio jedino da se podsmeva drugima, a naročito svojoj ženi. Obe su bile još ljubomornije nego pre kada su ugledale sestru obučenu kao princezu i još lepšu nego pre. Ni njena naklonost prema njima nije mogla da umanji tu zavist koju su osetila kada im je rekla koliko je srećna. Izašle su u baštu da se isplaču i zapitale se po čemu je to malo stvorenje toliko bolje od njih da bude tako srećno. „Sestro,“ reče najstarija, „upravo mi je nešto palo na pamet: hajde da se potrudimo da je zadržimo duže od nedelju dana, i možda će luckasto čudovište da se razbesni i da je pojede jer nije održala obećanje.“
„Važi, sestro,“ odgovori druga, „stoga moramo biti što ljubaznije prema njoj.“ Pošto su sklopile ovaj tajni savez, vratile su se u kuću i bile tako ljubazne prema svojoj sestri, da je sirota Lepotica zaplakala od sreće. Kako se nedelja bližila kraju, one su jadikovale i toliko čupale kose i delovale tužno što će se razdvojiti od nje da je Lepotica obećala da će ostati još nedelju dana.
U međuvremenu, nije mogla da ne prebaci sebi bol koji će naneti Zveri, koju je iskreno volela i želela da ponovo vidi. Desete noći koju je provela u očevoj kući, sanjala je da je u vrtu kraj palate i da vidi Zver kako leži na velikom travnjaku. Delovao je kao da će svakog časa umreti i zamerao joj je na nezahvalnosti. Lepotica se trgnuča iz sna i briznula u plač. „Nisam li zla,“ rekla je, „kada postupam tako loše prema Zveri koja je učinila sve u njenoj moći da mi udovolji? Je li njegova krivica što je tako ružan, i ima tako malo osećaja? On je ljubazan i dobar, i to je više nego dovoljno. Zašto sam odbila da se udam za njega? Trebalo bi da budem srećnija sa čudovištem nego što su moje sestre sa svojim muževima. Ni razum ni lepa osoba ne čine ženu srećnom, već vrlina, blagost i dobro srce, a Zver ima sve to. Istina, ne osećam da me privlači, ali poštujem ga i duboko cenim njegovo prijateljstvo. Neću ga učiniti nesrećnim. Da postanem toliko nezahvalna nikada ne bih oprostila sebi.“ Lepotica je ustala, stavila prsten na stočić, i ponovo se vratila u krevet. Ubrzo je zaspala, i kada se sledećeg jutra probudila, bila je radosna što se našla u palati.

Mrka Kapa
12.9.2007, 0:51
Obukla je jednu od svojih omiljenih haljina da mu udovolji, i čekala do večeri sa velikim nestrpljenjem. Konačno, očekivani čas je došao, sat je pokazivao devet, ali Zver se nije pojavila. Lepotica se uplašila da je bila uzrok njegove smrti, istrčala je plačući i očajno dozivajući Zver kroz celu palatu. Setivši se sna, otrčala je do malog potoka u bašto, gde ga je sanjala. Tamo ga je i našla, bez svesti, i, pomislila je da je mrtav. Zagrlila ga je i, osetivši da mu srce još uvek kuca, zahvatila malo vode iz potoka i pokvasila mu glavu. Zver je otvorila oči i rekla Lepotici: „Zaboravila si svoje obećanje, i ja sam očajavao što sam te izgubio, i tako rešio da umrem od gladi. Sada kad sam te još jednom video, mogu da umrem srećan.“
„Ne, draga Zveri,“ reče ona, „ne smeš umreti. Živi da bi bio moj muž. Od ovog trenutka, dajem ti svoju ruku i kunem ti se da ću biti samo tvoja. Avaj! Mislila sam da osećam samo prijateljstvo prema tebi, ali očaj koji sam osetila na pomisao da sam te izgubila me je ubedio da ne mogu da živim bez tebe.“ Samo što je ovo izgovorila, i palata je počela da sija pod svetlošću vatrometa i odzvanja od muzike koja kao da je slavila neki veliki događaj. Okrenula se ka dragoj Zveri , za kojom je drhtala u strahu da će je izgubiti – ali gle iznenađenja! Kraj njenih stopala nije bilo Zveri, već jedan od najlepših prinčeva koje je ikada videla! On joj je zahvalio što je okončala čaroliju pod kojom je tako dugo bio i oslobodila ga obličja užasnog čudovišta. Iako je ovaj princ bio vredan svake njene pažnje, ona je marila jedino za Zver i upitala je za nju.
„Gledaš je pokraj sebe,“ reće princ, „zla vila me je osudila da budem u tom obličju dok žena dobrog srca ne pristane da se uda za mene. Vila je takođe bacila čini tbog kojih sam bio glup. Jedino si ti na celom svetu imala srce dovoljno veliko da te osvoji moja dobrota, i moja kruna koju ti nudim nije ni izbliza dovoljna da ti se oduži za sve što si učinila.“

Mrka Kapa
12.9.2007, 0:52
Lepotica je bila najprijatnije iznenađena, i ponudila je ruku princu da mu pomogne da ustane. Vratili su se zajedno u palatu i Lepotica je bila presrećna kada je ugledala oca i celu svoju porodicu u velikom holu. Tu ih je dovela prelepa dama koju je ona videla u snu.
„Lepotice,“ reče dama, „priđi i primi nagradu za svoju mudrost. Odabrala si vrlinu mesto oštroumnosti i lepote, i zaslužila da nađeš osobu u kojoj su sve tri osobine ujedinjene. Postaćeš velika kraljica. Nadam se da tron neće umanjiti tvoje vrline, ili te naterati da zaboraviš ko si. A što se tiče vas, dame,“ reče ona Lepotičinim sestrama, „poznajem vaša srca i zlobu koju u njima nosite. Postaćete dve statue, ali ćete i dalje biti svesne. Stajaćete na ulazu u palatu vaše sestre i to će biti vaša kazna. Neće biti u vašoj moći da se vratite u pređašnje stanje dok ne ispravite svoje greške, i plađim se da ćete zauvek ostati statue. Ponos, bes, proždrljivot i lenjost se mogu izlečiti ponekad, ali zao i pokvaren um se ne može popraviti.“
Tada vila zamahnu štapićem, i sve što je bilo u holu se pretvori u prinčeve podanike. Oni su bili srećni i dočekali ga sa radošću. On i Lepotica su se venčali i živeli zajedno mnogo godina i njihova sreća, pošto je bila utemeljena na vrlinama, bila je potpuna.

aerochivija
12.9.2007, 1:35
Dve pesmice istih naslova...

MAJMUN I OGLEDALO
Vlado Halovanić

Reče majmun, našavši ogledalo:
-Hajde da i ja pogledam se malo!
Ču se potom njegov uzvik glasan!
-Tko bi rekao da sam tako krasan!


Majmun i ogledalo
Jovan Jovanović Zmaj

Našo majmun stari,
ogledalo neko,
pa video sebe
i iskreno reko:
"E što jeste jeste,
nema brate zbora,
još video nisam
ovakvoga stvora.
Gle kako je smešan,
gle kako je dlakav,
baš ti, svete, hvala,
što ja nisam takav.

Mrka Kapa
12.9.2007, 23:48
Bajka o Ivanu-careviću, Žar-ptici i sivome vuku
ruska priča

Živeo u jednom carstvu neki car po imenu Vislav Andronovič. Imao taj car sina carevića: najstarijeg - Dimitrija-carevića, srednjeg - Vasilija-carevića i najmladeg - Ivana-carevića. Car Vislav Andronovič imao je tako bogat vrt kakvog ni u jednom carstvu ne beše. U tom vrtu su rasla razna retka drveta sa plodovima i bez njih. Imadaše car jednu omiljenu jabuku. Na toj jabuci rasle su jabuke od suvoga zlata.
Navadi se žar-ptica da doleće u carev vrt. Perje joj beše od zlata, a oči nalik na istočnjački kristal. Svake noći bi ona doletela u vrt, sela na omiljenu carevu jabuku, stresla sa nje zlatne jabuke i opet odletela.
Caru Vislavu Andronoviču beše veoma žao jabuke i zato pozva k sebi svoja tri sina te im reče:
- Deco moja draga, ko od vas može da uhvati u mom vrtu žar-pticu? Onome ko je bude živu uhvatio daću još za života polovinu svoga carstva, a posle moje smrti i drugu polovinu.
Tada carevići rekoše uglas:
- Milostivi gospodaru, oče naš, vaše carsko veličanstvo! Sa velikom radošću ćemo se truditi da uhvatimo žar-pticu živu.
Prve noci pođe u vrt Dimitrije-carević da čuva stražu. Kad sede pod jabuku sa koje je žar-ptica jabuke otresala, zaspa i ne ču kada je žar-ptica doletela i jabuke otresla. Car Vislav Andronovič pozva ujutru svoga sina Dimitrija--carevića i pita ga:
- Šta je, sine moj dragi, jesi li video žar-pticu?
Carević odgovori ocu:
- Ne, milostivi oče-gospodaru! Noćas nije doletela.
Druge noći pođe u vrt Vasilije-carević da čuva stražu. Sede pod onu istu jabuku i kako je sedeo tako je i zaspao, te ne ču kada žar-ptica dolete i jabuke otrese. Ujutru ga car Vislav pozva k sebi i upita:
- Šta je, sine moj dragi, jesi li video žar-pticu?
- Ne, milostivi oče-gospodaru! Noćas nije doletela.

Mrka Kapa
12.9.2007, 23:49
Trece noci pođe u vrt Ivan-carević da čuva stražu i sede pod onu istu jabuku. Sedi on tako, sedi, kad odjednom neka svetlost obasja ceo vrt kao da je u njemu hiljadu sveća. Dolete žar-ptica, sede na jabuku i poče tresti jabuke. Prikrade se Ivan-carević vešto ptici i uhvati je za rep. Ali je ne mogade zadržati. Ote se žar-ptica i odlete, a Ivanu-careviću ostade u ruci samo jedno pero iz njenog repa. Ujutru, ćim se car Vislav probudi, ode Ivan-carević k njemu i dade mu pero žar-ptice. Obradova se car što je najmlađi sin uspeo makar jedno pero žar-ptice da dobavi. A to pero bilo je tako prekrasno i sjajno, da bi u mračnoj sobi namah tako zablistalo kao da si u nju uneo mnoštvo sveća. Car Vislav stavi to pero u svoje odaje i naredi da se ono čuva.
Otada žar-ptica nije više doletala u vrt.
Car Vislav opet dozva k sebi svoje sinove i reče im:
- Deco moja draga! Dajem vam svoj blagoslov, pođite i nadite mi žar-pticu te je živu donesite. A ono što sam ranije obećao dobiće onaj koji mi žar-pticu donese.
Carevići Dimitrije i Vasilije uzeše od oca blagoslov i krenuše da traže žar-pticu sami, jer im je bilo krivo što je Ivan-carević uspeo da iščupa žar-ptici pero iz repa. A Ivan-carević stade oca moliti da i njemu da blagoslov. Car Vislav mu reće:
- Sine moj mili! Čedo moje drago! Ti si još mlad i neuk za tako dalek i težak put. Nemoj se od mene odvajati! I tako su braća tvoja pošla. A ako i ti odeš, sva trojica se nećete skoro vratiti. Ja sam već star i smrt mi se približava. Ako mi gospod bog uzme život za vreme vašeg odsustva, ko će umesto mene carstvom upravljati? Može doći do bune i nesloge među narodom, a ko ce to smirivati? Ili se našoj zemlji može približiti neprijatelj, a vojsku neće imati ko da predvodi.
Ali ma kako da se car Vislav trudio da zadrži Ivana-carevića, ne pođe mu to za rukom, te Ivan-carević uze blagoslov od roditelja svoga, odabra sebi konja i pođe na put, ni sam ne znajući kud.
Išao on tako putem, išao, te stiže, najzad, na jedno široko polje. A u polju stoji stub, i na stubu zapisane reči: "Onaj ko pođe od ovoga stuba pravo, taj će biti gladan i jadan; ko pođe na desnu stranu, taj će biti živ i zdrav, a konj će mu biti mrtav; a ko pođe na levu stranu, sam će biti ubijen, a konj će mu živ i zdrav ostati."
Pročita Ivan-carević ovaj natpis i krene na desnu stranu. Mišljaše: konj će mi biti ubijen, ali ja ću ostati živ pa ću sebi kasnije naći drugog konja.

Mrka Kapa
12.9.2007, 23:49
Išao on tako jedan dan, dva dana, tri, kad odjednom u susret mu ide velik i prevelik sivi vuk te mu reče:
- Zdravo da si, junače mladi, Ivane-careviću! Na stubu si pročitao šta je napisano: da će konj tvoj mrtav biti. Zašto onda ovuda ideš?
Izgovori vuk te reči, rastrže konja na dve polovine i ode.
Ivanu-careviću bi žao konja, zaplaka gorko i pođe pešice. Išao tako čitav dan, umori se i htede malo da odahne, kada ga dostiže sivi vuk i reče mu:
- Žao mi je, Ivane-careviću, što si se tako hodajući izmučio. Žao mi je i što sam tvoga dobrog konja rastrgao. Uzjaši mene, sivoga vuka, i reci kuda da te nosim i zašto?
Ivan-carević reče sivome vuku kuda treba da ide. Pojuri sivi vuk brže od konja i ne prođe dugo a vuk ga donese usred noći do jednog kamenog zida, ne mnogo visokog. Zaustavi se vuk i reče:
- E, Ivane-careviću, siđi sa mene, sivoga vuka, i pređi preko ovog kamenog zida. Tu, iza zida, nalazi se vrt, a u vrtu žar-ptica sedi u kavezu zlatnom. Uzmi žar-pticu, ali kavez ne diraj. Ako kavez uzmeš, nećeš moći iz vrta izići: odmah će te uhvatiti.
Preskoci Ivan-carevic preko zida i nade se u vrtu. Spazi žar-pticu u zlatnom kavezu i polakomi se. Izvadi pticu iz kaveza i pođe natrag, pa promisli i reče u sebi: "Šta će mi ptica bez kaveza? Kud ću sa njom?" Vrati se i tek što skide zlatni kavez, odjednom nešto zagrme i zatutnji po celom vrtu, kao da su kroz zlatni kavez bile žice sprovedene. Stražari se odmah probudiše, dotrčaše u vrt, uhvatiše Ivana-carevića sa žar-pticom i dovedoše ga svome caru Dolmatu.
Car Dolmat se razgnevi na Ivana-carevića i povika:
- Kako te nije stid, mladi čoveče, da kradeš! Ko si i odakle si, čiji si sin i kako te zovu?
Ivan-carević mu odgovori:
- Ja sam iz Vislavovog carstva, sin cara Vislava Andronoviča, a zovu me Ivan-carević. Tvoja žar-ptica se navadila da nam svake noći doleće u vrt i otkida zlatne plodove sa omiljene jabuke mog oca. Sve je drvo već obrala. I otac me je poslao da pronađem žar-pticu i da mu je donesem.
- Eh, ti, mladiću, Ivane-careviću - reče car Dolmat - zar se tako radi? Da si došao meni, ja bih ti časno i pošteno žar-pticu dao. A šta će biti sada ako ja po celome carstvu razglasim kako si ti nečasno postupio. Ali slušaj, Ivane-careviću! Ako ispuniš ovo što ti tražim i odeš preko devet brda i devet voda u deseto carstvo, i doneseš mi od cara Afrona konja zlatogrivog, oprostiću ti grešku i uz velike počasti cu ti žar-pticu dati. A ako to ne izvršiš, razglasiću po čitavom carstvu da si lopov nečastan.

Mrka Kapa
12.9.2007, 23:50
Ivan-carević napusti cara Dolmata tužan i žalostan obećavši da će mu dovesti konja zlatogrivog.
Dođe on sivome vuku te mu ispriča sve što mu je zadao car Dolmat.
- Zdravo da si, junače mladi, Ivane-careviću! - reče mu sivi vuk. - Zašto me ne posluša, zašto uze zlatni kavez?
- Kriv sam pred tobom - odvrati mu Ivan-carević.
- Dobro, hajde! - na to će vuk. - Uzjaši mene, sivoga vuka, odneću te kuda treba.
Uzajaha Ivan-carević vuku na leđa, a vuk pojuri brzo kao strela.
Jurio on tako, jurio, najzad stiže, usred noći u carstvo cara Afrona.
Kada stigoše do carskih konjušnica od beloga kamena, sivi vuk reče Ivanu-careviću:
- Uđi, Ivane-careviću, u konjušnicu. Svi stražari čvrsto spavaju. Uzmi konja zlatogrivog. Na zidu visi zlatna uzda, ali je ti nemoj uzeti, inace će zlo biti.
Ivan-carević uđe u konjušnicu, uze konja i htede da se vrati. Kad na zidu ugleda zlatnu uzdu, polakomi se. Tek što je skide, nastade tresak i tutnjava po svim konjušnicama, kao da su u tu uzdu bile žice sprovedene. Stražari se odmah probudiše, dotrčaše, Ivana-carevića uhvatiše i odvedoše caru Afronu. Car Afron ga stade ispitivati:
- Zdravo da si, mladiću! Reci mi iz koje si zemlje, ko ti je otac i kako ti je ime?
Ivan-carević mu odgovori:
- Iz Vislavovog sam carstva, sin cara Vislava Andronoviča, a ime mi je Ivan-carević.
- Eh, ti, mladi junače, Ivane-careviću! - rece mu car Afron. - Zar to časni junak može da radi? Da si došao k meni, ja bih ti časno i pošteno zlatogrivog konja dao. A šta će biti sada ako ja po celom carstvu razglasim da si ti u mome carstvu nečasno postupio? Ali poslušaj, Ivane-careviću! Ako ispuniš ovo što ti tražim i odeš preko devet brda, devet voda u deseto carstvo i dovedeš mi princezu Jelenu Prekrasnu, za kojom odavno moje srce i duša tuguju, ja ću ti pogrešku oprostiti i konja zlatogrivog sa zlatnom uzdom darivati. A ako to ne izvršiš, po čitavom carstvu ću razglasiti da si ti nečastan lopov i da si nečasno delo u mome carstvu počinio.
Tada Ivan-carević obeća caru Afronu da će mu dovesti princezu Jelenu Prekrasnu, a kad iziđe iz odaja, gorko zaplaka.
Dođe sivome vuku i ispriča sve šta mu se desilo.

Mrka Kapa
12.9.2007, 23:50
- Zdravo da si, junače mladi, Ivane-careviću! - reče mu sivi vuk. - Zašto me ne posluša, zašto uze zlatnu uzdu?
- Kriv sam pred tobom! - odvrati mu Ivan-carević.
- Dobro, hajde! - nastavi sivi vuk. - Uzjaši mene, sivoga vuka, ja ću te odneti kud treba.
Uzjaha Ivan-carević vuku na leđa, a vuk pojuri brzo kao strela.
Jurio je on tako brzo kao što se u priči priča, i dojuri do carstva u kome je živela princeza Jelena Prekrasna. Kada stiže do zlatne ograde koja je okružavala prekrasan vrt, vuk će careviću:
- Siđi, Ivane-careviću, sa mene, sivoga vuka, i vrati se onim putem kojim smo došli, te me čekaj na širokom polju ispod hrasta zelenog.
Pođe Ivan-carević kud mu je zapoveđeno. A sivi vuk sede pokraj zlatne ograde i čekaše da iziđe u vrt princeza Jelena Prekrasna. Pred veče, kada se sunce klonilo zapadu i vazduh postao prijatniji i prohladan, iziđe princeza Jelena Prekrasna u vrt da se šeta sa svojim dvorkinjama i pratiljama. Kada dođe do onoga mesta gde je sivi vuk sedeo iza ograde, on odjednom preskoči ogradu, zgrabi Jelenu Prekrasnu, ponovo skoči natrag i dade se u trk. Dojuri on tako do zelenog hrasta, gde ga je Ivan-carević očekivao i reče mu:
- Ivane-careviću, sedni mi brzo na leđa!
Ivan-carević sede na njega, a sivi vuk pojuri ka carstvu cara Afrona. Princezine pratilje i dvorkinje koje su šetale po vrtu zajedno sa princezom, otrčaše u dvorac i poslaše poteru ne bi li stigla sivoga vuka. Ali ma kako goniči bili hitri, ne uspeše da stignu sivoga vuka pa se vratiše.
Dok je Ivan-carević sedeo na sivome vuku zajedno sa prekrasnom princezom Jelenom, zaljubi se on u nju, a i ona u Ivana-carevića. Kada sivi vuk dođe do carstva cara Afrona, Ivan-carević morade da odvede princezu Jelenu u dvorac i da je preda caru. Carević se tada ražalosti i poče suze prolivati. Sivi vuk ga upita:
- Zašto plačeš, Ivane-careviću? Ivan-carević mu na to odgovori:
- Sivi vuče, prijatelju moj! Kako da ne plačem i ne tugujem? Zavoleo sam iz dna duše prekrasnu princezu Jelenu, a sada treba da je predam caru Afronu za konja zlatogrivog, a ako je ne predam, car Afron ce mi čast ukaljati u svim zemljama.

Mrka Kapa
12.9.2007, 23:50
- Služio sam te mnogo, Ivane-careviću - reče sivi vuk - učiniću ti još i ovo. Poslušaj me, Ivane-careviću: ja ću se načiniti prekrasna princeza Jelena. Ti me odvedi caru Afronu i uzmi konja zlatogrivog. Car će misliti da sam ja prava princeza. Kada uzjašeš konja zlatogrivog i odeš daleko, tada ću ja izmoliti cara Afrona da iziđem na široko polje u šetnju. I kada me on pusti sa pratiljama i dvorkinjama, ti me se seti - i ja cu se opet stvoriti kraj tebe.
Tek što sivi vuk izgovori te reči, udari o zemlju i pretvori se u krasnu princezu Jelenu, tako da niko ni poznati ne bi mogao da to nije ona. Ivan-carević uze sivoga vuka i pođe u dvorac caru Afronu, a prekrasnoj princezi Jeleni reče da ga čeka izvan grada. Kada Ivan-carević dođe caru Afronu sa tobožnjom princezom Jelenom Prekrasnom, car se veoma obradova što je dobio blago koje je odavno želeo. Povede lažnu princezu, a konja zlatogrivog predade Ivanu--careviću. Ivan-carević uzjaha konja i iziđe izvan grada. Smesti na konja Jelenu Prekrasnu i krenu prema carstvu cara Dolmata.
Sivi vuk je živeo kod cara Afrona tri dana kao prekrasna princeza Jelena, a četvrtog dana dođe caru moleći ga da se prošeta po ravnom polju kako bi golemu svoju tugu ublažila. A car Afron odgovori:
- Ah, prekrasna moja princezo Jelena! Ja ću za tebe sve učiniti, pustiću te u polje ravno da se prošetaš.
I odmah naredi pratiljama i dvorkinjama da pođu sa prekrasnom princezom u šetnju u polje široko.
A Ivan-carević išao putem sa Jelenom Prekrasnom, razgovarao sa njom i umalo da ne zaboravi na sivoga vuka. Seti se i reče:
- Ah, gde li je moj sivi vuk?
Tek što je to rekao, stade sivi vuk pred carevića i reče mu:
- Uzjaši, careviću, mene, sivoga vuka, a prekrasna princeza Jelena neka jaše na konju zlatogrivom.
Ivan-carević uzjaha sivoga vuka te tako pođoše u carstvo cara Dolmata. Išli oni, išli i kada stigoše na tri vrste od tog carstva, Ivan-carević stade moliti sivoga vuka:
- Saslušaj me, prijatelju dragi, vuče sivi! Mnogo si mi dobra učinio, učini mi još i ovo poslednje. Evo šta ćeš učiniti: pretvori se u zlatogrivog konja, jer ja se ne mogu rastati od ovoga konja.
Najednom udari sivi vuk o zemlju i pretvori se u konja zlatogrivog. Ivan-carević ostavi prekrasnu princezu Jelenu na zelenoj livadi, uzjaha sivoga vuka i pođe u dvorac caru Dolmatu.

Mrka Kapa
12.9.2007, 23:50
Čim stiže, spazi ga car Dolmat gde jaše na zlatogrivom konju, mnogo se obradova, i iziđe iz svojih odaja. Dočeka carevića na dvorištu, poljubi ga u usta medna, uze ga za desnu ruku i povede u dvorac. Od silne radosti, car Dolmat naredi da se priredi gozba. Sedoše oni za trpezu. Pili su, jeli, veselili se ravno dva dana, a trećega dana predade car Dolmat Ivanu-carevicu žar-pticu sa zlatnim kavezom.
Uze carević žar-pticu, iziđe iz grada, sede na konja zlatogrivog sa prekrasnom princezom Jelenom i pođe u svoju zemlju, carstvo cara Vislava Andronoviča.
Car Dolmat htede sutradan da projaše na svome zlatogrivom konju. Naredi da se osedla, uzjaha i krenu u široko polje. Tek što je razigrao konja, konj zbaci sa sebe cara Dolmata, pretvori se u sivoga vuka, odjuri i stiže Ivana-carevića.
- Careviću-Ivane! - reče on. - Uzjaši mene, sivoga vuka, a princeza Jelena Prekrasna neka jaše na konju zlatogrivom.
Carević-Ivan uzjaha sivoga vuka i pođoše na put. Kada stigoše do onoga mesta gde je sivi vuk rastrgao konja Ivanu-careviću, vuk se zaustavi i reče:
- E, pa, Ivane-careviću, dosta sam te verno i pošteno služio. Na ovome mestu sam tvoga konja rastrgao, dovde sam te i doneo. Siđi s mene, sivoga vuka, sada imaš konja zlatogrivog, uzjaši njega i putuj kud ti je drago. A ja ti više nisam sluga.
Tek što to izgovori, sivi vuk išceze. Ivan-carević zaplaka gorko za sivim vukom i pođe dalje sa svojom prekrasnom princezom.
Jahao on tako, jahao sa svojom princezom Jelenom na konju zlatogrivom i zaustavi se na dvanaest vrsta od svoje zemlje. Sjaha sa konja i zajedno sa prekrasnom princezom leže pod jedno drvo da se malo odmori od vrućine koja beše pripekla. Zlatogrivog konja priveza za drvo, a kavez sa žar-pticom postavi kraj sebe. Dok su tako ležali na travi, uhvati ih san.
Za to vreme braća Ivana-carevića - Dimitrije i Vasilije - lutajući po raznim carstvima i ne našavši žar-pticu, vraćahu se u svoju zemlju praznih ruku. Naiđoše oni na svoga usnulog brata Ivana-carevića i prekrasnu princezu Jelenu. Kada ugledaše na travi žar-pticu u zlatnom kavezu i konja zlatogrivog, polakomiše se i smisliše kako da ubiju svoga brata Ivana-carevića.

Mrka Kapa
12.9.2007, 23:51
Carević Dimitrije isuka mač iz korica, probode Ivana-carevića i saseče ga. Zatim razbudi prekrasnu princezu Jelenu i stade je ispitivati:
- Prekrasna devojko! Iz koga si ti carstva, čija si kći i kako ti je ime?
Prekrasna princeza Jelena, kada spazi Ivana-carevica mrtvog, prepade se i stade gorke suze prolivati. Kroz plač ona govoraše:
- Ja sam princeza Jelena Prekrasna, a doveo me je Ivan-carević koga ste vi strašnoj smrti predali. Da ste vi bili pravi junaci, izišli biste s njim na ravno polje i živoga ga pobedili. A vi ubiste čoveka u snu, i kakvu ste pohvalu zaslužili? Čovek u snu je isto što i mrtav covek.
Tada carević Dimitrije prisloni svoj mač na grudi prekrasne princeze Jelene i reče joj:
- Slušaj, Jeleno Prekrasna! Ti si sada u našim rukama. Mi ćemo te povesti ocu našem, caru Vislavu Andronoviču, a ti mu reci da smo mi doveli i tebe, i žar-pticu i konja zlatogrivog. Ako to ne rečeš, odmah ću te ubiti!
Prekrasna princeza Jelena uplaši se smrti i obeća da će govoriti onako kako su joj zapovedili.
Tada carević Dimitrije i carević Vasilije baciše kocku kome će pripasti prekrasna princeza Jelena, a kome zlatogrivi konj. I prekrasna princeza pripade careviću Vasiliju, a zlatogrivi konj - careviću Dimitriju. Tada carević Vasilije povede prekrasnu princezu Jelenu, posadi je na svog dobrog konja, a carević Dimitrije uzjaha konja zlatogrivog i uze žar-pticu da je preda svome ocu, caru Vislavu Andronoviču. Tako oni krenuše dalje.
Ivan-carević ležaše mrtav na onom mestu ravno trideset dana. Naiđe tuda sivi vuk te pozna po mirisu Ivana-carevića. Htede da mu pomogne, da ga oživi, ali nije znao kako to da učini. Opazi vuk jednoga gavrana i dva gavrančića koji su tuda leteli i hteli da se na zemlju spuste. Sakri se vuk iza žbuna i tek što se gavrani spustiše na zemlju, vuk iskoči iza žbuna, zgrabi jednoga gavrančića i htede da ga rastrgne. Tada mu gavran reče:
- Zdravo da si, sivi vuče! Ne diraj mi moje mlado ptiče, ono ti ništa nije skrivilo.
- Slušaj, Gavrane Gavranoviču! - reče sivi vuk. - Tvoje ptiče neću dirnuti i pustiću ga živa i zdrava, ako mi nešto učiniš. Odleti preko devet brda, preko devet voda, i iz desete zemlje mi donesi mrtvu i živu vodu.

Mrka Kapa
12.9.2007, 23:52
Tada Gavran Gavranovič odgovori vuku:
- Ovo ću ti učiniti, ali mi sina ne diraj.
Tek što to izgovori, gavran odlete.
Posle tri dana gavran dolete i donese sa sobom dva meha: u jednom živa voda, a u drugom - mrtva. Dade ih sivom vuku. Sivi vuk uze vodu, rastrgnu gavrančića na dva dela, poprska ga mrtvom vodom - i gavrančić sraste ponovo, poprska ga živom vodom - gavrančić se prenu i polete. Zatim sivi vuk poprska Ivana-carevića mrtvom vodom i telo njegovo sraste, poprska ga živom vodom, a Ivan-carević ustade i progovori:
- Ah, kako sam dugo spavao!
Sivi vuk mu na to odgovori:
- Da, Ivane-careviću, spavao bi ti večno da mene ne beše. Tvoja braća te ubiše i sa sobom odvedoše prekrasnu princezu Jelenu, i konja zlatogrivog, i žar-pticu. Sada bez odlaganja pohitaj da što pre stigneš u svoju zemlju. Tvoj brat carević Vasilije ženi se danas tvojom nevestom, prekrasnom princezom Jelenom. Da bi što pre stigao tamo, uzjaši mene, sivoga vuka, i ja ću te odneti.
Ivan-carević uzjaha sivoga vuka i on odjuri s njime u carstvo cara Vislava Andronoviča.
Ne prođe dugo, a oni stigoše u grad. Ivan-carević sjaha sa sivoga vuka, pođe u grad i kada stiže u dvorac, zatece carevića Vasilija gde se ženi prekrasnom princezom Jelenom.
Ivan-carević uđe u palatu, a čim ga Jelena Prekrasna spazi, skoči odmah iza stola, stade ga grliti i ljubiti te povika:
- Ovo je moj dragi suđenik, Ivan-carević, a ne onaj zlotvor koji za stolom sedi!
Tada se car Vislav Andronovič diže sa stola i zapita prekrasnu princezu Jelenu o čemu ona to govori. Jelena Prekrasna mu ispriča celu istinu, šta je i kako je bilo: kako je Ivan-carević došao do nje, do konja zlatogrivog i žar-ptice, kako su ga starija braća ubila dok je on spavao i kako su joj pretili i naterali je da kaže kako su oni sve to našli.
Car Vislav se razgnevi i naredi da careviće Dimitrija i Vasilija odvedu u tamnicu.
Ivan-carević se oženi prekrasnom princezom Jelenom i živeo je s njom u slozi i ljubavi, tako da jedno bez drugoga nisu nikako mogli.

**************

Oni malo stariji će se setiti predivnog crtanog filma koji je urađen po ovoj priči, uvek je bio jedan od mojih omiljenih. :)

Ulmawen
22.9.2007, 23:25
Zamagljeno ogledalo
Iz knjige "Četiri sporazuma" (Knjiga mudrosti starih Tolteka) Don Miguela Ruisa

Pre tri hiljade godina, jedan čovek sasvim sličan meni i vama, živeo je u blizini grada okruženog planinama. Taj čovek je proučavao medicinu i želeo je da stekne znanje svojih predaka, ali se nije u potpunosti slagao sa svim onim što je učio. U svom srcu osećao je da tu nešto nedostaje.
Jednoga dana, dok je spavao u svojoj pećini, sanjao je da vidi svoje sopstveno usnulo telo. Izašao je iz pećine u noć mladog meseca. Nebo beše vedro i on ugleda milione zvezda. A zatim se u njemu dogodi nešto što je zauvek izmenilo njegov život. Posmatrao je svoje ruke, osećao svoje telo, i čuo svoj glas kako govori: "Ja sam stvoren od svetlosti; stvoren sam od zvezda."
On ponovo pogleda zvezde i shvati da zvezde ne stvaraju svetlost, već da, zapravo, zvezde nastaju od svetlosti. "Sve je sačinjeno od svetlosti,"- rele on, "a ono između nije samo prazan prostor." I znao je da je sve što postoji jedno živo biće, i da je ta svetlost vesnik života, jer je i sama živa i u sebi sadrži sva znanja.
Tada je shvatio da, iako je sačinjen od svetlosti, on nije isto što i zvezde. "Ja sam međuprostor između zvezda", mislio je. I tako je zvezde nazvao tonal a svetlost između zvezda nagual i znao je da je ono što stvara harmoniju i prostor između to dvoje život ili namera. Bez života, tonal i nagual ne bi mogli da postoje. Život je apsolutna sila, božanstvo, Tvorac koji stvara sve.
Evo šta je otkrio: sve što postoji je manifestacija jednog živog bića koje nazivamo Bogom. I on shvati da ljudska percepcija nije ništa drugo do svetlost koja opaža svetlost. Takođe je uvideo da je materija ogledalo- sve što odražava svetlost i stvara te slike jeste ogledalo- i da je svet iluzije, San, samo dim koji nas sprečava da vidimo šta mi zaista jesmo. "Naše istinsko biće je čista ljubavm čista svetlost", reče on.
Ovo mu je saznanje promenilo život. Kada je jednom shatio šta je zapravo on, pogledao je druge ljude i prirodu i bio je zapanjen onim što je video. Video je sebe u svemu- u svakom ljudskom biću, u svakom stablu, u vodi, u kiši, u oblacima, u zemlji. I video je da život spaja tonal i nagual na različite načine da bi time stvorio milijarde manifestacija Života.
U tih nekoliko trenutaka shvatio je sve. Bio je veoma uzbuđen, ali srce mu beše spokojno. Jedva je čekao da kaže svojim ljudima šta je otkrio. Ali nije mogao da pronađe reči kojima bi to objasnio. Pokušao je da kaže drugima, ali ga nisu razumeli. Videli su da se on izmenio, da nešto prekrasno zrači iz njegovuh očiju i glasa. Primetili su da on više nikoga i ništa ne osuđuje. On više nije bio kao drugi.

Ulmawen
22.9.2007, 23:25
Mogao je sve odlično da razume, ali njega niko nije razumeo. Verovali su da je on inkarnacija Boga, a kad je to čuo, on se nasmeši i reče: "To je istina. Ja jesam Bog, ali i vi ste Bog." Ali ljudi ga i dalje nisu razumeli.
Shvatio je da je on ogledalo drugih ljudi, ogledalo u kome je mogao da vidi sebe. "Svako od nas je ogledalo", reče on. Video je sebe u svima, ali oni u njemu nisu videli sebe. I on shvati da svi oni sanjaju, ali ne znajući, ne shvatajući št oni zpravo jesu. Oni nisu mogli da vide njega kao sebe jer je između ogledala postojao zid od magle ili dima. A taj zid magle bio je sačinjen od tumačenja svetlosnih slika- Sna ljudskih bića.
Tada je znao da će uskoro zaboraviti sve što je naučio. Želeo je da zapamti sve svoje vizije i tako je odlučio da sebe nazove Zamagljenim Ogledalom da bi zauvek znao da je materija ogledalo i da je magla u međuprostoru ono što nas sprečava da saznamo šta smo. rekao je: "Ja sam Zamagljeno Ogledalo, jer vidim sebe u svima vama, ali mi ne prepoznajemo jedni druge zbog magle koja se nalazi između nas. Ta magla je san, a ogledalo ste vi, onaj koji sanja."

Mrva
23.9.2007, 17:55
AVION I AUTOMOBIL

avion može da leti i naopako
a na autu je odmah sudar
avion tandrće drukše
avion ima i vrtilaciju
oni se razlikuju
po autokarti

NISU ISTI

što je od aviona motor na nebu
a od automobila motor je na zemlji
različiti su
što saobraćajac ne može
da stane na nebo
avion možeš i od hartije da napraviš
a auto mora da se kupi
kamion gazi decu
avion ne gazi
ako staneš na prozor
prebrojiš sve automobile
avioni se ne broje
nego samo na paradi
u automobil mora da se turi benzin
u avion ne mora
njega tera pilot
kad gledaš avion
zaboli te vrat
a automobili se fino gledaju

AVION I PTICA

ptica se rodi
a avion se napravi
avion peva debelo
a ptica peva tanko
u pticu ne levamo gas
ona sama leti
vrabac jede pšenicu
a avion ne može
pticu može mačka da pojede
a avion ne može
vrapca uloviš na klopli
a avion ne možeš
po čemu su različiti
a po čemu slični avion i ptica
oni su drukši po meni
jer ja ne letim na nebu
isti su što dignem glavu
pa vidim i pticu i avion

DA LI JE BOLJA PTICA ILI AVION

bolja je ptica
ona ima dlakava krila
bolji je avion
on ima prozore za gledanje
ptica je korisna
ona nosi jaja a avion ne nosi
jer nema gnezdo
avion je koristan
on vozi putnike na aerodrom
ptica nema ni stepenice
avion je dobar
pod njega možeš da se podvučeš
a ptica kljuje
ptica je bolja
ona maše kad leti
i ide na jug


Olovka pise srcem...:aplauz:

Ulmawen
23.9.2007, 19:40
Mjesečeva ženidba

Kad se ženi sjajna mjesečina,
On uzimlje preodnicu zvijezdu,
Kupi svate sjajna mjesečina:
Kumom kumi Boga jedinoga;
za prikumka spasitelja Đurđa,
Za đevera Petra i Nikolu.
Kad je bilo noći po ponoći,
Stade zv'jezda darove dijeliti:
Bogu dade sve nebeske dvore;
A prikumku, spasitelju Đurđu,
Njemu dade gore i dubrave,
Da od'jeva listom i travicom;
a đeveru Petru i Nikoli,
Ona Petru dade rajske ključe,
A Nikoli da mu žeže sv'jeće.

Sunčev put

Sunašce se na put opremaše,
Sveti Ile konja osedlaše, Sveti Đuro za uzdu držaše.
Pitala ga stara mila majka:
"Ta, Boga ti, žarano sunašce,
Ta hoćeš li tako na daleko?"
Al' govori žareno sunašce:
"Hoću, majko, bogme, na daleko,
Od istoka tamo do zapada,
Od zapada natrag do istoka."
Kad li dođe žarano sunašce,
Pitala ga stara mila majka:
"Ta, Boga ti, žarano sunašce,
Kada ideš tako na daleko,
Ta imaš li iđe ikog svoga?"
Al' govori žarano sunašce:
"Ja ne imam niđe nikog svoga,
Već ja imam Boga jedinoga
I kod Boga dvana'est apostola
Koj' me nose tamo i ovamo.
Kad s' umorim žarano sunašce,
Onda legnem Bogu na krioce;
Mene Bogo svako jutro budi:
"Ustaj gore, žarano sunašce,
Pa ti ogrij nejake sirote
I u polju voka i težaka,
Koji ore pa sirote hrani."

Iz knjige "Zlatna pjena od mora (narodne pjesme Srba u Hrvatskoj)" Zdravka Krstanovića

Mrva
23.9.2007, 20:57
BEGUNAC

begunac je neko veliko i krivo drvo
begunac je jedan što ima brkove
begunac je jedan što vata žabe
to sam ja što sam krao jagode
pa sam posle bio begunac
begunac je ovca ili ovan
kad mu se tako nadene ime
kako se poznaje begunac
ako ideš napred
i sve brzo ideš
a svi viču drž ga

GLASAN I TIH

glasan je jako deranje
tih je polako deranje
tiho se dobija kad pričaš viceve
pa naiđu devojčice
glasan nije tih
tajne su tihe


LAKOMOST

lakomost je kad velika kiša padne
pa odnese lako most
lakomost je ono crveno što se mažu nokti
moj brat što je veliki pa mu je lako
lakomost je kad ideš bos preko mosta
kad nešto hoćeš da jedeš a ono nema
lakomost je neki lak most
i kad neko nikoga na silu grli

MED I LEPAK

med je bolji
jer se jede kad si gost
isti su u tegli
a drukši kad probaš
lepak se lepi za prste
a med se lepi za jezik
ni med nije dobar
jer ti prvo daju riblje ulje
kakva je razlika između meda i lepka
nema razlike
svi medovi su dobri
lepak ništa nije dobar
razlikuju se što med stoji u špajzu
pa je visoko
a lepak stoji gde hoćeš
različiti su što med nađem
i kad ga skriju
a lepak mi ne treba


PAS I MAČKA

mačka je jadna
uhvatiš mačku pa ti kažu
pusti jadnu mačku
zavežeš psa za kaiš
pa ga lepo vodiš
a mačku ne možeš
jer se mnogo dere
isti su
jer imaju isti jezici
samo jedan laje
a drugi te grebe
jer pas laje kod plota
a mačka pod štoretom
pas i mačka nisu isti
što mačka sija u mraku
i što ima rep za savijanje
što su na mačku sve dlake jednake
a na kuče loknave
što pas laje
a mačka je korisna
jerbo prede
što pas govori debelo
a mačka tanko
što pas čuva kuću
a mačka miševe
oni nisu isti
jer ja imam samo mačku
mačka se miluje
a pas se ujeda
oni se ne vole
i zato nisu isti


Olovka pise srcem (opet)

Mrva
24.9.2007, 18:45
POČETAK I KRAJ

zna se kada počinje početak
a ne zna se kad počinje kraj
kraj je na kraju
a početak malo napred
kraj je napred
a početak je pre napred
početak je kad počneš
a kraj je kad si gotov
ima kad je neki početak
odmah kraj
a ima kad je neki
kraj početak
ima opet kad neko ima
i kraj i početak
a ima kada nema
ni kraj ni početak
početak je kad sam se ja rodio
a kraja nema

RIBLJE ULJE

neću da ti kažem ništa
zato što to nije lepo pitanje
tako jedan sa naočarima
pitao isto moju mamu
i ona odma rekla da nemamo više
i onda on opet napisao
i ona onda opet kupila
i zato neću da ti kažem ništa
to je što kad ti ga daju
moraš odma da ga progutaš
ne daju ti da pljuneš
a ne mož dugo da ga držiš u ustima
to je jedan glup zejtin
zato što mu mnogo smrdi ukusnos
to je nešto žuto
što ja pijem za boles
jeste ukusno je
samo ja to više neću da pijem
biću dobar i poslušan
i neću više da se razbolim
to je što je pio kraljević marko
kad je bio mali
pa mu posle porasao
buzdovan veliki
i šarac mu porasao
i svašta mu poraslo
to svi pričaju da ima korisnos
a niko neće da ga pije
i svi ga daju meni
ko da sam ja neko

MilanSM
24.9.2007, 22:00
Ђура Јакшић
Јевропи

Теби да певам - теби, тиранко!
А дух ми мори отров и гнев;
Увреда твојих жаоци јетки
Потпаљују ми племенит спев.

Милионима народи пиште,
Милион груди просипа крв -
Милионима пале кућиште,
Милион људи гмиже ко црв.

И милиони долазе смерно
Јевропи гордој на холи суд:
"Не може више, раја не може
Сносити јарам, мучити труд!

Тиран нас гази, срамоти жене,
Усева наших отима плод.
Пресуди, смерна, да л' живот може
У таквом игу несрећни род?...
Изгинућемо!...
"Па изгините!"

Подсмеха твога горди је збор.
"И гинућемо, гинути славно -
Ил' мачем пресећ Гордијев чвор!
Изгинућемо - али слободни,
Јер Србин неће да буде роб!
Тамо далеко, на светом гробљу,
Потражићемо живот ил' гроб!"

Mrka Kapa
26.9.2007, 21:02
Čarobna četkica
kineska priča

Beše jednom jedan dečačić po imenu Ma Lijang, koji bi radije crtao no hleba jeo. Na nesreću, ostao je zarana siroče te je morao samog sebe prehranjivati. Iz dana u dan skupljao je opalo granje u šumi ili kosio travu, pa ipak bio toliko siromah da mu je četkica izgledala kao neprocenjivo blago.
Kad je jednom prolazio kraj škole, dogodi se upravo da je nastavnik svoje vaspitanike podučavao crtanju. Zažarenih očiju gledao je dečačić kroz odškrinuta vrata kako se šarolike boje, sve potez po potez, uobličuju u krasnu sliku. Pre no što je i shvatio šta čini, ukorači dečak u školu.
- Smem li se usuditi da pozajmim jednu četkicu? - zapita učitelja. - I ja bih tako rado učio da crtam.
- Šta ti samo pada na pamet, mangupe jedan! - dreknu učitelj strogo i mrko ga odmeri. - Golja kao ti, pa hoće, ni manje ni više, nego da uči slikanje! - I tako ga po kratkom postupku izbaci.
Znači, razmišljao je Ma Lijang, nama siromasima zabranjeno je čak i crtanje. E, baš da vidimo da li je tako!
Od tog dana, kad je u šumi pribirao drva, posmatrao je pažljivo obličje i let ptica pa jednom grančicom njihovu sliku ucrtavao u prašinu; kad bi sekao trsku na reci, posmatrao je ribice gde vrludaju kroz ševar, pa bi zamočio kažiprst u vodu i vrhom prsta crtao njihove oblike na pljosnatom priobalnom kamenju; najzad, kad bi s vecera došao kući, uzimao bi nagaravljeni komadic drveta u ruku i njime crtao predmete svog oskudnog pokućanstva: sto, klupicu i šta je još drugo posedovao, a sve bi to šarao po zidovima svoje glinene kolibice.
Dan za danom vežbao je uporno i strpljivo, pa, da vidiš, i vrlo dobro napredovao. Tako je zapanjujuće verno slikao ptice da si mirne duše mogao ocekivati kako ce svakog časa zacvrkutati, a ribe su mu takođe izgledale tako prirodne i žive kao da će pri prvom dodiru zamahati perajima i otplivati. Ali ono za čim je dečačić najviše čeznuo, to mu je još uvek nedostajalo: četkica.
Tada se dogodi da Ma Lijang, jedne večeri, leže na svoju slamaricu i, iscrpljen od dnevnog rada, smesta zaspa, pa mu se u snu javi jedan starac snežnobele brade i predade mu četkicu.
- Ovo je čarobna četkica - progovori starac. - Budi oprezan i koristi je samo u blagočastive svrhe.
Kako je samo letkica blistala i treperila, i kako bila teška u ruci kad je Ma Lijang prihvati.
- Pa to je zaista prekrasna četkica - uzviknu dečak očarano i skoči od radosti sa svoje postelje. - Veliko vam hvala, veliko vam hvala, dragi, dobri starče...
No, gle - prijateljskog starca već više nigde nije bilo. Ma Lijang se prepade i probudi. Avaj, pomisli razočarano, to opet beše san! Da li san? Da je bio san, odakle bi se četkica o kojoj je toliko sanjao, pozlaćena četkica, sad našla u njegovoj ruci?

Mrka Kapa
26.9.2007, 21:02
Tek što je Ma Lijang ovom čarobnom četkicom naslikao ptičicu, vec bi malo stvorenjce raširilo krilca, pa bi lepršalo i ćurlikalo i cvrkutalo kao da želi da svom tvorcu otpeva pesmu zahvalnicu. Takođe bi i ribice koje bi naslikao glavačke skakale u vodu, pa bi vrludale levo-desno i izvodile kojekakve vesele igre njemu u čast. Kako je srećan bio Ma Lijang!
Iz dana u dan išao je sad kroz selo i slikao sirotim seljanima sve u čemu su oskudevali: plugove, motike, lampe uljanice, vedra za vodu...
Takva čudesna dela prirodno da dugo nisu mogla ostati tajnom. Od usta do usta pronese se vest, pa i bogati seoski gazda za to doznade. Njegova pohlepa odmah se probudi, te smesta otposla dvojicu slugu rmpalija, koji mladog čarobnika jednostavno dohvatiše za perčin i dovukoše pred gazdu.
Da bogataši nikad nisu dobronamerni prema sirotinji, znao je Ma Lijang odavno uprkos svojoj mladosti, pa kako je bio čvrst i neustrašiv junoša, usudi se da, uprkos najoštrijim pretnjama i najprimamljivijim obećanjima, odbije da i jedan jedini potez četkicom povuče u gazdinu korist. Na to se ovaj toliko razbesne da dečaka zaključa u štalu i najstrože naredi da mu se ne daje ni jelo ni piće.
Tri dana tako dečak proboravi u štali. Trećeg dana u predvečerje otpoče sneg. Velike pahuljice padale su sa neba, pa se ubrzo preko smrznute zemlje raširi debeli, pahuljasti snežni pokrov. A gazda je mislio: ako Ma Lijang dosad od gladi nije krepao, sad će se zasigurno smrznuti. Kad, međutim, stiže pred štalska vrata, ugleda kroz pukotine gde plamsa rumena vatra, a prijatan miris svežeg pečenja dopre mu do nozdrva.
Gazda se nečujno prišunja i proviri: unutra je mali Ma Lijang sedeo udobno kraj vatrice, sladio se pečenjem i u tiganju pržio valjuške. Aha! pomisli gazda, znači sve je to naslikao, jer kako bi inače tiganj, drva, meso i brašno dospeli u štalu? Izbezumljen od besa, sazva gazda svoje izmećare i naredi im da malog bez oklevanja ubiju. Tako će odsad četkica njemu pripadati.
Po zapovesti upade tuce slugu u štalu - ali gle, gde je mališa? Na zidu s istočne strane videše merdevine koje su vodile na tavan. Gazda htede njima da se uspne, ali tek što je krocio na treću prečagu, strmoglavi se i poleđuške ljosnu o zemlju. Istog časa nestadoše merdevine bez traga.
Posle bekstva, Ma Lijang je znao da mu više u selu nema opstanka, jer ma gde se sakrio, pronašli bi ga gazdini žbiri, pa bi doveo u nepriliku ne samo sebe vec i sve one koji bi mu pružili utočište. S bolom u duši oprosti se on od svoje drage postojbine: "Ostajte mi zbogom, mili prijatelji, ostajte zbogom! Možda ćemo se još u životu sresti". I tako žurno naslika konja, vinu mu se u sedlo, mamuznu ga i odjaha niz drum.

Mrka Kapa
26.9.2007, 21:03
Nije daleko dospeo kad za sobom začu topot konjskih kopita. Pri svetlosti rasplamsalih buktinja vide četu konjanika, napred gazda s isukanim mačem u ruci, a za njime njegove sluge izmećari. Na to Ma Lijang poteže četkicu i naslika sebi luk i strelu, pa pričeka dok progonitelji ne pristigoše na domašaj: fijuuuuu! fijuknu strela odapeta s tetive, a gazda, pogoden posred grla, sruči se s konja. Sad Ma Lijang žurno mamuznu svog ždrepca i, puštenih uzda, odjezdi.
Nekoliko dana docnije stiže do jednog gradića. Već sam dovoljno udaljen od rodnog mesta, pomisli dečak, pa bih ovde mogao bez opasnosti da se nastanim. Kako drugog posla nije mogao naći, to opet poče da crta. Ovog puta se pak dobro čuvao da ne izbije na glas kao čudotvorni slikar. Slike koje je nudio na prodaju ostajale su beživotne jer ih nikad ne bi do kraja naslikao: pticama bi nedostajao kljun, životinjama po jedna noga -jednom rečju, uvek bi namerno ponešto izostavio.
Jednog dana, pak, tek što je dovršio jednog ždrala bez očiju, kad mu slučajno prsnuše dve kapi tuša na prazna mesta i tako se nesreća dogodi: ždral otvori smesta oči, zamaha krilima i vinu se u zrak. Ovaj neočekivani događaj prenerazi čitav grad, pa nije dugo potrajalo a jedan od dvorskih ulizica, u želji da se dodvori, saopšti caru o ovom čudesnom događaju. Car smesta posla nekoliko dvorana, koji najpre pokušaše da Ma Lijanga domame rečima slatkim kao med, zatim pređoše na prikrivene pretnje, a pošto se dečak opirao, najzad ga skleptaše i silom dovukoše u prestonicu.
Ma Lijang je ranije već često slušao od ljudi kako se car okrutno i tvrdokorno ophodi prema sirotinji. Zar bi takvom jednom odvratnom vladaru on stavio svoju umetnost u službu? Nikad ni za šta na svetu! Umesto zmaja, kako je car naredio, dečak naslika jednu groznu žabu krastaču, a kad njegovo veličanstvo požele da vidi feniksa šarenog perja, dogega odjednom pored njega očerupani pevac. Ove grozne životinje uznemiriše čitavu palatu: zagadile su raskošne odaje i svud rasprostrle životinjski smrad. Caru se žuč razli od besa.
- Otmite mu četkicu! - dreknu stražarima. - Bacite nitkova pravo u najcrnju tamnicu!
S otetom čarobnom četkicom pokuša sad car sam da se bavi slikanjem. Njegova prva slika predstavljala je brdo od čistog zlata. Ali u njegovoj bezgraničnoj pohlepi, nije mu bilo dovoljno jedno brdo, te je dodavao sve nova i nova, dok najzad ne stvori pravi zlatni planinski lanac s padinama, obroncima, kupama i vrhovima. Ali kad bliže promotri svoje umetničko delo, imao je šta i videti! Nigde ni traga ni glasa zlatu! Samo su sure stene, gomile vapnenca ležale pred njim, a kako ih je bezumno visoko bio natrpao, to se čitava gomila pod svojom sopstvenom težinom strovali, pa u onom tumbanju zamalo što ne smrska noge njegovom veličanstvu.

Mrka Kapa
26.9.2007, 21:03
Pokušaj slikanja zlatnih brda bio se, doduše, sramno izjalovio, ali to cara nije odvratilo od zamisli da smesta počne novu sliku. Ovog puta nacrta zlatnu šipku, ali mu se i ona u njegovom bezgraničnom srebroljublju učini premalom, te ju je produžavao i širio, nadovezivao, krivio, uvrjao i preplitao sve dok ne dobi debelu, dugačku, izukrštanu zlatnu šipketinu. Na njegov užas, namah se pretvori to zlatno čudovište u groznu džinovsku zmiju, koja, razjapljenih ralja, polete pravo na njega. Car se od straha onesvesti, i da mu dvorani ne pritekoše hitro u pomoc, veruj da bi ga čudovište zajedno s odelom i perčinom progutalo.
Sad i caru bi jasno da mu je bez Ma Lijanga sva muka s četkicom uzaludna. I tako naredi da junošu izvuku iz sužanjstva, te mu blagonaklono polaska govoreći vrlo dobrostivo, pa ga ne samo darova s nekoliko zlatnih i srebrnih novčića no mu još i obeća da ce ga oženiti jednom princezom. Ma Lijang, koji je u međuvremenu već bio izmudrovao neku lukavštinu, načini se kao da prihvata careve predloge s najvećom radošću. Car se preko mere razveseli i vrati dečaku četkicu.
Sad opet poče car da se domišlja šta bi mu junoša mogao nacrtati. Neki breg? - Ne, odatle bi, možda, mogle da iskoče opasne zveri. Nećemo breg. Neka crta more. Divno, plavo more.
Ma Lijang se smesta baci na posao kako bi ovom nalogu udovoljio. Hitro je letela četkica gore-dole; odjednom pred carevim očima poče da blista i presijava se beskonačno prostrano more. Pri svetlim sunčevim zrakama ležalo je ono, prekrasno plavo i glatko, kao uglacani lapislazuli.
- Baš je lepo - uzviknu car, dok je kroz vodu čistu kao biljur zurio u morsko dno - samo mi reci gde su ribe?
- Ribe? - odvrati Ma Lijang. - Samo trenutak.
Marljivo zamaha četkicom tamo-amo i već zaplivaše duž obale šarolike ribice, koje se neko vreme veselo u plićaku prevrtahu a zatim spokojno otplivaše na pučinu. Car oduševljeno posmatraše igru ribica. Kad u daljini iščezoše, obuze i njega želja da se naveze na more.

Mrka Kapa
26.9.2007, 21:11
- Naslikaj mi brod - dreknu Ma Lijangu. Dok bi dlanom o dlan, vec je Ma Lijang naslikao jednu golemu džunku, pa kad se car s porodicom i svitom ukrca na galiju, docrta Ma Lijang i oštar povetarac: more se namreška, talasi poceše da biju o bokove broda, te lađa veselo zaplovi morem.
Caru se, pak, vožnja pričini presporom. - Hej! - doviknu on na obalu - docrtaj još malo vetra.
Ma Lijang se snažno razmaha četkicom: talasi se podigoše, jedra nabreknuše, sve brže i brže klizio je brod. Još nekoliko poteza četkicom i more se uznemiri, zapenuša i zatutnja; šibana uskomešanim talasima, džunka se nakrivi. Caru pripade muka i obuze ga strah.
- Dosta! - razdra se iz petnih žila. - Dosta je vetra! Ne treba više.
Ma Lijang ni glave ne okrete na dozivanje: sad tek marljivo raspali četkicom, i tako je burno slikao da more zaurla i zapenušenim, uskipelim, lomovitim talasima baci se na jadnu galiju, koja je već u svim sastavima i spojnicama počela da popušta.
Tresući se od straha, mokar do kože, prilepi se car za katarku, vrištao je iz petnih žila i usplahirenim znacima pokazivao Ma Lijangu da zaustavi buru kako zna i ume.
Ma Lijang na sve to ni glave ne okrete. Iz sve snage se razmaha sada četkicom. Orkan se uzvitla. Crne oblačine gonile su se nebom. Talasi se nadigoše kao kuća, oboriše na galiju, te je stukoše na parčiće: car i sva njegova pratnja pogiboše u talasima.
Priča o tome kako je Ma Lijang čarobnom četkicom oterao nepromišljenog cara u vodeni grob, ubrzo se raširi po celoj zemlji.
Tvrdi se da se Ma Lijang docnije vratio u svoju postojbinu i tu do kraja svojih dana proživeo među drugovima svoje mladosti kao seljak; drugi, opet, tvrde da je posle toga neprekidno putovao od grada do grada, od sela do sela, te svojom čarobnom četkicom uvek siromasima činio dobra dela.
Šta je pak stvarno sa malim Ma Lijangom bilo, niko ne zna da potvrdi sa sigurnošću.

Mrka Kapa
28.9.2007, 23:04
Carska Kći Pet Cvetova
indijska bajka

Imao jedan car sina koga nije voleo. Jedanput dođe sin k majci, pa će joj reći:
- Bolje je da odem odavde. Otac me ne voli.
Carica upita cara da li se slaže s tim da pusti carevića.
Car odgovori da ne zadržava svoga sina, ali da sumnja da sin može sam sebe da prehrani, a on nema namere da na ludosti daje novac; ako sin želi da ide, neka ide i neka živi kako zna.
Tada carica opremi sina: dade mu zavežljaj sa haljinama i nekoliko hlebova, a u svaki hleb stavi po jedan zlatnik, da putnik ne bi ostao bez novca. Carević se oprosti s majkom i krenu na put. Dugo je išao. Najzad stiže na kraj velikog grada. Tu zamoli nekog stolara da kod njega prenoći. Stolar je baš tada pravio drvene cipele, pa će reći careviću:
- Zdravo, mladiću! Kao što vidiš, ja sam sad zauzet poslom. Otidi u kuću i tamo će te nahraniti.
Mladić zamoli stolarevu ženu i kćer da ga nahrane.
- Rado ćemo te nahraniti - rece kći - ali šta da se radi? Nemam drva da založim peć, a do šume je daleko.
Carević se osvrte, vide u sobi drvene cipele, iscepa ih, dade devojci i reče:
- Založi peć ovim cipelama. Ja ću s tvojim ocem sve da uredim.
Ona ga posluša.
Ujutro carević krenu u šumu, nađe podesno drvo, odseče ga i napravi drvene cipele. Treba reći da je on bio vešt čovek i da su mu cipele ispale mnogo bolje nego stolaru. Carević stavi svoje cipele tamo gde su stajale stolareve.
Slučajno toga jutra carev sluga pođe da kupi za cara drvene cipele - u toj su zemlji svi ljudi, pa i sam car, nosili drvene cipele. Vide sluga cipele koje je napravio carević i one mu se veoma dopadoše.
- Ove su mnogo bolje od ostalih - reče. - Uzeću ih za cara.
Baci deset zlatnika i uze cipele.
Stolar se obradova. On ni četvrt zlatnika nije dobijao za par cipela, a sad odjednom deset! "Samo, kakve su to cipele?" - mišljaše. - "Ko ih to napravi?" Jer njegove nisu. Upita kćer i ona odgovori:
- To su sigurno one koje je napravio naš novi ukućanin.
Zatim ispriča ocu kako je novi ukućanin naložio peć njegovim cipelama, a zatim sam napravio druge. Stolaru to beše drago i on odluči da oženi mladića svojom kćeri. Nije ni slutio da je taj mladic carević. Stolareva kći beše dobra i pametna devojka a uz to i lepotica. Kada stolar predloži da devojka bude careviću žena, ovaj reče: "Dobro", i oženi se njome. Carević je imao zlatne ruke, i kao što je vešto napravio drvene cipele, isto tako vešto poče da pravi drvene igračke.
(nastavak u prilogu)

Mrka Kapa
28.9.2007, 23:06
Dva brata blizanca
danska bajka

Na malom imanju na obali otvorena mora prebivali sami muž i žena. Već su bili zašli u godine, a nisu imali dece. Nije im bilo bog zna kako dobro; zemlja im je bila posna i prinos s nje slab, tako da su uglavnom živeli od mora: svo vreme pogodno za ribolov muž je provodio u pecanju.
Ali se jednom dogodi da cele godine ne bude ni jedan jedini dan pogodan za to. Stalno su duvali bura i vetrovi s kopna, i niko nije mogao izići na more, na pecanje, sve do Duhova, kad se, naposletku, sve promenilo: i vetar i nebo i more, i već tog jutra nastade pravo vreme za ribolov.
Čovek htede odmah poći na more, dok žena nije bila za to. Reče da na tako velik praznik ne valja ići u ribolov, niti raditi ma kakav drugi posao, jer to ne donosi sreću. Ali joj muž odgovori da već jedva sastavljaju kraj s krajem, te se povoljna prilika da poprave svoje stanje ne sme olako propustiti. A cele godine nije bilo ovako pogodna vremena za ribolov kakvo je danas.
I tako sedne u čamac i zavesla, ponevši sa sobom mrežu, prutilo i udice.
Ali ma koliko da je bacao prutilo s udicama čas na jednu, čas na drugu stranu, ne uhvati baš ništa. Tek kad je sunce bilo vec dobro odskočilo, izvuče naposletku na jednoj udici tako neobičnu, veliku i ružnu ribu kakvu još nikad dotad nije video. Ne znajući šta će s njom, baci je u more.
Nastavi da peca, ali ni posle jednog časa ne uhvati ništa drugo doli opet tu istu ribu, koju odmah baci u more.
Pecao je i dalje i ništa nije ulovio, dok naposletku ne izvuče i treći put tu neobičnu, veliku i gadnu ribu. U čamcu je skine s udice i htede je opet baciti u more, i zatim dići tog dana ruke od pecanja. Seti se kako mu je žena rekla da rad na tako velik praznik ne donosi sreću i pomisli da je možda pravo kazala. Ali u istom trenutku počne riba govoriti:
- Ne bi me smeo tako prezreti, jer ja sam bolja no što misliš. Uzmi me i odnesi kući, iz mene ćeš moci izvući mnogo šta.
- Kako? Na koji način? - zapita je.
- Čućeš. Pazi samo dobro šta ću ti reći - reče riba.

(nastavak u prilogu)

Mrka Kapa
2.10.2007, 15:24
Graščić

iranska bajka

Živeo jednom jedan siromašni drvoseča. Danju je sakupljao drva po šumi, odvozio ih u grad i prodavao. Od zarađenog novca živeo je sa ženom. Dece nisu imali.
Jedne zimske noći dok je sedeo pored mangale, duboko uzdahnu i obrati se ženi koja je sedela s druge strane mangale i prela:
- Pogledaj ženo, tako ti boga, koliko smo samo nesrećni što nemamo deteta koje bi nam se sada pelo na vrat i glavu i tako nas zabavljalo svojim vragoljastim igrama u ovim dugim zimskim noćima. U kućama svih komšija se galami, razgovara i čuje se vesela dečija igra. Samo je u našoj kući gluvo i nemo.
I žena duboko uzdahnu i potvrdi:
- Jeste, pravo veliš. Bila bih srećna i zadovoljna kad bih imala dete makar i koliko zrno graška. Sigurna sam da bismo ga obadvoje voleli. U tom trenutku drvoseča kinu, a žena će:
- Na strpljenje, gospodaru! Kažu,treba se strpiti.
I prođe nekoliko meseci posle ovog razgovora. Jednog dana žena oseti porođajne bolove. Ode i spusti se na pod u kući, na deo od opeke, i rodi muško dete veličine palca na ruci. Dete je imalo sve što ima pravi čovek: noge, ruke, oči, uši i ostalo. Samo što mu je lice bilo koliko zrno graška. Žena i muž se mnogo obradovaše i posle šest dana dadoše mu ime Graščić.
Žena podseti muža:
-- To je upravo dete koje smo od boga iskali. Nema druge, moramo ga srcu prihvatiti i voleti.
I zaista su mu otac i mati posvećivali mnogo pažnje. Ali dete nije raslo. Ostalo je majušno kao što se i rodilo. Medutim, po njegovim sjajnim očima i vedrom licu videlo se da je razborito i pronicljivo.
Jednoga dana drvoseča se spremao da sa dva-tri svoja druga krene u šumu da naseče i donese drva. Više sam za sebe, glasno reče:
- Eh, ženo, kad bismo i mi imali nekoga kao drugi ko bi nam mogao doterati u šumu kola na kojima bih dovukao drva!
Graščić to ču i reče:
- Ne tuguj, dragi oče, ja ću ti ih doterati! Drvoseča se nasmeja i upita:
- Ti da ih doteraš? Zar ti možeš upravljati konjem? Smokve kljuje ptica koja ima kriv kljun, zar ne?
- Dragi oče, ako mi mama spremi kola i upregne u njih konja, ja ću se popeti konju iza uha i doterati kola tamo gde ti budeš sekao drva - odgovori Graščić.
- Vrlo dobro, hajde pa ćemo videti - složi se otac.

Mrka Kapa
2.10.2007, 15:25
Kada je bilo vreme mama mu upregnu konja u kola, a njega uze i stavi konju na vrat. Graščić kao da je sedamdeset godina radio sa konjima poče da viče na konja "hija, hija" i kola krenuše. U samoj blizini mesta gde mu je bio otac, iza jedne ograde, prolazila su dva putnika i kada videše da konj sa kolima juri punim kasom praćen povicima kočijaša koji se nigde ne vidi, jedan od njih reče drugome:
- Zaista je ovo nešto neobično, daj da pogledamo dokle će ova kola ovako juriti i gde će se zaustaviti. Kakvo je ovo čudo?
Kola usporiše i zaustaviše se na mestu gde su sečena drva. Odjednom se začu glas:
- Tatice, eto vidiš da doterah kola. Zašto ne dođeš da me skineš ?
Onda drvoseča priđe konju i uhvati ga jednom rukom, a drugom rukom uze malog kočijaša i spusti na zemlju. Zatim se malo odmače i sede na gomilu grančica. Kada ona dvojica videše tako malog čoveka, silno se začudiše:
- Bilo bi mnogo dobro kad bi ovaj maleni čovek bio naš - zaključiše oni. Zato priđoše bliže drvoseči i obratiše mu se:
- Striko, da li bi nam prodao ovog mališana?
- Ne - odgovori drvoseča - ovo je moje dete i ne bih vam ga dao kad bi ste mi bacili pod noge svo blago ovoga sveta.
Kada Graščić cu ovaj razgovor, neprimetno se uspuza uz šav očeva ogrtača i pope mu se na rame. Zatim se prišunja do očevog uha i šapnu mu:
- Tatice, prodaj me i uzmi pare, a ja ću se već nekako opet tebi vratiti.
Čuvši ovo, drvoseča upita onu dvojicu:
- Dobro, da vidimo koliko dajete za mališana?
- Pet zlatnika - odgovoriše oni.
- Malo je, ne dam malog - odvrati otac. Malo su se cenkali i drvoseča im na kraju dade Graščića za deset zlatnika.
Oni ga uzeše i upitaše:
- Gde želiš da sediš dok te nosimo ?
- Na ramenu jednog od vas - odgovori Graščić - jer bih tako mogao da razgledam na sve strane i da sačuvam raspoloženje.

Mrka Kapa
2.10.2007, 15:25
Onda se Graščić oprosti od oca i poljubi ga. Zatim ode i sede jednom od njih na rame i krenuše na put. Dugo su putovali, sve dok se ne poče smrkavati. Tada Graščić zamoli:
- Sada me spustite na zemlju, jer sam se mnogo umorio od sedenja na ramenu pa bih se rado malo odmorio i prohodao.
Kod jednog napuštenog sela oni ga spustiše na zemlju. Čim stade na zemlju, Graščić poče trčkarati između kamenja i stvrdnutih gromuljica zemlje. Odjednom se sakri u mišiju rupu odakle povika:
- Drugovi, neka vam je bog na pomoći, ja ostajem ovde, a vi idite kud god želite!
Oni pritrčaše da ga izvuku iz rupe, ali Graščić se povuče u samo njeno dno. Ma koliko da su pokušavali da ga štapom izgrebu iz rupe, nisu uspeli. Zatim su ga dozivali i molili da izade, ali ni to nije koristilo. Već se bilo sasvim smrklo. Pošto više ništa nisu mogli videti oni odoše za svojim poslom.
Kada se sasvim udaljiše, Graščić izađe iz rupe i poče tražiti skrovito mesto gde bi mogao mirno prespavati noć. Pronađe komad crepa i odluči da na njemu prenoći. Još se na njemu ne beše ni smestio kako treba, a kamoli mesto zagrejao, kad primeti da dolaze i razgovaraju nekakva dva čoveka. Graščić se pritaji i razabra kako jedan od njih veli drugome:
- Ama ostavi to, sada treba da smislimo kakvu varku i da pokrademo sveštenikove pare. Samo da znaš koliko je taj novca sakupio! Priča se da u jednoj ostavi u kući ima ćup pun zlatnika.
U tome se Graščić pridiže i upade u razgovor:
- Ja ću vam pokazati i pomoći da mu pokrademo pare. Lopovi se iznenadiše i jedan viknu:
- Čiji je to glas? Ko je to? Graščić odgovori:
- Nema nikoga, osim mene! Želim da me povedete sa sobom da vam pomognem.
- A gde si to ti?
- Na zemlji - odgovori Graščić - upravo tamo odakle dolazi glas. Pređite rukom po zemlji pa ćete me napipati.
Lopovi ga potražiše i nađoše. Kada videše koliki je, ne mogoše se suzdržati od smeha:
- Pa ti si koliko prst, i kako da nam ti pomogneš?!
- Pođimo, pa ću vam pokazati - odgovori Graščić. I oni pristadoše:
- Pa dobro, da pođemo i da vidimo šta to ti možeš učiniti.
I oni se uputiše pravo sveštenikovoj kući. Kada stigoše, Graščić se provuče kroz otvor ispod dvorišnih vrata, otključa vrata iznutra i lopovi uđoše u dvorište. Tada Graščić povika:
- Dobro, pa gde je taj sveštenikov ćup sa zlatom? Hoćete li samo taj ćup ili želite još nešto?
- Tiše govori, dobra ne video! - upozoriše ga lopovi. Ali on produži još glasnije:
- O bože, pa recite već jednom šta sve želite, ja ću vam doneti. Ne gubite vreme!

Mrka Kapa
2.10.2007, 15:26
Lopovi se ozbiljno uplašiše i opet upozoriše Graščića:
- Slušaj ti, prekini s tim! Šta je s tobom? Kao da ti je neko stao na rep pa se dereš, ili želiš da nas pohvataju. Tiše! Zar hoćeš da nas otkriješ!? Upropastićeš nas!
U međuvremenu se sluga koji je spavao u jednoj sobici odmah do vrata probudi od Graščićeve vike. Malo posluša i opet leže da spava. Lopovi tiho narediše Graščiću:
- Idi u ostavu i uzmi iz niše nešto lakše ali vrednije, i to donesi ovamo!
Medutim, Graščič ponovo, sada još glasnije, povika:
- Dobro, dođite malo bliže i recite mi šta želite, ja ću vam dodati.
Ovoga puta sluga se sasvim probudi i skoči iz kreveta. Lopovi se dadoše u beg, izleteše na vrata i nestadoše u mraku. Sluga poče tamo-amo da traži kresivo i trud da upali sveću i obiđe kuću i dvorište. Graščić iskoristi priliku. Prvo ode i zatvori vrata, a zatim uđe u spremište za detelinu i zavuče se u seno. Sluga upali sveću, obiđe kuću i pošto vide da nema nikoga i da su vrata zatvorena, pomisli da mu se nešto u snu pričinilo. Zato se ponovo vrati u svoju sobicu i leže. Graščić se lepo namesti u suvoj detelini i donese odluku:
- Kako god bilo noć ću provesti ovde, a sutra idem svome ocu i mami. Medutim nije ni pretpostavljao koliko u životu ima prepreka, zavoja i padova.
I dođe jutro. Sluga se probudi, ode u spremište deteline, uze naručje deteline, donese i položi pred kravu u štali. Slučajno zagrabi deo deteline u kojem je ležao i spavao Graščić. Graščić se odmah ne probudi, a sluga ga zajedno sa detelinom baci pred kravu. Krava zinu i strpa u usta deo deteline u kojem je spavao Graščić. Tek u kravljim ustima on se probudi i nađe u čudu:
- O bože, gospode, gde li sam ja ovo!? Možda sam pao u ručni mlin?
Malo bolje razgleda čas na jednu čas na drugu stranu i shvati da je dospeo u kravlja usta. Sada je dobro pazio da se ne nade medu kravljim zubima. Ali, ubrzo skliznu niz kravlje grlo i nađe se u "gostinskoj sobi" koja nije bila ništa drugo nego kravlji želudac. Unutra je bilo tamno i ništa nije video. A drugo, krava je i dalje jela detelinu i oko njega je postajalo sve tešnje i tešnje. To ga je zabrinulo pa poče da viče iz kravljeg želuca:
- Čiko dragi, ne dajte mi više deteline, neću više deteline, sita sam!
Sluga koji je u tom trenutku muzao kravu, silno se preplaši i izbezumljeno skoči i poleti prema vratima. U tom udari nogom u vedro sa mlekom i mleko se svo proli. Zadihan doleti svešteniku i reče:
- Gospodaru, krava počela da govori!
- Neznalico jedna, gde će krava pričati? - ne poverova mu sveštenik.
- Dođi, pa se sam uveri - opet će sluga. Sveštenik se podiže i ode u štalu. I slučajno u tom trenutku začu se glas Graščića:
- Neću više trave, sita sam! Sveštenik se uplaši i zaključi:
- To se šejtan zavukao u kravu.
Odmah pozva uličnog kasapa i on odseče kravi glavu. Kravlji želudac u kome se nalazio Graščić zajedno sa ostalom unutricom odnesoše i baciše na smetlište.

Mrka Kapa
2.10.2007, 15:26
Graščić primeti da je u "sobi" postalo nešto svetlije. Ali on nikako nije mogao da pronađe vrata i izađe napolje. Dok je tako pokušavao i razmišljao o tome, spremala mu se nova nevolja. Naišao je tuda gladan vuk i kada spazi kravlji želudac, dojuri i halapljivo ga proguta.
Graščić, isprva, malo se uplaši, ali se ne zbuni i ne izgubi.
- Svakako ću ga na neki način odvesti do očeve kuće - zaključi Graščić i povika:
- Ej, striče vuče, kravlji stomak nije nešto vredno, a ti ga proguta. Ni pas ga neće kad mu ga ponude!
- Pa šta onda da jedem? - upita vuk.
- Meso od ovaca, koza, masla, meda i kavurme - odgovori Graščić.
- A gde da to nađem? - opet upita vuk.
- Podi tamo kud ti ja budem pokazivao pa ćeš sve to naći - odvrati Graščić.
Zatim uputi i dovede vuka do očeve kuće. Iza kuhinjskog zida se zaustaviše i Graščić mu objasni:
- Gore na tavanu ima jedan otvor. Ti skoči i provuci se kroz otvor u kuhinju.
Vuk nekako skoči gore i zavuče se u otvor kroz koji se provuče i spusti u kuhinju. Tu nađe dosta mesa, kavurme, masla i druge ukusne hrane. Ne gubeći vreme poče halapljivo da jede. Graščić sebi nađe pogodno mesto u jednom vukovom crevu i tu se primiri. Kad se vukov trbuh od silnog jela dobro naduo, Graščić poče da vice, doziva, urla i zavija.
- Šta je s tobom, zašto se dereš? - upita vuk.
- Radujem se u tvoje zdravlje. Radostan sam što si se dobro najeo - odgovori Graščić. Vuk ga upozori:
- Ne treba da se tako raduješ, probudićeš ljude pa će me pronaći. A ja sam se toliko prejeo da ne mogu ničim da maknem.
- Ti to ne možeš da shvatiš. Ja moram da vičem - odvrati Graščić i opet poče da uzvikuje i vrišti. U tom se probudiše ukućani, to jest Graščićevi otac i mati. Oni dođoše i proviriše kroz pukotinu na kuhinjskim vratima i spaziše vuka koji se bio toliko prejeo da mu se stomak silno naduo.
- Tiho! - obrati se drvoseča ženi. - Ja idem po sekiru, a ti uzmi srp!
Graščić prepoznavši očev glas povika:
- Selamdatice, evo me u vukovom stomaku.
- Hvala Alahu, kad se opet s tobom sastasmo - veselo će otac - a onda se obrati ženi i upozori je:
- Treba da budemo pažljivi i da vuka tako ubijemo kako ne bismo povredili Graščića.
Zatim otvori vrata i ude u kuhinju. Vuk pokuša da skoči i pobegne kroz otvor na tavanu, ali mu to ne pođe za rukom. Onda se ustremi na drvoseču, ali ga dočeka sekira po glavi i on se zatetura i na mestu osta mrtav.

Mrka Kapa
2.10.2007, 15:27
Drvoseča i njegova žena vrlo oprezno rasporiše vukov trbuh i oslobodiše Graščića.
- Danima i noćima smo mislili na tebe i pitali se: gde li je sada naš Graščić? - poče otac.
- Ne znaš koliko sam dugo putovao - odvrati Graščić. - Ali, hvala Alahu, sada smo zajedno i opet mogu da se slobodno nadišem svežeg vazduha.
Otac ga upita:
- Pa gde si sve bio?
- Da znaš samo gde sam sve bio! Bio sam u mišijoj rupi, u kravljem stomaku i u vučjem crevu. Sada mislim da posle svega toga više nikud ne idem od kuće.
Ocu i majci mnogo se dopadoše ove Graščićeve reči. Majka ga uze, poljubi u lice i reče:
- Alah mi je svedok, za tebe bih sve žrtvovala! A otac dodade:
- Tako mi života moga i života tvoje mame, više te ne bih dao ni kad bi mi ponudili ceo svet. Moje oči su radosne kada te gledam!
Nadam se, kao što su oči drvoseče bile radosne kada je gledao Graščića, da će i oči svih onih koji imaju decu biti radosne i vesele dok gledaju svoju decu.

Mrka Kapa
10.10.2007, 23:13
TUMAČENJE SNOVA
Jermenska bajka

Živeo jednom jedan car, pa usni neobičan san: vide u snu kako padaju oko njega lisice razne vrste - velike i male, sive i riđe, olinjale i s lepom dlakom. One su ga opkolile s raznih strana, pripijaju mu se uz noge, ujedaju ga i skaču.
Kad se car ujutro probudi, pozva sve mudrace carstva pa im reče:
- Noćas sam usnuo jedan strašan san. Hoću da mi ga odgonetnete i rastumačite, a ako to ne uspete, znajte, kazniću vas i baciti u tamnicu.
Mudraci se raziđoše i stadoše razmišljati o carevom snu. U to doba živeo u tom carstvu neki čovek po imenu Šivar, a to znaci - sulud. Razume se, taj nadimak nije dobio ni za šta: bio je tako sulud i glup da nikad ništa pametno nije uradio. Čega se god dohvatio, sve je ispadalo naopako.
Šivareva žena slučajno saznala za carev san i za nagradu, koju je obećao onome ko mu ga rastumači, pa reče svom glupom mužu: - Hajde, što kažeš? Idi caru pa mu nekako rastumači taj strašni san. On će te bogato nagraditi. Ali ona je pri tome mislila:
"Ako slučajno uspe da odgonetne sam, dobro je, postaćemo bogati i bićemo srećni, a ako ne - opet će za mene biti dobro: car će mom glupom Šivaru odseći glavu. To je dobro, jer šta će mi ovaj suludi muž?"
Šivar najpre ne htede da pođe caru da mu tumači san, ali žena navali na njega tako da je on ne mogaše odbiti. Stoga uze toljagu, prebaci torbu preko ramena, pa pođe u carev dvorac.
Idući putem, on ugleda veliku zmiju, koja je ispuzila ispod jedne stene. Ona ga upita:
- Kuda si se uputio, Šivare? A on joj odgovori:
- Eto, idem tako bez cilja - kud me noge nose i oči vode. Žena me poslala da rastumačim caru jedan strašan san. I sad se pitam: kako ću ja rastumaciti taj san? Pa ja ni svoje snove ne razumem, a treba tuđe da tumačim. Uz to, car je usnuo nešto strašno.

Mrka Kapa
10.10.2007, 23:13
Ali zmija mu reče:
- Slušaj me dobro, Šivaru. Pomoći ću ti da rastumačiš carev san i da se tako izbaviš iz sirotinje. Otići ćeš caru i reći ćeš mu ovo: "Presvetli care, želiš li da ti rastumačim san? Ja ću ti ga rastumačiti. Taj san je strašan. Lisice koje su bile oko tebe, tiskale se oko tvojih nogu i ujedale te - to su laskavci i podmukli veziri. Oni se nalaze oko tebe, i, znaj, žele tvoju propast. Stoga se dobro njih čuvaj i nikome ne veruj." Eto, Šivare, to ćeš reci caru i time ćeš mu rastumačiti san. A za to ćeš dobiti bogatu nagradu. Meni ćeš, naravno, dati polovinu od te nagrade, jer sam ti pomogla. Upamti to dobro.
- Ništa ne brini, podelićemo nagradu - reče glupi Šivar pa se uputi u dvorac.
Kad stiže caru, on ponovi ono što je čuo od zmije i tako mu rastumači san.
Čuvši to, svemoćni car odmah naredi da bace u tamnicu dvorske vezire i mudrace, koji su tobož bili zauzeti tajnama carskog sna. Zapravo, oni su razmišljali o tome kako da zbace cara i preuzmu vlast u zemlji.
Car potom bogato nagradi Šivara i imenova ga svojim glavnim tumačem snova. Šivar natovari blago na četiri deve pa se uputi svojoj kući.
Ide on tako kući, promatra vreće pune blaga i razmišlja:
"Za sve ovo treba da zahvalim zmiji; ona mi je pomogla. Dobro
je što sam je sreo. Dve vreće s blagom ću joj dati, a dvije ću zadržati za sebe. Pravedno ćemo podeliti nagradu. Ja ću od sada živeti veselo, a žena mi više neće prigovarati i nećemo se svađati."
Ide Šivar dalje i stalno razmišlja o nagradi i srećom životu.
"Dve vreće - to je lepo bogatstvo. Ali četiri - još lepše.
Teško se dolazi do takvog bogatstva. A ja moram da dam zmiji
polovinu. Šta će to njoj? Kod nje neće uopšte biti iskorišćeno. A nije
ni greh prevariti je. Svako vara, pa mogu i ja zmiju."
Misli Šivar i polako skrenu s puta. Odlučio je da ne dadne zmiji njen deo, pa zaobilaznim putem ode svojoj kući, noseći na devama sve četiri vreće blaga.
I tako je Šivar zadržao sve blago za sebe.
Od toga je prošlo tri godine. Tada car opet usni neki čudan san. Vide on u snu kako su se reke i jezera napunila krvlju, zemlja je postala crvena, na poljima se osula crvena rosa.
Tada se seti Šivara, svog tumača snova, pa posla sluge po njega.

Mrka Kapa
10.10.2007, 23:16
Sluge brzo pronađoše Šivara i rekoše mu da se sprema za put, jer je hitno potreban caru. Čuvši to, Šivar se prepade. Nije znao zašto ga sada zove car. On pomisli:
"Šta sad da radim? Ako je car opet usnuo neki strašan san, kako ću ga rastumačiti. Mogao bih opet otići kod zmije, ali ona mi sada sigurno neće ništa reći. Ovako ne smem izaći pred cara, jer mi glava začas može otići s ramena... Ipak je najbolje da odem do zmije i da od nje zatražim da rastumači i ovaj carev san, jer će mi, možda, ona opet pomoći da spasem glavu."
Šivar to pomisli, pa se uputi pravo zmiji.
Kad dođe do njemu poznate stene, a zmija već ispuzala pa ga čeka.
Ona mu reče:
- Zdravo, brate Šivare! Što radiš? Pre tri godine si me prevario i nisi mi doneo polovinu. Ipak, izvući ću te i ovog puta. Car te pozvao jer hoće da mu rastumačiš još jedan san. Pođi k njemu i reci mu ovo: neka što pre okupi vojsku i bude spreman za boj, jer će neprijatelj krvlju zaliti njegovu zemlju. Nije uzalud video u snu krvave reke i jezera. Šivare, ovog puta nećeš zaboraviti da mi doneseš polovinu od bogate nagrade.
Poklonivši se zmiji Šivar reče:
- Ne brini ništa, nagradu ću ti ovog puta sigurno doneti. Dobićeš polovinu od onoga što dobijem od cara. Zatim se uputi u dvorac. Kad stiže tamo, izađe pred cara i reče mu:
- Presvetli care, dugo nam živeo u sreći i zadovoljstvu. Došao sam da ti rastumačim i ovaj drugi san. Znaj, taj san je strašan. Neprijatelji se spremaju da napadnu tvoju zemlju, stoga okupi što više možeš vojnika i naredi im da svakog trenutka budu spremni. Tako ćeš odoleti neprijatelju i pobedićeš ga i neće doći do potoka i jezera krvi.
- Hvala ti, Šivare, - rece car pa odmah naredi da se svuda postavi jaka straža i da se sva vojska naoruža. Vojsku razmesti po zidinama grada tako da može videti neprijatelja. To je učinio u poslednjem trenutku, jer je neprijateljska vojska već pristizala i počela da napada utvrđeni grad. Ali, videvši naoružane vojnike, koji su bili pravilno poređani na tvrđavi, neprijatelji se vratiše i ne dođe do borbe.
Znači, i ovog puta se obistinio carev san i ovog puta ga je šivar dobro protumačio.
Car potom nagradi Šivara; dade mu osam deva natovarenih blagom, pa ga pusti da na miru ide kući.

Mrka Kapa
10.10.2007, 23:16
Videvši toliko bogatstvo Šivar se jako obradova; bio je presrećan. Putem je mislio:
"Osam tovara blaga! Dovoljno je. To je više nego četiri. Zar nije najbolje da sve to zadržim za sebe? Otići ću kod zmije i gledaću da je nekako ubijem, te ću se tako otresti te bede. To nije ništa neobično, jer bi svaki drugi na mom mestu to isto učinio." I Šivar se uputi prema steni gde ga je čekala zmija.
Zmija mu ispuzila u susret. Kad je ugleda, Šivar dohvati jedan veliki kamen i svom snagom ga baci na nju. Kamen je odista bio velik i težak i da je pogodio zmiju ova bi ostala na mestu mrtva. Ali Šivar samo malo zakači njen rep, a zmija se izvi i pobeže u rupu.
Šivaru beše žao što nije usmrtio zmiju, pa je putem samo o tome mislio. Ali kad stiže kući žena ga radosno dočeka, pa on zaboravi i zmiju i svoja obećanja.
Živeo je sada bolje nego pre. Imao je novaca koliko je hteo i premda ga je nemilosrdo trošio, blago se nije smanjivalo. Jer, osam tovara blaga je dovoljno za čitav život, pa i više od toga.
I Šivar je tako živeo još tri godine.
Ali, desi se da car usni još jedan vrlo čudan san. On vide u snu kako pada s neba pšenica i pokriva ljude i kuće. Pada danonoćno, sve više i više.
Kad se car probudi, seti se Šivara, svoga tumača snova, pa odmah posla svoje sluge po njega. Videvši careve sluge, Šivar se prepade: znao je da je car usnio još jedan san. Stoga on reče ženi:
- Više me nećeš videti. Znaj, ovog puta se, verovatno, neću vratiti kući živ i zdrav. Ali putem Šivar opet pomisli na zmiju pa reče:
- Otići ću do nje. Kad već moram nastradati, neka me zmija ubije; bolje ona nego car, jer sam joj zaista naneo nepravdu, to i zaslužujem.
Tako dođe on do stene.
A zmija mu opet ispuzila u susret, pa kad ga opazi reče mu:
- Zdravo, Šivaru, nerazumni čoveče! Nisu te badava nazvali tako, jer si ti zaista glup i sulud. Zar nisi ni jednog trenutka pomislio, kad si me prošli put gađao kamenom, da će, možda car usnuti još koji san? Za tebe je dobro što sam se onda spasila smrti, jer šta bi sad radio da mene nema? Kako bi rastumačio carev san?

Mrka Kapa
10.10.2007, 23:19
Šivar joj onda odgovori:
- Ah, moja dobra i mudra sestro, vidim sada koliko sam kriv i glup. Evo, zato sam i došao ovamo. Radi sa mnom šta ti je volja. Možeš mi pomoci, ali me možeš i kazniti. Spreman sam na sve.
Ali zmija mu odgovori:
- Ne, glupi Šivare, neću ti ništa uraditi. Neću te kazniti već ću ti i ovog puta pomoći da se izbaviš od sigurne smrti, pomoći ću ti da rastumačiš carev san. Idi caru i reci mu da se ničega ne plaši. Jer taj san je dobar. Pšenica što pada s neba znaci da ce u čitavom carstvu nastupiti sretni dani; ljudi će se obogatiti, a on ce vladati u sreći i zadovoljstvu do kraja života. Za ovo tumačenje će te car bogato nagraditi, ali ne zaboravi da mi ovog puta doneseš polovinu blaga. Treći put ti pomažem i zaslužila sam da mi jednom daš polovinu. Šivar će:
- Ne brini ništa, mudra sestro, to više neću zaboraviti. Dobićeš svoj deo. Ovog puta neću pogaziti reč, a ako je pogazim - neka odmah umrem!
Šivar potom nastavi put prema dvorcu.
Videvši ga, car se obradova. A kad mu Šivar rastumači san, on se još više obradova i njegovoj radosti nije bilo kraja.
Naredi najpre slugama da iznesu burad sa šerbetom na gradske trgove. Nastalo je opšte veselje. Pio je car, a s njim i svi njegovi podanici, pa i naš Šivar. Kad se slavlje završilo, car dade Šivaru tri puta po osam tovara blaga i deve da mu to prenesu, pa ga sam malo isprati.
Šivar pođe kuci, sav srećan što se to desilo, pa pomisli:
"Red je da dam zmiji sve ovo blago. Ja imam dovoljno kod kuće i više mi ne treba. Zmija će biti zadovoljna i više se neće ljutiti na mene. Postaćemo dobri prijatelji."
I on zaustavi čitav karavan kod stene, skide tovare sa deva, pa pozva zmiju. Ona se uskoro pojavi i Šivar joj reče radosnim glasom pokazujući na tovare s blagom:
- Moja mudra sestro, uzmi sad svoj deo. Dat ću ti sve, jer si bila dobra prema meni. Ali mu zmija reče:

Mrka Kapa
10.10.2007, 23:23
- Brate Šivare, pa meni nije potrebno to blago; što ce mi? Htela sam samo videti kakav si ti čovek i koliko mogu računati na tebe. A sada pazi šta ću ti reći. Kad si prvi put dobio bogati poklon od cara, prevario si me; nisi došao k meni, već si zaobi laznim putem otišao kuci. Ta godina je bila lisičja godina, dakle - godina laži i prevare. Stoga si me i ti, koji si inače vrlo slab covjek, prevario i otišao ne davši mi baš ništa. Postupao si kao i ostali, pa možda i gore od njih, jer si verovao da tuđa laž može prikriti tvoju. A kad smo se drugi put sreli, onda je bila godina krvi te si me stoga gađao kamenom i prolio moju krv. Ti si i ovoga puta postupio kao i svi ostali, pa čak i gore od njih, jer si verovao da krv što su je drugi prolili može sakriti onu koju si ti prolio. A sada su nastale godine izobilja i bogatstva; ljudi su postali dobri i darežljivi. I ti si stoga postao darežljiv. Postupaš kao i ostali, postao si darežljiv, pa čak i darežljiviji i od ostalih, jer mi daješ čitavu nagradu a ne samo moj deo. Prema tome, dragi moj Šivare, ti si se samo pokoravao vremenu. Ne budi ponosan na svoju dobrotu, već dobro zapamti ovo šta ću ti sada reći: ko se ravna prema drugima, a sam ne zna svoj put, svakako će skrenuti s njega.
Završivši to, zmija se uvuče u svoju rupu.
Šivar je pažljivo slušao zmijine reči. One su ga pogađale i stideo se sebe. Blago ga više nije privlačilo.
Dode kući pa, na zaprepaštenje svoje žene, podeli čitavo blago svim susedima.
On se posle zmijinih reči sasvim izmenio.
Jer reči pametne zmije bejahu se urezale u njegovo srce. Više ih nije mogao do kraja života zaboraviti; kao da su bile ispisane u njegovoj svesti.
Šivar je postao dobar čovek.
Kad bi neko nešto rđavo učinio, on je nastojao da bude pravičan; trudio se da bude dobar. A kad bi svi ljudi bili dobri, on je hteo da bude bolji od svih. Stoga je bio srećan do kraja života.

Mrka Kapa
11.10.2007, 3:15
12669

Pesma za Bojanu

Možda se Bojana ponekad i boji
da negde sama i u mraku stoji.
Ali njeno srce hrabro je i smelo,
i uvek spremno za neko dobro delo.

12670

Pesma za Mladena

U ruci točak, na glavi kapa,
na stočiću pored - gusarska mapa.
Tako naš Mladen jedri morima,
u potrazi za lepim i vedrim snovima.

Mrka Kapa
11.10.2007, 3:49
12671

Pesma za Nevenu

U mom gradu nema proleća,
i ptice ćute sa pokislog drveća,
ako Nevene nema da ih pogledom zgreje,
da podseti svet da treba da se smeje.

12672

Pesma za Mišu

Ni ona sitna prolećna kiša,
ni suton kad se cela priroda stiša,
ne šapuću Miši kao one oči setne,
koje uvek voli u školi da sretne.

_Maximus_
11.10.2007, 20:25
Kad je Sasa ljut

Kad je Sasa ljut,
niko ne sme da se smesi;
svako mora
da se uozbilji
i da cuti;
jer u suprotnom
i Sasa moze
da pogresi,
pa da se nasmeje,
a onda nije
imao razloga da se ljuti. :opanachke

_Maximus_
11.10.2007, 20:30
Dve pesmice kojima sam nasmejao decu u biblioteci na predstavljanju knjige Narnija.

KAKO SE SMEJU DEVOJCICE

Rukama, kikama,
snalama, masnama,
na oko, na uvo,
nos i zube,
u junu i maju,
snu i javi, smeju se one
tako smesno
kao da ih mravi golicaju.

Decaci kazu:
''Tako se smeju,
jer drugacije ne umeju!'' :opanachke

_Maximus_
11.10.2007, 20:35
A KAKO SE SMEJU DECACI

Porumene im obrazi
ko jabuke zdrave,
nakrive se,
namrste,
i jos se vazni prave.

Decaci su vise smesni
nego sto se smeju.
A kad njihov smeh prsne,
kao pravi vetar,
ode daleko
citav kilometar.

A devojcice kazu kazu:
''Bez veze,
samo se keze!''

_Maximus_
13.10.2007, 13:07
Pinokio

Mislili su da je neotesan
a on trlja trlja sve se pusi
mada sirov takoreci presan
smirglao je glavu vrat i usi.

Ne retko je umeo da plane
niko nije smeo da ga dira
a kad padne na najnize grane
strah nas da ga neko ne sekira.

Ko umesnost da mu osporava
on onako tvrdoglav i okat
pre roka je zavrsio prava
i postao drveni advokat.

_Maximus_
13.10.2007, 13:10
Magarac i decak

Magarac i decak
dva stara drugara,
vec danima uce
slova iz bukvara.

Crtaju i pisu
fiskulturu rade,
zimi se sankaju
leti kucu grade.

Uce koliko golub
moze da preleti,
kad mu jato zvezda
zorom na rep sleti.

Gledala ih koza
sto sa stene skace,
decak lepo cita,
a magarac njace.

Mrka Kapa
14.10.2007, 0:45
SEBIČNI DIV
Oskar Vajld

Svako poslepodne, dolazeći iz škole, deca bi išla da se igraju u Divovom vrtu. Bio je to veliki, divan vrt, s mekom zelenom travom. Ovde-onde iznad trave izdigli se divni cvetovi slični zvezdama a bilo je tu i dvanaest breskvinih stabala koja bi se s proleća rascvetala nežnim ružičastim i bisernim cvetovima a u jesen okitila bogatim plodom. Ptičice bi sedele po drveću i tako milozvučno pevale da su jeca prekidala igru da ih slušaju.
- O kako smo srećni ovde! - dovikivalo bi jedno dete drugom.
Jednog dana vratio se Div. Bio je u poseti svom prijatelju, ljudožderu iz Kornvola, i proveo s njim celih sedam godina. Pošto je sedam godina proteklo, kazao mu je sve što je imao da kaže - jer on nije bio bogzna kakav govorljivac - pa se nakanio na povratak u svoje dvore. Kad je stigao, spazi decu, kako se po vrtu igraju.
- Šta vi tu radite? - zagrmi Div vrlo osorno, i deca se na njegove reči uplašiše i razbežaše.
- Moj vrt je moj vrt - , dalje će Div. - Svakom to može biti jasno; i ja neću dopustiti nikome da se igra u njemu, osim sebi.
Tako ozida naokolo visok zid i stavi ploču s upozorenjem:
POD PRETNJOM KAZNE PRISTUP ZABRANJEN
Bio je to veoma sebičan Div.
Jadna deca nisu imala od tada gde da se igraju. Pokušavala su se igrom zabaviti na drumu, ali je put bio vrlo prašnjav i pun tvrdog kamenja, pa im se tamo nije mililo. Kad bi im svršila škola, obilazila bi oko visokoga zida i razgovarala o lepom vrtu iza njega.
- O što smo onde bili srećni! - govorila su medju sobom.
Stiglo je i proleće i sav krajolik okitilo sitnim cvećem . Samo je u vrtu Diva samoživca jos uvek vladala Zima. Pticama nije bilo stalo da u njemu pevaju, jer nije bilo dece, a drveće je zaboravilo da cveta. Jednom je iz trave promolio glavu jedan cvetak, ali kad je ugledao ploču s natpisom, jako mu bilo žao što nema dece pa se opet povukao u zemlju i zaspao. Jedino su bili zadovoljni Sneg i Mraz.
- Proleće je zaboravilo ovaj vrt - rekoše, - zato ćemo se mi ugnezditi ovdje cele godine.
Sneg prekri travu svojim velikim belim plaštom, a Mraz posrebri svo drveće - tada pozvaše k sebi Severca, i on dođe. Umotan u krzno, urlao je ceo dan po vrtu i oduvavao vrhove dimnjaka.

Mrka Kapa
14.10.2007, 0:46
- Ah, lepog li mesta! - razveseli se u sebi. - Moramo zamoliti i Grada da nam dođe u goste.
Tako dođe Grad. Svaki je dan tri sata treskao po krovu dvora, sve dok nije porazbijao većinu pločica, a onda je obletao svuda unaokolo po vrtu što je brže mogao. Beše odeven u sive haljine, a dah mu je bio kao led.
- Ne shvatam, zašto Proleće ovoliko kasni? - promrmlja Sebični Div. - Ipak će se valjda uskoro promeniti vreme.
Ali Proleće nikako da dođe, a ni Leto. Jesen darovala zlatnim voćem svaki vrt, ali Divovom vrtu nije dala nikakav plod.
- Previše je sebičan - pripomenula bi.
Zbog toga je i dalje vladala Zima pa su i Severac i Grad, Mraz i Sneg obigravali između drveća.
Jedno jutro ležao je Div budan u postelji, kad začu zvukove umiljate svirke. Tako je slađano brujala u njegovim ušima da je pomislio da sigurno prolaze Kraljevi muzičari. Mešutim, to je pevala samo mala zelenčica ispod njegovog okna, ali je tako davno čuo u svom vrtu ptičju pesmu, da mu se ucinila najlepšom muzikom ovog sveta. Kadli i Grad najednom presta da pleše nad njim, kadli uminu i vihor Severca, a usto kroz raskriljen prozor dostruji do njega divno mirisan dan.
- Kao da je napokon granulo Proleće - poveseli se Div, pa skoči iz postelje i pogleda u vrt.
A šta ugleda? Ugledao je čudesno divan prizor. Kroz sićusan otvor u zidu ušunjala se deca i posedala po granama drveća. Koje god je stablo pogledao, na svakome je sedelo jedno detence. A drveće se toliko veselilo što su mu se vratila deca, da se osulo cvatom i milo njihalo svojim granatim rukama iznad dečjih glava. Ptice su se po vrhu uzlepršale uz raskliktalo cvrkutanje, a cvetovi izvirili kroz zelenu travu. Kako divan prizor! Tek u jednom jedinom uglu je zimovala Zima. Bio je to najudaljeniji kutak vrta, i u njemu je stajao neki dečačić. Tako je malen, da ne moze dohvatiti grane stabla, pa sve luta oko njega, gorko plačući. Jadno je stablo jos uvek bilo sasvim pokriveno mrazom i snegom, a Severac je hujao i urlao iznad njega.
- Popni se mališane! – govorilo je stablo, pa je savilo grane koliko je god moglo.
Ali dečačić je bio suviše malen.
Dok je Div gledao ovo kroz prozor, srce mu se blago raznežilo.
- Kako sam sebičan bio! - poče se prekoravati. - Sada znam, zasto Proleće ne htede k meni doći. Popeću onoga dečačića na vrh stabla, a onda ću srušiti zid, i moj će vrt biti dečje igraliste, dokle je sveta i veka.
Zaista mu je bilo veoma žao zbog onoga što je uradio.
Stoga se odšunja u donje odaje tiho, tiho otvori glavna vrata i uputi se u vrt. Ali, čim ga deca ugledaše, tako se uplašiše da su se sva razbežala i vrtom je opet zavladala Zima.

Mrka Kapa
14.10.2007, 0:47
Samo onaj dečačić nije bežao, jer su mu oči bile tako preplavljene suzama, da nije video Diva kako dolazi. A Div mu se prikrade iza leđa, nežno ga uze u ruke i podiže na stablo. Stablo je odjednom procvalo, ptice na njega sletele i zapevale, a mališan je ispružio svoje ručice, obgrlio Diva oko vrata i poljubio ga. A ostala dečica, shvativši da Div nije više opak, dojurila su nazad, a sa njima i Prolece.
- Sad je ovo vaš vrt, dečice, - razdragano će Div, pa uze veliku sekiru i obori zidnu ogradu.
I kada se svet u dvanaest sati uputio prema pijaci, zatekao je Diva, kako se igra s decom u najlepšem vrtu što ga je iko ikada video. Igrala su se dečica celi dan a uveče došla Divu, da mu požele laku noć.
- Ali gdje vam je vaš mali drug? - upita Div. - Onaj dečačić, što sam ga popeo na drvo.
On je Divu bio najmiliji, jer ga je poljubio.
- Ne znamo - odgovoriše deca. - Negde je otišao.
- Morate mu reći, neka sutra svakako ovamo dođe - poruči Div.
Deca odgovoriše da ne znaju gde živi i da ga nikada pre nisu videla. Diva zbog tih reči obuzme velika žalost. Svako poslepodne, kad bi završila skolu, deca bi dolazila i igrala se sa Divom. Ali nikada više nije bilo onog mališana, kojeg je Div zavoleo. Div je bio vrlo ljubazan prema svoj deci, ali je ipak čeznuo za svojim prvim malim prijateljem i često ga je spominjao.
- O, kako bih voleo da ga opet vidim! - govorio bi.
Godine su prošle, a Div je klonuo od starosti i slabosti. Nije se više mogao igrati s decom po vrtu, pa bi sedeo u fotelji, posmatrao decu u igri i divio se svom vrtu.
- Ima mnogo lepih cvetova - govorio je, - ali su ova deca ipak ponajlepši cvetići.
Jednog zimskog jutra, oblačeći se, Div pogleda kroz prozor. Sada mu Zima nije bila mrska, jer je znao, da Proleće samo sniva i da cveće spava.
Odjednom u čudu protrlja oči, pa se zagleda. Video je zaista čudesan prizor - u najdaljem kutku vrta jedno se drvo okitilo belim cvetovima, grane mu sve zlatne i s njih visi srebrno voće a ispod stabla stoji njegov dečačić, miljenik. Sav ustreptao od radosti Div potrča niz donje odaje u vrt. Pohita travom i priđe detetu. Kad mu pristupi sasvim blizu, lice mu usplamti gnevom!
- Ko se to drznuo i ranio te?
Na dečakovim dlanovima je ugledao ožiljke od dva eksera a tako i na malim tabanima.
- Ko se drznu pa te ranio? - poviče ponovno Div. - Reci mi, pa ću uzeti svoj veliki mač i saseći ga.
- Nemoj! - na to će mališan. - Ovo su rane od Ljubavi.
- A ko si ti? - upita Div, kojeg obuze neko čudno strahopoštovanje te kleknu pred to detence.
A detešce se osmehnu Divu i reče mu:
- Ti si meni nekada davno dopustio da se igram u tvom vrtu. Danas ćeš ti morati poći sa mnom u moj, Rajski vrt.
I kad su deca to poslepodne utrčala u Divov vrt, našla su diva, kako mrtav leži pod voćkom, sav pokriven belim cvetovima.

_Maximus_
14.10.2007, 20:25
SLON I KLAVIR

Mir! Mir!
Slon je seo za klavir.

Mir! Tisina! Tise!
I jos malo mira!
Lupnuo je nogom
tridesetak puta:
''Ovako se svira!''

Posle pet minuta
nije bilo vise
svirke ni klavira.

Ostala je svega
jedna gomilica
polomljenih drva,
pokidanih zica.

Mrka Kapa
15.10.2007, 12:57
SINDBAD MOREPLOVAC



U doba kalifa Harun Rašida, vladara pravovernih, živeo je u Bagdadu neki nosač po imenu Sindbad Nosač. Bio je to puki siromašak koji je na glavi nosio espap i tako zarađivao svakodnevni hleb. Slučaj je hteo da je jednog preterano toplog dana nosio nešto preteško, pa se silno umorio pod teretom i sveg ga je oblio znoj, a i žega mu beše uveliko dojadila. Naišao je ispred kapije nekog trgovca, pred kojom beše čisto i uredno, a i sam vazduh vrlo prijatan. Kraj same kapije nalazila se poširoka kamena klupa, te nosač na nju spusti breme da se malko osveži i odmori. U isti mah udari povetarac s kapije i donese oštar miris koji udari nosaču u čula pa se on svali na kraj klupe. Samo što je tu seo, kad iznutra začu zvuke struna i uzbudljive glasove lutnji, različite arapske pesme... Začu čak i pevanje ptica: grlica, slavuja, kosova, golubova grivaša koji su izvodili svoje pesme cvrkutanjem na različite načine. Nosač se čudom začudi svemu tome i prosto poskoči od neke milošte. Digne se i kroči korak-dva prema toj strain - najednom ugleda pred kućom veliku baštu i u njoj mnoštvo momaka, slugu, robova, dvorjana, nešto što se može naći samo kod careva i vladara! A kad dopre do njega miris finih pića i jela, nosač upravi pogled nebu i reče:
- Slava tebi, gospode, koji uzdižeš koga hoćeš a koga, opet, hoćeš ponizuješ! Činiš koga hoćeš bogatim a koga hoćeš siromašnim! Tako je, eto, neko uvek umoran a neko miran i spokojan! Neko je srećan a neko poput mene…

Mrka Kapa
15.10.2007, 12:57
A zatim nastavi u stihovima:

Koliko li jadnika počinka nema
a on u hladovini najboljoj leži!

Sve mi gore udarce nosi sudbina
Moj je tovar uvek sve teži i teži.

On je srećan ne stiže nesreća njega,
ja u zlu se praćakam k'o riba u mreži.

Ugodnošću on je obdaren i čašću
pred njim su sva jela i napici sveži.

Šta sam ja to, on je, a ja, šta i on
Kap smo ista; tek od mene beži –

To je, eto, razlika koja nas deli.
Sunce sija za njega, a za mene sneži!

Kad izređa te stihove i iskiti pesmu, spremi se polako, uprti tovar i polako krenu, ali u isti mah ispade pred njega na kapiju mladoliko i naočito momče lepog stasa i u gizdavoj odeći, uhvati nosača za ruku i reče mu:
-Hajde uđi i popričaj malo s mojim gospodarem, on te zove!
Nosač nije bio rad da zalazi unutra ali mu ono momče ne dade drugačije, te on onu balu ostavi u predvorju, kod vratara, i s mladićem uđe u kuću. Već na prvi pogled opazi da se nalazi u sjajnoj palati koju je krasila veličanstvenost i lepota. Uđe u veliku dvoranu i prelete očima uzduž i popreko – kad li u dvorani sve ugledna gospoda i visoki gosti! Tu su sve vrste cveća, sve vrste mirisa, različite zakuske, celo brdo kojekakvih vrsta prekrasnih jela, voća, pa vina od najplemenitije vinove loze, najposle, tu su i lepe robinje, i različiti instrumenti. Gosti posedali redom, naokolo, prema časti i dostojanstvu, a u samom pročelju sedi krupan, dostojanstven čovek koga su brojne godine, videlo se to dobro, mlatnule po zubima prednjim; imao je divne crte lica i lep oblik tela, a na njemu su bile vidljive gordost, ponos, čast i dostojanstvo.

Mrka Kapa
15.10.2007, 12:58
Iznenadi se nosač kad sve to vidje i odmah pomisli u sebi:
- Bog mi i duša, ovo je zacelo neka rajska bašta ili će biti da su dvori nekog vladara ili cara!
Pribra se brzo pa ih uljudno pozdravi i poljubi zemlju pred njihovim nogama a zatim se ispravi i osta pognute glave stojeći pred njima. Domaćin mu otpozdravi lepim besedama i dobrodošlicom, a onda ga pozva da priđe bliže i da sedne kraj njega. Nosač priđe i sede a domaćin ti odmah stavi pred njega onih slasnih i raznovrsnih jela. Prihvati se nosač i počne jesti i jeo je dokle god je mogao. Kad se najeo, opra ruke, zahvali Alahu na davanju i domaćinu na ljubaznosti i časti. Domaćin mu ponovo iskaza dobrodošlicu i reče:
- Bio ti srećan današnji dan, kako se zoveš i čime se baviš?
- Ime mi je, gospodaru - kaza on, – Sindbad Nosač. Nosim na glavi svetu šta god treba i tako se prehranjujem.
- Neka znaš, nosaču - reče starac s blagim osmehom na licu, - da ti je ime isto kao i meni – ja sam Sindbad Moreplovac. Nego imam želju da mi ponoviš one stihove što si ih malopre govorio kad si bio pred kapijom."
Nosačevo lice obli rumen od stida i stade se izvinjavati:
- Duše ti tvoje, ne uzimaj to za zlo, gospodaru! Umor, nevolja i prazna ruka uče čoveka svakakvoj nepristojnosti i budalaštini.
- Ništa se ne stidi – dočeka domaćin. – Ti si mi kao i brat! Daj da čujem onu pesmu jer me ona zaista zadivila kad sam čuo kako je kitiš dok si stajao pred vratima.
Nosač ne imade kud i ponovi pesmu. Svide se ona Sindbadu Moreplovcu i sav se ozari pa će reći Nosaču:
- Neka ti je znano, nosaču, da je moja prošlost vrlo čudnovata. Ja ću tebi ispričati sve to što mi se zbivalo prie nego što sam postao ovo što sam sad. Do ove sreće i dvora došao sam tek pošto sam proživeo grdne muke, silne užase i težak umor. Da ti je samo znati koliko me je puta poklopila zla sudbina, zamor, udes! Sedam sam puta putovao po svetu a svako to putovanje priča je za sebe i svako se razlikuje po zanimljivostima. To su događaji od kojih ti staje pamet a sve je moralo tako biti, tako da ništa nisam mogao izbeći od onoga što mi je zapisano!

Mrka Kapa
15.10.2007, 12:58
PRVO PUTOVANJE

- I, eto, slušajte gospodo i odličnici! – okrenu se Sindbad Moreplovac prema gostima i otpoče svoju priču:
- Otac mi je bio trgovac i to jedan od najuglednijih ljudi i trgovaca u svojoj pokrajini. Imao je teško blago i silnu robu, ali umre još dok sam ja bio dete i tako mi ostavi sav taj imetak, pa još kuće, zemlje i brojne prihode. Čim sam postao punoletan, uzeo sam sve u svoje ruke pa stao uživati u lepim pićima i jelima, družiti se s momcima, gizdati se u lepe haljine i hodati s prijateljima i drugovima. Uvrtelo mi se u glavu da će to kod mene trajati do smrti i da ću uvek tako lepo živeti. Potraja to, međutim, neko vreme a ja dođoh pameti trgoh se, ali bî sve kasno; imanje otišlo, moj život se i te kako izmenio. Kad ja dođoh sebi, nađoh da je otišlo u nepovrat sve što sam imao! Obuze me zebnja za svoju budućnost a tad mi padoše na pamet reči našeg gospodina Sulejmana Mudrog, a sina Davudovog, koje sam nekada davno čuo: "Troje je bolje od troga, umrli čas od rođenja, živ pas od mrtvog lava a grob od bede i sramote".
Setivši se tih reči, skočim, iskupim još ono malo pokućstva i haljina što mi je ostalo, te to sve prodam, zatim isprodavah zemlje, kuće i sve drugo što sam još imao u rukama i sastavih jedva tri hiljade groša! Zavukla mi se bila u glavu misao da se otisnem u beli svet i tada se setih i pesme nekog pesnika:
Cilj što uzmeš viši – trud te čeka veći
hoćeš li da prodreš – radi i po noći!

Biserje ko traži – roni u dubine,
do bogatstva da bi došao – i moći!

Ako tražiš uspeh bez ikakva truda,
do svog cilja nikad nećeš moći doći!

Mrka Kapa
15.10.2007, 12:59
Rešim se, skočim i nakupujem espapa, raznih roba i svega što će mi trebati na putu. Vukla me želja da putujem morem i ja se ukrcam na jednu lađu sa celim društvom nekih trgovaca koji su kretali lađom iz Basre. Otplovili smo i tako jedrili danju i noću sve dok nismo stigli do jednog divnog ostrva koje po svojim lepotama beše slično rajskoj bašti. Kapetan lađe pristade uz obalu, baci sidro i spusti lestve pa se iskrcaše svi koji su bili na lađi. Odmah se napraviše ognjišta pa se svi razleteše: neko kuva, neko pere rublje a neko, opet, ide u razgledanje otoka. Ja sam bio među tim poslednjim. Malo zatim putnici se iskupiše da štogod pojedu i popiju, da se zabave i odmore, i mi upravo u tome, kad li povika kapetan što je mogao jače:
- Vi srećni putnici, požurite lađi, ukrcavajte se što pre! Ostavljajte sve svoje stvari, spašavajte živote! Kopno na kojem stojite nije ostvro nego grdni kit koji se preprečio na morskoj pučini! Po njemu se nakupio pesak, a raste, eto, i drveće od kadikad, pa vam se čini da je to ostrvo! Kad ste naložili na njemu vatru, on je osetio toplotu i pokrenuo se. Evo, upravo u ovaj čas uranja u more, zajedno s vama. Svi ćete se podaviti! Tražite glavi spasa dok niste svi stradali! Ostavljajte sve!
Čim putnici čuše kapetanov glas, svi potrčaše i nagrnuše brže-bolje skakati u lađu ostavljajući sve stvari i odeću, kazane i ognjišta. Neko se dočepa lađe neko još i nije a "ostrvo" se silno potrese i ode na dno sa svim onim što je bilo na njemu i za tili se čas uzburkano more sastavi nad njim. Ja se, gle, nađoh među onima što zaostaše na "ostrvu" te se svi uvalismo u more. Moja se družina odmah utopi, a mene usud sačuva od propasti. Podari mi, naime, jedno od onih velikih vedara u kojima su malopre putnici prali rublje, a život, pust, ionako drag čoveku, pa ti ga ja brže-bolje dograbim, zakoračim u njega i stanem poput vesala grabiti nogama po vodi a besni talasi poigravaju se sa mnom i s desne i leve strane.
Kapetan je već bio razvio jedra i otplovio sa onima koji su se ukrcali na lađu, a da se nije ni obazro na one koji su ostali u vodi. Pratio sam ih pogledom i nadao se spasu, sve dok mi lađa nije sasvim umakla iz vida, – a tada dođoh do uverenja da mi je smrt neizbežna!

Mrka Kapa
15.10.2007, 12:59
Ostao sam tako u vodi celi dan i iduću noć. A kad bi drugi dan, spopadoše me valovi i vetar me baci pred neko kopno. Obala je bila veoma strma a po kopnu nekakvo drveće koje je nadnielo grane nad samo more; te se odmah prihvatim za granu nekog visokog stabla, obesim se o nju upravo kad sam bio na rubu propasti i nekako se uzverem na kopno. Pogledam svoje noge. Na njima otekline, po stopalima rane i ujedi od riba – a ja to do tada nisam osećao od velikog jada i napora koje sam poduzimao da se spasim. Videh to, onesvestih se i odmah se svalih na mestu gde beh sedeo. Ležao sam tako onesvešćen i polumrtav sve do idućeg dana, a tada me obasja i ogreja sunce. Dođoh sebi, pogledah odmah u noge kad obe još uvek natečene. Stadoh se čas vući, čas puzati na kolenima. Na tom ostrvu bilo svakojakog voća, izvora pitke vode, ja ti se dograbim voća pa udri jedi! Prođe mi tako nekoliko dana i duša mi se povrati, pa malo živnuh i lepo dobih snage. Stadoh onda o koječemu razmišljati i vrljati tim kopnom uživajući u svemu što se tu nalazilo. Odlomio sam jednu granu i opirem se o nju.
Jednog dana zagledam se u drugi kraj ostrva i, odjednom, ugledam jednu priliku. Pomislih da bi to mogla biti zverka ili koja morska životinja i radoznalo priđoh bliže, kad li to krupna bedevija privezana na samoj obali. Čim joj se prikučih, stade prema meni strahovito rzati, ja se uplaših i natisnuh bežati a u isti mah niče ispod zemlje neki čovek, potrča za mnom i stade vikati:
- Ko si ti? Odakle si došao? Zašto si došao ovamo?
- Gospodaru – stanem i odgovorim – ja sam stranac. Bio sam u nekoj lađi pa se utopih ja, neki moji saputnici i posada. Uhvatio sam neko vedro, seo u njega, ono je onda plivalo sa mnom i tako su me eto, talasi izbacili na ovoj ostrvo.
Čim ovaj čovek ču šta mu rekoh, uhvati me za ruku i dobaci:
- Hajde sa mnom!
Ja ga poslušah i pođoh, a on me onda uvede u neko podzemno skrovište. Dovede me u neku veliku prostoriju i napravi mi mesto u samom pročelju. Prinese mi tu nekakva jela a ja bejah izgladneo, naklopim se i najedem. Poslije toga upita me onaj čovek za moje zgode i nezgode pa mu ja sve potanko ispričah od početka do kraja. On se silno začudi mome pričanju. A kad priču završih, zamolih ga:
- Gospodaru, tako ti svega, ne srdi se na mene, hoću nešto da te upitam. Ja sam, eto, pričao sve o sebi i to sve po istini, pa bih sad želeo da i ti meni kažeš ko si, zašto sediš u ovoj zemunici i zašto si privezao onu kobilu na obali.

Mrka Kapa
15.10.2007, 13:00
- Ima nas cela četa – odrvati on, – a ostali su se razišli po obali. Mi smo konjušari cara Mihriđana i pod našom upravom stoje svi njegovi konji. Svakih trideset dana mi dovodimo kobile plemenite pasmine u vreme mlađaka, privežemo ih negdje na ostrvu, a mi se onda sakrijemo u ovo sklonište da nas niko ne vidi. Tada izlazi po njuhu iz mora po koji ždrebac između morskih konja, okrene se oko sebe i kad ne opazi nikoga, on priđe ždrebici i oplodi je, a onda želi da je povede sa sobom u more, no ona se ne može pokrenuti jer je privezana. Ždrebac tada počinje da je grize zubima, rita se i njišti. Mi kad to čujemo, izlazimo napolje i vičemo na njega, poplašimo ga i oteramo. Ždrebica, koja je sada ždrebna, posle godinu dana oždrebi ždrebe koje vredi čitave carske hazne. Ne možete na celom svetu naći takvog! Baš sada je vreme da se ždrebac pomoli pa, kad završimo posao, povešću te našem caru Mihriđanu. Znaj dobro da se nisi s nama našao da nikad nikoga na ovom otoku ne bi našao, niko za tebe ovde ne bi znao i ti bi skapao od gladi. Mojom ćeš, eto, zaslugom ostati u životu! Vratićeš se, možda, čak i u svoj rodni kraj!
Pošto on meni to tako ispriča ja mu se lepo zahvalih i zaželeh mu svako dobro zbog njegove čovečnosti i dobrote. Mi još čestito nismo ni završili razgovor, a iz mora izađe ždrebac i stade silno njiskati, htede ždrebicu poterati sa sobom pošto ju je oplodio, ali bi mu uzalud! Moj konjušar ti zgrabi sablju i štit i istrča napolje pa stade zveketati sabljom po štitu i započe vikati na svoju družinu:
- Terajte ždrepca, terajte ždrepca!
U tren oka dotrčaše oni s kopljima, bukom, galamom i morski konj se poplaši i začas ode svojim putem, zagnjuri se u more, poput bizona veliki, i zamače!
Tada onaj konjušar sedne da malo odahne, uto se iskupi i ostala družina i svaki dovede po jedno konjče. Opaziše mene i počnu se raspritivati ko sam i odakle sam, te im ja ispričam sve po redu kao i prvi put. Pošto smo se upoznali, oni razastru sofru i sednu da jedu. Pozvan sam i ja za sofru i, kad smo jeli, svi zajahaše konje pa i meni nađoše nekakvog konjčića. Podugo smo jahali i napokon stigosmo u grad cara Mihriđana. Odu oni svom caru i ispričaju mu o meni, a on me pozove k sebi, i ja odoh. Kad sam ulazio kod njega, ja ga lepo pozdravim a on mi, isto tako lepo, otpozdravi, zaželi mi sreću i dug život a onda me stade pitati za moje nevolje. Ispričao sam mu sve od početka do kraja; sve što mi se dogodilo i što sam video; a on se čudio čudom šta sam ja sve preko glave preturio i na kraju mi reče:
- Boga mi, sinko, imao si veliku sreću! Da ti nije suđen dug život, ti se nikad ne bi spasio tih muka i neka je hvala gospodu što si izneo živu glavu!

Mrka Kapa
15.10.2007, 13:00
Potom mi ukaza svu dobrotu i počasti me, napravi mi mesto kod sebe i stade me uveseljavati pričanjem i lepom besedom, a onda me postavi za pisara u morskoj luci da popisujem robu s lađa koje pristaju uz obalu. Ostanem ja tako kod njega da mu obavljam te poslove i druge potrebe. On mi je i dalje činio svako dobro, odenuo me u lepe i sjajne haljine, i ja tako postanem najuticajnija osoba kad se trebalo zauzeti za koga ili završiti kome kakav posao.
Služio sam kod njega, podugo vremena. Kad sam god bio na pristaništu, uvek sam ispitivao trgovce i mornare za zemlju koja ima grad Bagdad, ne bi li mi znao ko nešto reći o njoj pa da s njim pođem i da se kako vratim svojoj kući. No, za tu zemlju niko nije znao niti je poznavao nekog drugog koji bi o njoj nešto znao. Zbog toga sam bio sav očajan i smeten što tako dugo lutam po tuđini.
Potraja to tako neko vreme, a ja jednog dana uđem caru Mihriđanu i zatečem kod njega celo društvo Indijaca. Nazovem im ja tu selam i oni mi otpozdraviše i odmah se počnu raspitivati o mom kraju te im ja sve ispričam. Zatim sam ja njih ispitivao za njihov kraj, pa mi oni rekoše da pripadaju različitim plemenima. Neki od njih su Šakirije a to je njihovo prvo pleme. Niti kome čine kakva nasilja niti ratuju protiv koga. Drugi su opet Brahmani, a to vam je narod koji nikad ne pije vino. Ljudi su to srećni i bistri, vole igru i zabavu, lepotu, konje i domaće blago. Rekoše mi i to da se u Indiji narod deli u sedamdeset i dve kaste! Ja se tome zaista nisam mogao načuditi.
U Mihriđanovoj carevini video sam među ostalim ostrvima i jedan poseban koji se zvao Kabil. Preko cele se noći čuje kako na njemu udaraju daire i bubnjevi, a rekoše mi da je to narod vredan i pametan! U blizini toga ostrva vido sam ribu, dugu ništa manje nego dve stotine lakata! I još jednu takvu čija je glava ličila na sovinu glavu! U okolini sam video još mnogo čuda i zanimljivosti i kad bih sad hteo to sve ispričati odužilo bi se to.
Tako sam ja, eto, iz dana u dan doživljavao nešto novo na tim ostrvima i lepo provodio svoje vreme. Jednog dana, upravo stojim na obali, kad li se pomoli jedna velika lađa i na njoj mnoštvo trgovaca. Kad prispe u luku, kapetan savi jedra i priveza lađu za kopno, potom spusti lestve i mornari iznesoše sve na suvo što je bilo na lađi. Oni su polako prenosili, a ja stajao i popisivao. Na kraju upitah kapetana :

Mrka Kapa
15.10.2007, 13:00
- Je li ostalo još nešto na lađi?
- Jeste, gospodaru - kaza on. – Imam na lađi još neke bale rōbâ, ali nam se njihov vlasnik utopio u moru kod nekog ostrva. Kako smo mi krenuli dalje, njegova je roba ostala kod nas. Sad bismo bili radi prodati je, od kupca bi uzeli potvrdu, pošto smo dali robu, da to posle uručimo njegovoj porodici u Kući Spasa, gradu Bagdadu.
- A kako je ime tome čoveku, vlasniku robe? – pitam ja, to on reče:
- Sindbad Moreplovac, utopio se davno u moru.

Čim ja to čuh, razrogačih oči u njega i prepoznadoh ga pa viknuh:
- Kapetane! Moja je to roba o kojoj zboriš. Ja sam njen vlasnik. Ja sam Sindbad Moreplovac i sa drugovima sam sišao s lađe na onaj otok. Kad se potresao kit na kojem smo bili i kad si ti viknuo na nas, ko je bio uskočio, taj se spasio, a ostali su se svi utopili. U toj poslednjoj grupi našao sam se i ja, ali ja sam se spasio u jednom od onih velikih korita u kojima su putnici prali. Zajahao sam na njega i počeo veslati nogama. Posle me pomeraše vetar i talasi i tako se nekako dograbih ovog otoka. Pošto sam izašao na suvo, pronašao sam konjušare cara Mihriđana koji su me uzeli sobom i predali svom caru. Ispričao sam caru svoju nesreću pa me on obdari i postavi na ovo mesto u ovom pristaništu.
- Nema preinake niti moći u onom što biva – u čudu će kapetan. - Baš više ni u koga nema vernosti niti savesti!
- Zašto tako kapetane - zagalamih ja – kad si čuo ceo moj doživljaj?
- Zato - odbrusi on, - što si čuo kako sam rekao da imam bale rōbâ čiji se vlasnik utopio i što hoćeš da ih bespravno prisvojiš! To ti je zabranjeno! Mi smo svojim očima videli kad se on utopio! S njim je bila cela družina putnika i niko se nije spasio! Kako sad možeš tvrditi da si baš ti vlasnik te robe?
- Kapetane, slušaj ponovo moju priču i dobro pazi šta govorim, pa ćeš videti da imam pravo, a laž je osobina varalica! – zavikah i počeh da mu kazujem sve što mi se dogodilo od trenutka kad sam zajedno s njim krenuo iz Bagdada pa dok nismo doplovili do onog mesta na kome smo se utopili. Podsetio sam ga i na neke zgode između mene i njega koje su se dogodile za vreme našeg putovanja. Najposle i trgovci i kapetan uvideše da sam govorio istinu. Poznadoše me i počeše mi čestitati što sam ostao živ.
- Zaista ti nismo verovali da si se spasio! – povikaše uglas.

Mrka Kapa
15.10.2007, 13:02
Uruče mi, potom, moje bale robe, kadli na njima i moje ime! Propalo nije ama baš ništa! Odmah razvrstam robu i odaberem nešto lepo i skupoceno, zaprtim time mornare i to odnesemo caru na poklon. Predam mu darove i obavestim ga da je stigla lađa na kojoj sam ja bio i da je moja roba stigla sasvim u redu. Ovaj darāk je, eto, iz te robe. A caru da pamet odleti od čuda! Uvide i on da je ono što sam mu pre govorio sušta istina pa me još više zavole i on meni dade lepe darove.
Prodadoh one tovare i zaradih na tome grdne pare. Nakupovah onde drugu robu i espap i kad trgovci s one lađe odlučiše poći, ukrcah i ja svoju robu i odoh caru da mu se lepo zahvalim na njegovoj dobroti i čovečnosti i zatražih dopuštenje da idem svom rodu i zavičaju. On mi to odmah dopusti i dade mi kojekakve robe iz toga grada. Ja se zahvalim, oprostim se i odem na lađu.
Krenuli smo iz toga grada, a sreća i dobra sudbina bili su naši pratioci, pa smo jedrili i noću i danju dok nismo srećno stigli u Basru. Tu smo se iskrcali i ostali nekoliko dana, a ja sav veseo kad sam ostao živ i kad sam se napokon vratio u svoj kraj.
Posle se zaputih u Kuću Spasa u Bagdadu a uza me moji tovari robe, puno kovčega velike vrednosti i tako sa svim tim dođoh srećno svojoj kući u svoj kraj! Zatekoh tu svoju rodbinu srećnu i zdravu i sve svoje drugove i prijatelje.

Čim sam došao kući, obnovio sam svoje domaćinstvo, nabavio mnogo potrebne radne snage, nakupovao kuća i nekretnina mnogo više nego što sam ikad imao. Ali svejedno, ubrzo sam se ponovo počeo družiti sa onim starim društvom, počesmo trošiti i rasipati i u tome ja zaboravih sve one muke koje sam ranije podneo. Tako smo, eto, provodili dane i dane. Time je moja priča o prvom putovanju gotova, a sutra ću vam pričati drugu.
Posle toga Sindbad Moreplovac zadrža na ručku i večeri svoje goste a Sindbadu Nosaču dade stotinu miskala zlata. Na kraju reče:
- Baš si mi danas ugodio svojim prisustvom.
Zahvali nosač na svem dobročinstvu i ode svojim putem a u glavi mu se roje misli šta se sve ljudima ne događa – i čudom se čudio. Dođe on svojoj kući, prenoći i obavi sve svoje dnevne poslove pa krenu kući Sindbada Moreplovca.

Mrka Kapa
21.10.2007, 16:38
HRABRI KROJAČ
braća Grim


Jednog letnjeg jutra sedeo je krojač za svojim stolom pored prozora. Bio je dobro raspoložen i vredno je šio. U tom trenutku silazila je niz ulicu jedna seljanka vičući:
– Dobar pekmez na prodaju! Dobar pekmez na prodaju!
To krojaču zazvuča prijatno u ušima, provuče kroz prozor svoju glavu i povika:
– Ovamo gore, draga ženo, ovde ćete prodati robu.
Žena se pope uz tri stepenika sa teškom korpom do krojača, pa pred njim raspakova sve lonce. On ih je sve razgledao, podizao, stavljao pod nos i najzad rekao:
– Izgleda mi da je dobar. Izmeri mi četiri lota, draga ženo, može biti i četvrt funte, svejedno.
Žena, koja se nadala da će napraviti dobar pazar, odmeri koliko je krojač tražio, ali ode ljuta i gunđajući.
– Neka je blagosloven pekmez – usklikne krojač – i neka mi da snagu i jačinu!
Izvadi hleb iz ormara, odseče komad preko celog hleba i namaza ga pekmezom.
– To neće biti gorko – reče on – ali prvo hoću da završim prsluk pre nego što počnem sa jelom.
On stavi hleb pored sebe, i od radosti praviše sve veće bodove. Za to vreme se miris slatkog pekmeza dizao uza zid gde je bilo mnogo muva, tako da ih to namami i one jatimice sleteše na pekmez.
– E, ko vas je pozvao? – reče krojač i otera nezvane goste.
Ali nije mogao tako da ih otera, pošto one nisu razumevale ljudski jezik, već su neprekidno dolazile u sve većem roju. Najzad krojaču prekipe. On izvuče jednu krpu, viknu:
- Čekajte, pokazaću vam ja! - i nemilosrdno udari.
Kad je povukao krpu i prebrajao, ležalo je pred njim, ni manje ni više nego sedam mrtvih muva sa ispruženim nogama.
– E baš si momak! – reče on diveći se svojoj hrabrosti. – To treba da sazna ceo grad.
I brzo krojač skroji opasač, saši ga, izveze velikim slovima: "Sedam jednim udarcem".
– Eh, šta grad! – reče on zatim. – Celi svet treba da sazna.
Njegovo srce drhtalo je od sreće kao jagnjeći repić.

(nastavak u prilogu)

Ulmawen
28.10.2007, 19:39
Laza Kostić (1841 - 1910)
13354

Među javom i med snom

Srce moje samohrano,
ko te dozva u moj dom?
neumorna pletisanko,
što pletivo pleteš tanko
među javom i med snom.

Srce moje, srce ludo,
šta ti misliš s pletivom?
ko pletilja ona stara,
dan što plete, noć opara,
među javom i med snom.

Srce moje, srce kivno,
ubio te živi grom!
što se ne daš meni živu
razabrati u pletivu
među javom i med snom!

Milutin Bojić (1892 - 1917)
13353

Plava grobnica

Stojte, galije carske! Sputajte krme
moćne!
Gazite tihim hodom!
Opelo gordo držim u doba jeze
noćne
Nad ovom svetom vodom.

Tu na dnu, gde školjke san umoran
hvata
I na mrtve alge tresetnica pada,
Leži groblje hrabrih, leži brat do
brata,
Prometeji nade, apostoli jada.

Zar ne osećate kako more mili,
Da ne ruši večni pokoj palih četa?
Iz dubokog jaza mirni dremež čili,
A umornim letom zrak meseca šeta.

To je hram tajanstva i grobnica tužna
Za ogromnog mrca, k'o naš um beskrajna.
Tiha kao ponoć vrh ostrvlja južna,
Mračna kao savest, hladna i očajna.

Zar ne osećate iz modrih dubina
Da pobožnost raste vrh voda prosuta
I vazduhom igra čudna pitomina?
To velika duša pokojnika luta

Stojte, galije carske! Na grobu braće
moje
Zavite crnim trube.
Stražari u svečanom opelo nek otpoje
Tu, gde se vali ljube!
Jer proći će mnoga stoleća, k'o pena
Što prolazi morem i umre bez znaka,
I doći će nova i velika smena,
Da dom sjaja stvara na gomili raka.

Ali ovo groblje, gde je pogrebena
ogromna i strašna tajna epopeje,
Kolevka će biti bajke za vremena,
Gde će duh da traži svoje korifeje.
Sahranjeni tu su nekadašnji venci
I prolazna radost celog jednog roda,
Zato grob taj leži u talasa senci
Izmeđ nedra zemlje i nebesnog svoda.

Stojte, galije carske! Buktinje nek
utrnu,
Veslanje umre hujno,
A kad opelo svršim, klizite u noć
crnu
pobožno i nečujno.

Jer hoću da vlada beskrajna tišina
I da mrtvi čuju huk borbene lave,
Kako vrućim ključem krv penuša njina
U deci što klikću pod okriljem slave.

Jer, tamo daleko, poprište se zari
Ovom istom krvlju što ovde počiva:
Ovde iznad oca pokoj gospodari,
Tamo iznad sina povesnica biva.

Zato hoću mira, da opelo služim
bez reči, bez suza i uzdaha mekih,
Da miris tamjana i dah praha združim
Uz tutnjavu muklu doboša dalekih.

Stojte, galije carske! U ime svesne
pošte
Klizite tihim hodom.
Opelo držim, kakvo ne vide nebo jošte
Nad ovom svetom vodom!

Carl Jonson CJ
2.11.2007, 18:59
Едмондо де Амчис - Срце (одломци)

Племенитост

Среда, 26

Јутрос нам је Гароне пружио прилику да га добро упознамо. Ушао сам у разред мало касније него обично, јер ме је задржала моја бивша учитељица из првог разреда и питала кад нам може доћи у посету. Учитеља још није било, а три-четири дечака су задиркивала јадног Кросија, онога са црвеном косом и одузетом руком, чија мајка продаје поврће. Боцкали су га лењирима, бацили му љуске од кестена у лице, ругали се што је сакат, говорили да је наказа, правили се као да им рука виси о врату. А он, сам, на крају клупе, слуша све то, пребледео, молећиво гледајући час једног час другог не би ли га оставили на миру. Они су, међутим, све више наваљивали. Почео је даа дрхти од срџбе. Уто се онај безочни Франти попе на клупу, правећи се као да носи две корпе; хтео је да покаже како Кросијева мајка, која је сада болесна, изгледа када долази пред школу да сачека сина. Многи прсушне у грохотан смех. Кроси изгуби стрпљење: зграби мастионицу и свом снагом је баци према Франтијевој глави; но овај се вешто помери, а мастионица погоди у груди учитеља, који је баш тада улазио у разред.
Уплашени, сви побегоше на своја места. Настаде тајац.
- Ко је то урадио? Нико не одговори. Повишеним гласом учитељ још једном упита:
- Ко је био?
Тада Гароне, из сажаљења према несрећном Кросију, смело устаде и рече одлучно:
-Ја!
Учитељ га погледа; затим погледа зачуђене ђаке и рече мирним гласом:
-Ниси ти.
А мало затим додаде:
-Кривац неће бити кажњен. Нека устане!
Кроси устаде и рече кроз плач:
-Тукли су ме, вређали, смутило ми се у глави, гађао сам...
- Седи! - рече учитељ. -Нека устану они који су га изазвали.
Оборене главе, устадоше четворица.
- Ви сте - рече учитељ - вређали свога друга који вас није дирао, кињили унесрећеног и тукли нејаког, који није у стању да се брани, понели сте се бесрамно, учинили сте оно најниже чиме се човек каља. Неваљалци!
Кад је то рекао, сишао је, ухватио Гаронеа испод браде, подигао му погнуту главу и погледао га право у очи:
- Ти си племенит! - рече му.
После тога гароне шапну нешто учитељу, овај се окрену оној четворици и строго им рече:
-Да. Рекао сам! Нисте кажњени!

Carl Jonson CJ
2.11.2007, 20:05
Едмондо де Амчис - Срце (одломци)

Војска

Уторак, 22

Управитељев син погинуо је као добровољац у војсци. Збогтога би он увек изашао на улицу да поматра војску кад пролази, а то је обично после нашег изласка из школе.
Кад је јуче пролазио један пешадински пук, педесетак дечака скакутало је око војне музике, певајући и ударајући такт лењиром по торбама и ташнама. Ми смо стајали у групи на плочнику и посматрали: Гароне, у свом тесном оделу, гризао је комадину хлеба; Вотини, онај што се лепо носи и што стално чисти длачице са одела; Прекоси, ковачев син, у капуту свога коца, па Калабрез, онда "Мали зидар"; затим Кроси, те онај дрски Франти, па и син артиљериског капетана, Робети, који је спасао дете испод омнибуса, а сада иде на штакама.
Франти се насмеја у лице једном војнику који је храмао. Али у истом тренуткуосети на рамену нечију руку. Окрену се: био је управитељ.
- Пази! - рече му управитељ. - Исмевати војника када је у строју и не може да ти врати истом мером нити одговори, исто је што и вређати везана човека: то је подло!
Франти ишчезе.
Ознојени и прашњави војници су пролазили у двојним редовима, а пушке су им светлуцале на сунцу. Управитељ рече:
- Децо, треба да волите војнике. То су наши браниоци, они који би за нас погинули ако би сутра нека страна војска напала нашу земљу. И то су деца, истина нешто старија од вас; и они уче школу; и међу њима има сиромашних и богатих, као и међу вама, а долазе из свих крајева Италије. Погледајте, готово би се по лицу познали: има их са Сицилије, из Сардиније, Напуља, Ломбардије. Ово је стари пук, један од оних што су се борили 1848 године. Ово нису војници из онога времена, али застава је увек иста. Под овом заставом много их је погинуло за нашу отаџбину, двадесет година пре него што сте се ви родили!
- Ево је! - викну Гароне.
И заиста, подаље, изнад глава војника, вихорила се застава, приближавајући се.
- Децо, - рече управитељ - извршите своју ђачку дужност: када пролази застава, поздравите је с руком на челу!
Један официр пронесе поред нас заставу с одликовањима, сву изрешетану мецима и избледелу. Сви ми, у један мах, поздрависмо с руком на челу. Официр нас погледа смешећи се, и отпоздрави руком.
- Браво, дечаци! - рече неко иза наших леља. Окренусмо се да видимо ко је; био је то стари, пензионисани официр, који је на реверу капута носио розету, као учесник у Кримском рату. - Браво! Врло лепо од вас!
Мноштво деце пратило је пуковску музику која је скренула за угао, а весели дечји гласови пратили су звуке њихових труба.
- Браво! - понови стари официр гледајући нас. -Ко измалена поштује заставу, знаће је одбранити кад одрасте!

Carl Jonson CJ
2.11.2007, 20:42
Сад ме стева подсетио да имам пар добрих књига...

Френк Баум - Чаробњак из Оза (http://www.4shared.com/file/28124671/2205061e/FrenkBaum-CarobnjakizOza.html)
Гуливерова путовања 1 (http://www.4shared.com/file/28124690/cb811b06/gulliverova_putovanja_1.html)
Гуливерова путовања 2 (http://www.4shared.com/file/28124697/55e58ea5/gulliverova_putovanja_2.html)

Carl Jonson CJ
3.11.2007, 19:53
Ево (http://www.4shared.com/file/28207459/f38db6e0/Prica_o_malom_Kiviju.html) и цртаћа о малом Кивију у Divx/Avi формату , мислим да је сасвим пригодан :)

steve89
5.11.2007, 21:07
Bora Stankovic- Necista krv (http://www.zshare.net/download/46930430f141c8/)

:n_klanja:

Covenant
8.11.2007, 16:34
Brod za Skaj

Mali brod brzi, poput ptice na vetru,
Napred, viču mornari.
Čoveka rođenog kralj da bude nosi
Mora preko na ostrvo Skaj.

Zavijaju vetrovi bučno, talasi glasno huče,
Paraju munje vazduh,
Razbacani, protivnici na obali stoje,
I da nas ne usuđuju se prate.

Mnogi se boriše dana toga,
Svako ko mač noseći može,
Noć kada dođe, ležeći tiho
Smrt u Kuloden polju.

Preko talasa nemirnih spava čvrsto,
Okean sada postelja je kraljevska.
Flora čuvaće ga brižno
Umornu glavu našu.

Domovi spaljeni su naši, progonstvo i smrt,
Rastureni ljudi lojalni.
Mač u korici leži hladno,
Vratiće Čarli se....

Škotska narodna pesma

Ako se neko zbuni sa pojmovima ovde ima pojašnjenje :D

http://en.wikipedia.org/wiki/The_Skye_Boat_Song

http://en.wikipedia.org/wiki/Isle_of_Skye

http://en.wikipedia.org/wiki/Charles_Edward_Stuart

Inace treba cuti i pesmu uzivo u live izvedbi ;)

Evo okcicu jednu lepu obradu jednog manje poznatog italijanskog benda-bez brige pevaju na engleskom :o

http://www.zshare.net/audio/47603838fd4b0a/

aerochivija
11.11.2007, 4:03
Bila jednom jedna scena I

Hteo bih da posvetim nekoliko redova muzičkoj pop-rok sceni Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, zvane "Bivša". Kako država, tako i scena.
Pojedinci i grupe sa te scene ostavili su za sobom pesme neprolazne umetničke vrednosti. Postaviću ovde pojedine tekstove, za koje smatram da im je i muzička "podloga" jednako dobra.

Uz četvrti deo posta "Bila jednom jedna scena", priložena je arhiva koja, uz ovde postavljene, sadrži još tekstova. Takođe, uz imena izvođača i grupa, navedeno je i iz koje su jugoslovenske republike, kao i još poneki detalj.
Izvođači/Pesme/tekstovi su sledeći:

Aerodrom - Digni me visoko
Arsen Dedić - Takvim sjajem može sjati
Atomsko sklonište - Dok se tvoje tijelo vidi
Azra - Plavi golub
Bajaga i Instruktori - Dobro jutro, džezeri
Bijelo dugme - Sve će to, mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš
Buldožer - Žene i muškarci
Crvena Jabuka - Tamo gdje ljubav počinje
Đorđe Balašević - Lunjo
Đorđe Marjanović - Zvižduk u osam
Dubrovački trubaduri - Noćna muzika (La musica di notte)
EKV - Kao da je bilo nekad
Galija - Mi znamo sudbu
Generacija 5 - Povedi me u noć
Hari Mata Hari - Kad dođe oktobar
Haustor - Uzalud pitaš
Idoli - A kad te vidim ja
Indexi - Jutro će promijeniti sve
Josipa Lisac - O jednoj mladosti
Jura Stublić i Film - Pjevajmo do zore
Kaliopi (Kaliopi Buklevska) - Rođeni
Kemal Monteno - Dušo moja
Kerber - Ratne igre
Korni Grupa - Etida
Ksenija Erker - Proljeće bez tebe
Leb i Sol - Čuvam noć od budnih
Magazin - Sve bi seke ljubile mornare
Metak (Hrvatska) - Htio sam noćas da ti pišem
Novi Fosili - Za Dobra Stara Vremena
Oktobar 1864 - Crni ples
Oliver Dragojević - Vjeruj u ljubav
Piloti - Kao ptica na mom dlanu
Poslednja igra leptira i Lidija Asanović - Dečko, 'ajde o'ladi
Prljavo kazalište - Sve je lako kad si mlad
Riblja čorba - Dobro jutro
S Vremena Na Vreme - Traži mene
Smak - Profesor
Stijene - Singing That Rock And Roll
Suncokret - Prvi Sneg
Teška industrija - Nikola Tesla
The Animatori - Anđeli nas zovu da im skinemo krila
Time - Za koji život treba da se rodim
Tutti Frutti Band - Stvari Lagane
Videosex - Kako bih volio da si tu
Viktorija (gost vokal: Zoran "Kiki" Lesandrić) - Rat i mir
Vlada i Bajka - Oblak
Vladimir Lado Leskovar - Potraži me u predgrađu
Vlastimir "Đuza" Stoiljković (kasnije pevali i: Idoli) - Devojko mala (pesma iz filma "Ljubav i moda")
Yu grupa - Vodi me kući
Zabranjeno pušenje - Posljednja oaza (U lošoj formi sam)
Zdravko Čolić - Jedina
Željko Bebek - Žuta Ruža


Vlastimir "Đuza" Stojiljković
Devojko mala (pesma iz filma "Ljubav i moda")

Devojko mala,
Pesmo moga grada,
Što si mi dala
Srce puno sna.

O što se setih
Kišu da ti kupim,
I oblak mali
Pod kojim tebe snim.

Nemoj da budiš
Oči moje snene,
Kad kiša pada,
Ti si oblak sna.

Devojko mala
Pesmo moga grada,
Tvoju bih senku
Opet da ljubim ja!

aerochivija
11.11.2007, 4:05
Bila jednom jedna scena II

Oliver Dragojević
Vjeruj u ljubav

Vjeruj u ljubav,
jer ljubav je sve!
Vjeruj u ljubav,
ne živi bez nje!
Vjeruj u ljubav
i sačuvaj nju!
Vjeruj u ljubav
u dobru i zlu!

Daj mi svoju ruku sad,
neka ljubav veže nas!
Daj mi svoju ruku sad,
kao rijedak cvijet!
Daj mi svoju ruku sad,
prava ljubav je uz nas!
Nek' nas vodi u sretniji svijet!

Kaliopi (Kaliopi Buklevska)
Rođeni

Zaključaj vrata i sjedi kad si tu,
Ne idi noćas jer nisam baš pri snu.
Malo je mjesta, ipak ostani,
Rođeni!
Ni bog ni vino ne mogu baš sve,
Uvijek će biti onako kako je,
Nekom će suze, nekom biseri,
Vjeruj mi,
Rođeni!

Bato, htjela sam letjeti!
Bato, krila mi uzeli!
Bato, mogla sam voljeti!
Bato, ni su me pustili!

Ni bog ni vino ne mogu baš sve,
Uvijek će biti onako kako je,
Nekom će suze, nekom biseri,
Vjeruj mi,
Rođeni!

Bato, htjela sam letjeti
Bato, krila mi uzeli
Bato, mogla sam voljeti
Bato, sve su mi moje uzeli
Bato, htjela sam letjeti
Bato, krila mi slomili
Bato, mogla sam voljeti
Bato, ni su me pustili.

Hari Mata Hari
Kad dođe oktobar

Noćas te nisam sanjao,
noćas te nisam ljubio.
Noćas kad nastane ova pjesma za tebe
- znaj da sam prebolio.

Dani se ne vraćaju,
dobro sam kad me pitaju.
Para i vremena, za svakog ko mi ne treba,
a koga volim nije tu.

Refren: Kad dođe oktobar i kiše padaju
ja sjetim se ljeta i pomislim na nju.
I nije me sram kad oči zasuze,
to stara ljubav piše stihove.

Znam daleko od oka,
sve je dalje od srca.
Al' kako da sakrijem u džepove sve ulice,
eh, gdje sam te ljubio...

Refren...

Buldožer
Žene i muškarci

Žene su tople, žene su meke.
Žene su blijede, žene su snene.
Žene su ukras prirode.
Žene su ženstvene, žene su ženstvene.

Žene su stvarnost, žene su bajke.
Žene su žene, žene su majke.
Žene su ukras prirode.
Žene su zenstvene, žene su ženstvene.

Muškarci su pravi muškarci...

Refren: One ih mole, one ih mole
da ih vole, da ih vole.
Jer žene vole, vole žene
- samo kad su zaljubljene.

Žene zive u pjesmi, žene žive u braku.
Žene uz goblene, ah žene, žene-sirene.
Žene su inspiracija.
Žene su ženstvene, žene su ženstvene.

Muškarci su pravi muškarci
(ah, ti muškarci)

Al' umjesto da ih miluju,
da miluju milinu,
da ih grle, da ih svuku
- oni ih tuku i zaključavaju u kuhinju.

Refren...

Indexi
Jutro će promijeniti sve

Ti si tu, svud je mir oko nas
Grobna tišina nas dijeli...
Ali ne, čekaj strpljivo dan:
Jutro će promjeniti sve!
Čemu to, noć je ušla u nas,
I naša srca su prazna...
Ali ne, sve je ružan san:
Jutro će promjeniti sve!

Refren: Bdijem, duga je noć,
A znam, bdiješ i ti.
Al' to dvoje bez nade,
Ne, ne, to nismo mi!

Ti i ja možda želimo kraj,
I mračne misli nas dijele...
Ali, znam noć je kriva za to:
Jutro će promjeniti sve!

Refren...

aerochivija
11.11.2007, 4:08
Bila jednom jedna scena III

Kemal Monteno
Dušo moja

Dušo moja, ja ne znam više
koliko dugo ovdje stojim,
dok slušam kako liju kiše
pod mračnim prozorima tvojim.

Dušo moja, i kada krenem,
tako bih rado da se vratim,
ti ne znaš da je pola mene
ostalo s' tobom da te prati.

Ostalo s tobom da te ljubi
kad budeš sama i bude zima,
jer ja sam onaj koji gubi
i prije nego išta ima.

Dušo moja, k'o kaplja vode
i ti se topiš na mom dlanu,
jer s' tobom dođe i bez tebe ode
stotinu dana, u jednom danu.

Dušo moja, ti umorna si
i bez tebe ti ležaj spremam,
na nekoj zvijezdi što se gasi
ja tražim svjetlo koje nemam.

Pod hladnim nebom ispod granja
stavićeš glavu na moje grudi,
jer ja sam onaj koji sanja
i zato neću da te budim.

S Vremena Na Vreme
Traži mene

K'o da tražiš neko lice
u deliću ogledala
u prazninu neku davnu
setno si se zagledala.

K'o da tražiš neke ruke
od samoće grube ledne,
u bistrini toplih suza
oči su ti drage, čedne.

A ja kradom, neprimetno,
zavirujem u sne tvoje...
I posmatram da li gledaš
moje lice, ruke moje.

Josipa Lisac
O jednoj mladosti

Jedna mladost, jedan svijet nade
Raste tiho u srcu tvom.
Drugi za te ovaj svijet grade,
S malo prave istine u tom.

Pričaju ti priče te
I svaka ima svoj sretan kraj.
Al' prešućuju da taj svijet krade
Baš tvog sunca sjaj.

Refren: Tko zna, možda na me čeka neki drugi svijet?
Tko zna, i u mraku katkad nikne divan cvijet.
Mozda, tko zna, jedna od sretnih,
Jedna od tisuću bit ću baš ja?
Tko da zna...

Jedna mladost, jedan san sreće
Al' do nje još dalek, dug put.
I dok srce na svoj put kreće
U taj svijet ocvao i žut.

Odjednom ćeš shvatit sve,
Kako nigdje nema plamena tvog.
Poput mrtve rijeke svijet teče
Bez cilja svog.

Vladimir- Lado Leskovar
Potraži me u predgrađu

Potraži me u predgrađu,
na ulici, na raskršću.
Gdje ti je jorgovan rasuo perle,
gdje nam je proljeće dotaklo usne
i pobeglo...

Potraži me u predgrađu,
kraj vozova što prolaze.
Bićemo sami u svitanju dana,
bićemo sami u pjesmama ptica
ko nekada....

Dremaju jedra od rublja i cvijeća,
čekaju vetar da nekuda plove.
Čujes li naše nas predgrađe zove,
traže te kuće i ulice stare.

Potraži me u predgrađu,
poljubi me u sjećanju.
Par onih sati kad ostaneš sama,
ako me sad još imalo voliš
potraži me...

Ti nemaš prsten sa našeg vjenčanja,
al' pamtiš strehu na kraju grada.
Bez mnogo cveća, bez vela i zlata
bio sam s tobom sretan k'o nikad.

Leb i Sol
Čuvam noć od budnih

Sa desne strane noćas nema te,
a znaš da je krevet veći bez tebe.
Postelja čuva tvoje mirise,
a stvari po sobi smeju mi se.

Refren: Kao na straži čuvam noć od budnih,
Ja sam samo jedan od sinova bludnih.
Pravih se reči uvek kasno setim,
Odgovor znam kad ostanem sam.

Sa desne strane noćas nema te,
a znaš da je krevet veći bez tebe.

Refren...

I šta posle svega?
Isto pitanje, da li me opet čeka skitanje?

aerochivija
11.11.2007, 4:12
Bila jednom jedna scena IV

Đorđe Balašević
Lunjo

Lunjo, moj stari kofer opet miriše na sive ceste,
a tvoja soba na mandarine i pržen kesten.
I toplo je tu, tu ispod tvog krova.
O, dobro je tu, u zamku iz snova... Pa, sretna ti nova.

Lunjo, sad ću ti reći i više nikom i više nikad:
"Svako je od nas ponekom sličan, al' ti si unikat.
Pročitaš me, znam, od slova do slova.
Prećutiš to, znam, k'o pametna sova..." Pa, sretna mi nova.

Ti uvek znaš najbolji način,
s tobom lako stižem na tron.
Ti si ta nit, taj retki začin
koji daje poseban ton.
Ti si mali čarobnjak koji donosi spas,
a svi ti pajaci na pokretnoj traci nek žure bez nas.

Lunjo, ako me traže ti slaži da sam odavno mrtav.
Spusti roletne i navij sat na sredu, četvrtak.
A napolju mraz i magla i zima.
A napolju mrak, al' ovde sve stima... Od kad tebe imam.

Ti uvek znaš najbolji način,
s tobom lako stižem na tron.
Ti si ta nit, taj retki začin
koji daje poseban ton.
Ti si mali carobnjak koji donosi spas
a svi ti pajaci na pokretnoj traci nek zure bez nas.

Ti uvek znas najlepše reči,
ti čak i ćutiš tiše od svih.
Ti imaš smeh koji sve leči,
ti od psovke načiniš stih.

Aerodrom
Digni me visoko

Uzmi me sa sobom i povedi me,
I povedi me, i povedi me.
Digni me visoko da ti ispričam
Svoje snove sve, svoje snove sve.

Odvedi me do mora gdje su djevojke,
Gdje su djevojke, gdje su djevojke.
Koje nikad nikom nisu rekle ne,
Nisu rekle ne, nisu rekle ne.

Al' ja ipak nisam luda
Koja vjeruje u čuda,
Što se kriju iza mora
I gora dalekih.

Spusti me na zemlju, ali oprezno,
Ali oprezno, ali oprezno!
Hrabar sam, al' neću izazivat' zlo,
Izazivat' zlo, izazivat' zlo.

Možda jednog dana ipak uspijem,
Ipak uspijem, ipak uspijem.
Samo ako prije se ne napijem,
Se ne napijem, se ne napijem.

Jer ja ipak nisam luda
Koja vjeruje u čuda,
Što se kriju iza mora
I gora dalekih.

Zabranjeno pušenje
Posljednja oaza (U lošoj formi sam)

Fikreta,
Između mene i dna
Još samo ti stojiš,
Fikreta!
Možda bi trebalo
Da se skloniš otuda
I da počneš iz početka.

Da ne pereš više
Tuđa stubišta
Zbog mojih lutanja, kafana i tombola.
Ti znaš da lažem
Da se promijenit' neću nikada,
Život je jedan,
Živi ga, Fikreta!

Refren: Aaa.. U lošoj formi sam!
Aaa.. U lošoj formi sam!
I zato ne želim
Da budeš tu kraj mene.. Prošetaj!

Nekada davno si voljela čovjeka,
Taj čovjek, to već dugo nisam ja.
Već dugo u lošoj formi sam,
Uzalud me ispravljaš.

Refren...

Fikreta mi trešnje iznjela,
A ja se sjetih nekog filma o pticama.
Kada je ptici u lošoj formi drug,
Tada ni ona ne leti na jug.

Covenant
12.11.2007, 1:05
Pretvaraj se

Nebo tamno ovde se šeta
Sa mnom jedinim i samim

Pretvaraj da srešćemo se opet
Pretvaraj se da me znaš
Da stalo ti je pretvaraj se
Da ljubismo se jednom
Sažaljenja iz
Srca bez
Pretvaraj se...

Pretvaraj da srešćemo se opet
Pretvarajmo, samo da pravimo se
Pretvaraj se da si još..... još prijatelj moj

Thomas Akim Grønbæk Jensen(Saturnus)

aerochivija
12.11.2007, 5:13
Frančesko Petrarka (1304-1374)
JA NEMAM MIRA

Ja nemam mira a u rat ne hrlim;
Leden, a gorim, plašim se i nadam;
Po nebu letim, a na zemlju padam;
Ne hvatam ništa, a svet čitav grlim.

Amor me kazni da sred uza stojim,
Nit' omču dreši, nit' okove steže,
Nit' da me smakne, niti da odveže,
Neće me živa, ne smatra me svojim.

Bez vida vidim, nem glasa ne gubim:
Umreti žudim, a pomoći tražim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.

Nit' mi se mre, niti mi se živi,
Smejem se plačući, žalošću se snažim.
Ovakvom stanju vi ste, gospo, krivi.

Covenant
12.11.2007, 18:17
Zimogrižljivi pingvin

Daleko, daleko na samom kraju sveta, u blizini Južnog pola na kome su leta još hladnije nego zime, živeo je jedan mali pingvin po imenu Pablo.
Ali Pablo nije bio kao ostali pingvini.
Svi pingvini živeli su napolju, i po najvećoj hladnoći se iz dana u dan skijali po snegu i ledu, lovili ribu i spuštali se niz tobogan.
A Pablo je sedeo u svom malom iglou, priljubljen uz svog najtoplijeg druga, staru peć zvanu Dimljivi Džo.
Pablo je bio nesrećan. Drhtao je, drhtao i stalno su ga podilazili žmarci. Okretao je prema peći čas jednu, čas drugu stranu tela.
“Brrrrrrrrr!” - govorio je, cvokoćući zubima -”Ne mogu n-nikako da se ug-grejem”
“Samo kada bi se pojavilo sunce i otopilo sav ovaj sneg i led! Onda bi na Južnom polu iznikla trava i poraslo cveće i drveće, i život bi zaista bio divan! Ali to je nemoguće“ - uzdisao je jadni Pablo.
Tako je Pablo ložio Dimljivog Džoa i još više se priljubljivao uz toplu peć.
Odjednom se setio nečega. Kad već ne može da bude toplo na Južnom polu, Pablo bi mogao da ode u neku toplu zemlju! Otići će na tropsko ostrvo gde ima palmi i kokosovih oraha, i gde može čitav život da provede grejući se na toplom suncu i gledajući plavo nebo nad glavom.
Tako je odlučni mali pingvin privezao svoje krplje, pozdravio se sa Dimljivim Džoom i hrabro krenuo na ostrvo svojih snova.
Svi njegovi prijatelji su pošli da ga isprate.
Oni su voleli Pabla, iako je bio zimogrižljiv, i bilo im je žao što odlazi, ali je Pablo bio vrlo odlučan. Ništa više nije moglo da ga zaustavi. Gegao se mali pingvin u dubokom snegu, idući na sever ka suncu.
Tek što se udaljio od svog igloa, kada dunu neki hladan vetar i zaledi ga tako da se ukrutio kao daska. On pade na leđa i poče da se valja niz jednu strminu. Sneg se sve više lepio za njega i najzad je postao jedna ogromna snežna grudva.
Grudva se sve brže kotrljala nizbrdo i postajala sve veća, dok najzad nije proletela kroz vrata Pablovog igloa. Tada se razbila nasred sobe i zaustavila.
Pablo je ustao i ugledao svog Dimljivog Džoa koji je veselo goreo, trudeći se da što bolje ugreje iglo.
“Sada ćeš se možda okanuti te glupe ideje i ostati kod kuće” - gunđala je stara peć.
Ali Pablo je bio uporan. Mali pingvin nije dozvolio da ovaj neuspeh izmeni njegove planove.
Sutradan je zimogrižljivi pingvin ponovo krenuo ka tropskom suncu.
Ovog puta se opremio tako da ne može ponovo da se oklizne na ledu. Na svaku nogu je zavezao po jednu kesu sa toplom vodom, a nekoliko takvih kesa je stavio i ispod svog kaputa da ga greju.
“Eto” - pobedonosno je uviknuo - “Ovog puta ću uspeti!”
Ponovo je krenuo uzbrdo.
“E ovako je već bolje” - osmehnuo se sam sebi, dok je sa kesama na nogama čvrsto koračao na ledu. Zastao je i izvukao mapu. “Pre nego što pođem dalje” - rekao je - “Da proverim da li idem pravim putem. Hm, da vidim. Ako idem stalno na sever, doći ću do Južne Amerike”

Covenant
12.11.2007, 18:18
Tada se dogodilo nešto neočekivano. Dok je Pablo stajao na ledu i razgledao mapu, kese sa toplom vodom na njegovim nogama su otopile led i sneg ispod njega.
Srećom, pingvini su došli baš u trenutku kada je Pablo propao kroz rupu na ledu.
Doneli su ga u njegov iglo kao veliku kocku leda. Onda su kocku stavili na Dimljivog Džoa i naložili veliku vatru.
Led se polako topio i mali pingvin je najzad skočio na pod. Bilo mu je hladnije nego obično, ali to je bilo sve.
Dugo posle toga zimogrižljivi pingvin nije ništa preduzimao. Sedeo je pored Dimljivog Džoa i po ceo dan ložio vatru.
Ostali pingvini su bili ubeđeni da je Pablo prestao da razmišlja o tome kako da dodje do nekog tropskog ostrva. Ali nije bilo tako. Ne, nikako. Pablo je razmišljao.
“Mora da postoji neki način da se ode sa Južnog pola” - mislio je.
Odjednom je skočio i istrčao iz igloa.
“Setio sam se!” - uzbuđeno je vikao - “Pa naravno! Kako se nisam ranije setio? Napraviću čamac!”
Pablo je grozničavo radio. Isekao je veliki komad leda i od njega napravio čamac. Onda mu je uglavio katarku i jedro, i na čamac doneo sve stvari za koje je mislio da će mu biti potrebne na ovom dugom putu – hranu, vodu, pomorsku kartu, kišobran, u slučaju da pada kiša, kadu i naravno starog prijatelja Dimljivog Džoa.
Najzad je zimogrižljivi pingvin zaplovio ka zemlji svojih snova.
Iz dana u dan je duvao hladan vetar sa juga i nosio mali ledeni čamac sve dalje prema severu.
Kada se približio rtu Horn, spustila se teška magla. Pablo nije znao da magla može da bude toliko gusta. Onda se jednog dana magla odjednom podigla, i Pablo je ugledao zemlju vrlo blizu levog boka čamca. A zatim i zemlju na desnoj strani čamca. Pablo je bio zbunjen. Kako na okeanu mogu dve suprotne obale da budu tako blizu jedna drugoj? Ali kada je pogledao svoju kartu, shvatio je. Plovio je kroz Magelanov prolaz.
“Do sada je sve dobro išlo” - mislio je Pablo, upravljajući čamcem između stenovitih malih ostrva kojih je bilo mnogo. To je bio pravi doživljaj!
Srećno je prošao kroz moreuz, a onda je krenuo na sever prema stenovitoj obali Čilea.
Posle mnogo dana provedenih na moru, vetar je prestao da duva i jedro je tužno visilo na katarci. Pablo se zabrinuo. Znao je da će, ako vetar ne bude duvao, čamac ostati usred okeana, a vode za piće je bilo sve manje.

Covenant
12.11.2007, 18:19
Jednog jutra se pojavio neki crni oblak. To je, ustvari bio samo oblačić, ali bolje išta nego ništa. Prilazio je sve bliže, dok se najzad nije nagnuo nad čamac.
“Samo kada bi se otvorio” - pomislio je Pablo - “Verovatno je pun kiše”
Crni oblačić se spustio još niže i udario o vrh katarke. Pablo je otvorio kišobran da ga napuni vodom, ali je iz oblaka pala samo jedna jedina kap kiše.
“Pa dobro” - uzdahnuo je Pablo - “Učinio je sve što je mogao. Mora da je suviše mali, pa ne može da ostavi majku”
Baš kada je Pablo počeo da gubi nadu da će dospeti do kopna, ponovo poče da duva vetar. Napeo je jedro, i ledeni čamac je brzo krenuo na sever duž obale Perua.
“Uskoro ću preći polutar” - rekao je Pablo, gledajući kartu - “Mada ne znam šta je to”
Ali to nije bilo tako, što je Pablo ubrzo uvideo. On nije znao da je polutar linija koja opasuje sredinu Zemljine kugle i deli je na južnu i severnu polovinu. A nije znao ni to da je potrebno dobiti posebnu dozvolu oca Neptuna da bi polutar mogao da se pređe.
Tako je Pablo uplovio pravo u polutar i udario u njega tako jako da se njegov mali ledeni čamac gotovo prevrnuo.
Iz mora izađe otac Neptun da vidi šta je to. Pablo je objasnio da je to bilo slučajno, i da je on jedan zimogrižljivi pingvin koji traži neki toplo tropsko ostrvo sa plavim nebom i lepim cvećem.
“Rado ću ti pomoći sinko” - rekao je stari kralj mora, pošto se predstavio - “Znam takvo mesto. Okreni nalevo i pođi u pravcu talasa sve dok ne naiđes na lepa, trposka ostrva Galapagos”
“Hvala gospodine” - rekao je Pablo.
Tada otac Neptun podiže jednom rukom liniju i mali ledeni čamac prođe ispod nje.
Pablo je uživao u tropskom suncu koje je počelo da ga greje. Bilo je mnogo lepše nego ono na Južnom polu. Zaspao je, sav srećan, zaboravljajući da mu je čamac načinjen od leda. Tople struje su ga topile brzo, tako da kada se Pablo probudio, od čamca je ostao sam jedan maleni deo.
Mali pingvin je počeo žustro da trčkara tamo-amo po čamcu, pokušavajući da spase što se spasti moglo. Ali bilo je kasno. Od svega je ostala samo kada koja je plovila. Pablo poče očajnički da pliva i uđe u nju baš kada je počela da se puni vodom. Izbacivao je vodu iz kade što je brže mogao, ali što je više izbacivao vodu, to se kada sve brže punila. Onda se setio da je zaboravio da zapuši rupu za odvod vode. Zapušač mu je nestao zajedno sa čamcem.
Nešto se moralo učiniti. Pablo je izvadio tuš i njime zapušio rupu na dnu kade. Voda je sada prolazila kroz tuš i prskala preko kade u more. Tako je kao neki motor gurala čamac velikom brzinom kroz vodu.
Hitala je pravo prema peskovitoj obali jednog ostrva sa palmama i na kraju se zabila u pesak plaže.

Covenant
12.11.2007, 18:23
Pablo je iskočio iz kade sav uzbuđen. Napunio je šake sitnim peskom i propustio ga kroz prste.
“Najzad!” - uzviknuo je “Evo me na tropskom ostrvu!”
Kokosovi orasi su bili veliki kao fudbalske lopte. Sa drveća su visile žute banane, slatke urme, sočni mango. Bilo je svega što je srce moglo da poželi. To je bilo pravo ostrvo snova.
I tako je zimogrižljivi pingvin napravio sebi mrežu sa ležanje i obesio je između dve palme.
Čitavog dana se grejao na tropskom suncu, jeo voće i pio kokosovo mleko.
Pablo je bio najsrećniji pingvin na svetu. Ali ponekad, ljuljajući se u svojoj mreži i grejući se na suncu, on bi duboko i teško uzdahnuo.
Mislio je na svež, hladan blistavi sneg i tamnozeleni led svog dalekog zavičaja, Južnog pola.

Iz knjige "Čudesni svetovi Volt Diznija II, adaptacija iz Walt Disney crtaća

Pogledati ovde http://www.imdb.com/title/tt0243827/

Inace,sama prica bi bilo mnogo lepsa uz slike koje se nalaze u knjizi,a ja nazalost na netu nisam nasao ni jednu jedinu,a nemam ni skener :(
Ovaj sjajni crtac,nazalost,nije toliko poznat i malo je,da tako kazem-underground :cool:

Ulmawen
15.11.2007, 23:13
14451
Hans Kristijan Andersen

Devojčica sa šibicama

Bilo je užasno hladno; sneg je vejao i bilo je gotovo potpuno mračno; veče- poslednje veče u godini.. U ovoj hladnoj tmini išla je ulicama sirota mala devojčica, gologlava i bosonoga. Kada je krenula od kuće, istina, imala je cipele; ali kakve koristi od njih? To su bile velike cipele koje je njena majka dosad nosila; bile su toliko velike da ih je sirota devojčica izgubila dok je pretrčavala ulicu, zbog dve kočije koje su išle odveć prebrzo.
Jednu cipelu nigde nije mogla naći, a drugu je dograbio jedan mangup i pobegao sa njom; smatrao je da će biti od velikog značaja za kolevku kad on jednog dana bude imao decu. I tako je mala devojčica nastavila dalje na svojim mršavim golim stopalima, koja behu prilično crvena i plava od hladnoće. Ona je nosila šibice u staroj kecelji i držala je paket šibica u ruci. Niko nije kupio ništa od nje celi celcijati dan, niko joj nije dao ni jedan novčić.
Ona je šetala dalje, tresući se od hladnoće i gladi- prava slika tuge, sirotica!
Snežne pahulje pokrile su njenu dugu svetlu kosu, koja je padala u lepim loknama oko njenog vrata; ali ona na to, naravno, ni jednom nije pomislila. Sa svih prozora sveće su sijale i mirisalo je tako divno na pečenu guščetinu, jer, kao što znate, bilo je novogodišnje veče; da, o tome je ona razmišljala.
Na ćošku koji su tvorile dve kuće, sede ona tako promrzla. Privukla je svoja mala stopala bliže, ali bivalo joj je sve hladnije, a nije se usudila da krene kući, jer ne beše prodala ni jednu kutiju šibica i nije mogla doneti ni jedan novčić: otac će je sigurno pretući, a i kući je bilo hladno, jer kuća imaše gore samo krov, kroz koji je vetar zavijao iako su najveće rupe bile zapušene granjem i krpama.
Njene majušne ručice skoro behu utrnule od hladnoće. O! Šibica bi joj mogla priuštiti komfor, kad bi se samo usudila da izvuče jednu iz paketa, upali je i ugreje svoje prstiće. Izvukla je jednu šibicu. Oh! Kako je svetlela, kako je gorela! Bio je to topao svetao plamen, kao sveća, i ona je držala ruke iznad njega: bilo je beskrajno svetlo. Maloj devojčici zaista se činilo da sedi ispred velike čelične peći, sa uglačanim postoljem i uglačanim ornamentom na vrhu. Vatra je gorela sa takvim božanskom dejstvom, grejala je tako izvrsno. Devojčica je već ispružila stopala da i njih zagreje, ali mali plamen se ugasio, peć je nestala: ostala je samo izgorela šibica u njenoj ruci.
Ona upali još jednu šibicu: veselo je gorela i gde je svetlo padalo na zid, on postade providan kao veo, tako da je ona mogla videti u sobu. Na stolu je bio prostrt snežno beli stonjak na kome je stajao prelep porcelanski servis, a pečena guska se tako divno pušila, sa svojim punjenjem od jabuka i suvih šljiva.

Ulmawen
15.11.2007, 23:16
A što je bilo još bitnije, guska je skočila iz činije, vrtela se po podu sa viljuškom i nožem u svojim grudima sve dok nije stigla do sirote devojčice kada!- šibica se ugasi i ništa osim debelog, hladnog i vlažnog zida ne ostade.
Devojčica upali još jednu šibicu. Sada je sedela pod najsjajnijom novogodišnjom jelkom: bila je čak veća i lepše okićena od one koju je videla kroz staklena vrata u kući bogatog trgovca.
Hiljade svetala sijala su na zelenim granama i veselo obojene slike, kakve je videla u izlozima, gledale su je. Mala devojčica pruži ruke ka njima kada!- šibica se ugasi. Svetla sa novogodišnje jelke dizala su se sve više, sada ih je videla kao zvezde na nebu; jedna zvezda pade i od nje se napravi dugi vatreni trag.
»Neko je upravo preminuo!«- reče mala devojčica, jer njena baka, jedina osoba koja ju je volela i koje nema više, joj je rekla da kada zvezda padne, duša odlazi do Boga.
Ona izvuče još jednu šibicu: bilo je ponovo svetlo, a u odsjaju je stajala stara baka, tako svetla i sjajna, tako nežna i sa izrazom neizmerne ljubavi.
“Bako!”- povika devojčica. “O, povedi me sa sobom! Ti ćeš otići kada šibica izgori; nestaćeš kao i topla peć i ukusna pečena guska i kao sjajna novogodišnja jelka!” I ona brzo upali ceo svežanj šibica, jer je želela da se osigura da će baka ostati sa njom. A šibice su davale tako sjajno svetlo da je bilo svetlije nego po danu: nikada ranije baka nije bila tako divna i visoka. Ona uze malu devojčicu za ruku i obe odleteše u sjaju i veselju tako visoko, tako veoma visoko, a onda gore nije bilo ni hladnoće, ni gladi ni brige- one bejahu sa Bogom.
Ali u ćošku, u hladne jutarnje sate, sedela je sirota devojčica, sa rumenim obrazima i smeškom na licu, naslonjena na zid- smrzla se nasmrt poslednje večeri stare godine. Kruto i ukočeno sedelo je dete sa svojim šibicama, od kojih je jedan paket bio izgoreo. “Želela je da se ugreje.”- rekoše ljudi. Niko nije mogao ni da nasluti kakve je sjajne stvari ona videla; niko nikada nije ni sanjao o divoti u kojoj je ona sa svojom bakom ušla u radosti Nove godine.

Hans Kristijan Andersen (1805-1875), danski pisac i pesnik, najpoznatiji po svojim bajkama.
1835. izašlo je prvo izdanje Andersenovih bajki (Eventyr). Dve godine kasnije, nakon posete Švedskoj, Andersen je našao inspiraciju u Skandinavizmu, iz čega je proizišla poema »Ja sam Skandinavac« (Jeg er en Skandinav). Andersen je za sobom ostavio i mnoge putopise. U poseti Londonu, 1847, na svoje veliko zadovoljstvo, upoznao je Čarlsa Dikensa, koji ga je par godina kasnije ovekovečio u svom delu »Dejvid Koperfild«, u liku Juraja Hipa (Uriah Heep).
Andersenove bajke prevedene su na preko sto jezika, a najpoznatije od njih su: Snežna kraljica, Mala sirena, Devojčica sa šibicama, Kraljevo novo ruho... 2. april, rođendan ovog velikog pisca slavi se kao internacionalan dan dečije književnosti.

aerochivija
16.11.2007, 1:43
Pesma koju navodim ima dva, jednako dobra prepeva, razlika je u III strofi...

Federiko Garsija Lorka (Federico Garcia Lorca)
LUCKASTA PESMA

Mama,
hteo bih da postanem srebro!
Sine,
bojim se, hladno bi ti bilo!

Mama,
hteo bih da postanem voda!
Sine,
bojim se, hladno bi ti bilo!

Mama,
utkaj me u uzglavlje svoje!
To može!
Evo, odmah, dete moje!

prepev 2, III strofa:

Mama,
hteo bih đerdan da budem od zlata!
Možeš!
Samo mi sklopi ruke oko vrata!

Ulmawen
16.11.2007, 17:35
14476
Braća Grim
Rumpelstiltskin

Živeo jednom jedan vodeničar koji beše siromašan, ali imaše jednu prelepu kćer. Zadesilo se jednom da mu se ukaže prilika da popriča sa kraljem, i, da bi se napravio važan, reče kralju da ima kćer koja može iz slame da ispreda zlato. Kralj reče vodeničaru: “To umeće me veoma zadovoljava; ako je tvoja kćer tako pametna kao što veliš, dovedi je u moj zamak sutra da mi dokaže svoje umeće.”
Kada mu je devojka dovedena, odveo ju je u sobu koja je bila puna slame, dao joj preslicu i vreteno i rekao: “Sada prioni na posao i ako do rane zore ne ispredeš zlato iz slame, umrećeš.” I on zalupi vrata i ostavi je samu. I tako je sirota vodeničareva kći ostala da sedi sama i ne mogaše zamisliti šta da učini da se spase: nije imala pojma kako da isprede zlato od slame i njen nespokoj je rastao, te naposletku oče da plače. Utom se vrata otvoriše i u sobu stupi čovečuljak koji reče: “Dobro veče, mlinareva kćeri. Zašto plačeš?”
“Oh!”- odgovori devojka, “Treba da ispredem zlato iz slame, a ne znam kako da to izvedem.” Onda čovečuljak reče: “Šta ćeš mi dati ako ja to učinim za tebe?”
“Moju ogrlicu.”- reče devojka.
Čovečuljak uze ogrlicu, zasede ispred preslice i fiju, fiju, fijuu! Tri puta zavrte vreteno i ono se napuni; onda uze drugo i fiju, fiju, fijuu! Tri puta ga zavrte i ono se napuni; i tako je nastavio do jutra, dok nije ispleo svi slamu i sva vretena behu puna zlata.
Izjutra dođe kralj i kada vide zlato beše zapanjen i veoma se obradova, jer beše lakom. On odvede vodeničarevu kćer u drugu sobu napunjenu slamom, mnogo veću od prethodne, i reče joj da ako ceni svoj život mora ispresti zlato za jedno veče. Devojka nije znala šta da radi, pa poče da plače i tada se otvoriše vrata i pojavi se onaj čovečuljak i reče: “Šta ćeš mi dati ako ispredem zlato od sve ove slame?”
“Prsten sa mog prsta.”- odgovori devojka.
Tako čovečuljak uze prsten i do sledećeg jutra slama beše ispredena u svetlucavo zlato. Kralj se neizmerno obradova na ovaj prizor, ali kako mu nikad ne beše dsta zlata, on odvede vodeničarevu kćer u još veću sobu punu slame i reče: ”Ovo, takođe, mora biti ispredeno za jedno veče i ako to izvedeš, uzeću te za ženu.” ”Jer, mislio je, ”iako je ona samo vodeničareva kći, neću naći bogatiju devojku na celom svetu.”
Čim devojka ostade sama, pojavi se čovečuljak treći put i reče: ”Šta ćeš mi dati ako ispredem slamu za tebe ovaj put?”
”Ništa mi nije ostalo.”- odgovori devojka.
”Onda mi moraš obećati prvo dete koje dobiješ kao kraljica.”- reče čovečuljak.
”Ali ko zna da li će se to desiti?”- pomisli devojka, ali kako nije znala šta da radi, obeća čovečuljku šta je tražio, te on poče da prede, dok sva slama ne postade zlato. A kada izjutra kralj dođe i vide sve što je želeo, on smesta naloži venčanje i vodeničareva kći postade kraljica.

Ulmawen
16.11.2007, 17:36
Posle godinu dana ona dobi dete i ne razmišljaše više o čovečuljku; ali jednog dana on se iznenada pojavi u njenoj sobi i reče: ”Sada mi daj šta si mi obećala.”
Kraljica beše užasnuta i ponudi čovečuljku sva bogatstva kraljevine ako joj ostavi dete, ali čovečuljak reče: ”Ne, radije ću imati nešto živo nego sva blaga ovoga sveta.”
Onda kraljica poče da kuka i plače, tako da se čovečuljak smilova na nju.
”Daću ti tri dana,”reče on, ”i ako za to vreme ne budeš mogla da pogodiš moje ime, moraš mi dati dete.”
Kraljica provede celu noć razmišljajući o svim imenima koje je čula i poslaše glasnike diljem zemlje da saznaju sva imena koja postoje. A kada čovečuljak dođe sledeći dan, (počevši sa Kaspar, Melčor, Baltazar) ona ponovi sva imena koja je znala, ali posle svakog imena čovečuljak bi rekao: ”To niej moje ime.”
Drugog dana kraljica posla da ispita sve komšije kako im se zovu sluge i reče čovečuljku sva neuobičajena i unikatna imena, govoreći: ”Možda se zoveš Pečeno-rebro, Ovčji-trup ili Vretenko?” Ali on ne odgovori ništa do: ”To nije moje ime.”
Treći dan vrati se glasnik i reče: ”Nisam otkrio ni jedno novo ime, ali dok sam prolazio kroz šumu došao sam do visokog brda, blizu koga je bila mala kuća. Ispred kuće je gorela vatra, a oko nje je plesao komičan čovečuljak, skakućući na jednoj nozi pevao je:
Danas ja pečem, kuvam sutra,
Preksutra kraljičino dete dolazi;
I oh! Drago mi je da niko ne zna
Da zovem se Rumpelstiltskin!
Ne možete zamisliti koliko se kraljica obradova kad ču to ime i ubrzo potom, kad se čovečuljak pojavio i rekao: ”Sad, Gospođo kraljice, kako se zovem?”
Ona prvo reče: ”Da se ne zoveš slučajno Džek?”
”Ne.”-odgovori on.
”Onda je možda tvoje ime Rumpelstiltskin?”
”Đavo ti je rekao! Đavo ti je rekao!”- vrištao je čovečuljak i u svom besu udario je desnom nogom toliko jako po podu da je propao do kolena; onda je zgrabio levo stopalo obema rukama u takvom besu da se precepio na pola, i to je bio njegov kraj.
14477

Braća Grim (Jakob (1785-1863) i Vilhelm (1786-1859)), nemački akademici koji su najpoznatiji po svom radu na sakupljanju narodnih predanja i bajki. Ostavili su značajan trag u lingvistici. Najznačajniji predstavnici romantizma; ostavili su bogat doprinos proučavanju nemačke kulture, verovanja i jezika. Počeli su da skupljaju narodna predanja oko 1807, a već 1812. objavili su zbirku nemačkih bajki pod nazivom “Priče dece i domaćinstva” (Kinder- und Hausmärchen). Iz godine u godinu nastavili su da sakupljaju i objavljuju bajke i predanja, a takođe su se pozabavili mitskim bićima i pojedinačno: patuljcima, džinovima, čudovištima... Možemo da zahvalimo vrednom radu braće Grim za mnoge bajke koje su danas uvršćene u klasike: Snežana i 7 patuljaka, Pepeljuga, Ivica i Marica, Rumpelstiltskin, Vuk i 7 jarića, Crvenkapa...

Simke
18.11.2007, 17:23
mojoj ljubavi

gledam
kroz prozor

hladni novembar je ...

napolju
sada živi zima ...

svi pogledi
mogu
da se smagle
dok grickam
slike iz nemira ...

al' ona
spava
nasmešena
pokrivena
mojim mislima ...

18. novembar 2007. 16:23,

Mrka Kapa
26.11.2007, 16:21
Ako možeš

Radjard Kipling


Ako možeš da sačuvaš svoju glavu kad svi oko tebe
gube svoje i okrivljuju te za to;
Ako možeš da veruješ sebi kad svi u tebe sumnjaju
i sam pridodaješ njihovim sumnjama;
Ako mošes da čekaš a da ti ne dosadi čekanje,
ili,ako si prevaren - da sam ne varaš,
ili,ako si omrznut - da sam ne mrziš,
a da pritom ne izgledas predobar ili premudar;

Ako možeš da sanjariš a da snovi ne ovladaju tobom,
Ako možeš da maštaš a da ti maštanje ne bude cilj,
Ako možeš da se suočiš sa uspehom i neuspehom
i smatraš te dve varke kao da su potpuno iste;
Ako možeš da podneseš da istinu koju si rekao
izvrnu nitkovi,kako bi od nje napravili zamku za budale,
ili da posmtraš propast onoga čemu si posvetio sav zivot
i da,pogrbljen,s dotrajalim alatom opet novo stvaraš;

Ako možeš da prisiliš svoje srce,nerve i tetive
da te služe dugo iako si ih nemilice trošio,
i da izdržiš i kada nema više ničeg u tebi
sem volje koja ti dovikuje:"Istraj!"

Ako možeš da razgovaraš sa nižima od sebe
i ne istakneš svoju superiornost,
ili da u društvu s višima od sebe -
sačuvaš svoje dostojanstvo;

Ako možes da ispuniš jedan nezaboravni minut
sadržajem koji traje šezdeset sekundi -
tvoja je zemlja i sve sto je na njoj,
i,iznad svega,bićeš čovek,sine moj!

aerochivija
2.12.2007, 6:42
Artur Klark
KRAJ DETINJSTVA
Prevod: Mirjana Živković
Clarke Arthur CHILDHOOD'S END, 1953.
Polaris 1992

ODLOMCI

...Za trenutak koji je izgledao da večno traje, Rajnhold je netremice posmatrao, baš kao i ceo svet, kako se veliki brodovi spuštaju u moćnoj veličanstvenosti - sve dok mu konačno do ušiju nije dopro slabašni krik izazvan njihovim prolaskom kroz razređeni vazduh stratosfere.
Nije zažalio zbog toga što mu je životni trud ispao uzaludan. Radio je na tome da čoveka uputi ka zvezdama, a u trenutku uspeha, zvezde - daleke, ravnodušne zvezde - došle su k njemu. Bio je to trenutak u kome istoriji zastaje dah, a sadašnjost se odvaja od prošlosti kao što se ledeni breg otkida od matičnog grebena i otiskuje morem u samotnom ponosu. Sve što su minula doba postigla sada se pretvorilo ni u šta; samo je jedna pomisao besomučno odjekivala Rajnholdovim umom:
Ljudska rasa više nije sama...

aerochivija
2.12.2007, 6:44
...Prve godine po njihovom prispeću, dolazak Vrhovnika prouzrokovao je manje promena u ustrojstvu ljudskog života nego što se to moglo očekivati. Njihova senka bila je posvuda, ali to je bila nenametljiva senka. Iako je na Zemlji bilo svega nekoliko velikih gradova u kojima ljudi nisu mogli da vide jedan od srebrnih brodova kako svetluca naspram zenita, posle izvesnog vremena oni su uzimani zdravo za gotovo kao i Sunce, Mesec ili oblaci. Većina ljudi bila je verovatno tek nejasno svesna da za svoj postojano sve bolji standard ima da zahvali Vrhovnicima. Kada bi zastali da razmisle o tome... što se retko događalo... shvatili bi da su ti nemi brodovi doneli mir celom svetu prvi put u istoriji i bili su i te kako zahvalni na tome...

...Duž granica koje će uskoro zauvek nestati straže su udvostručene, ali vojnici su međusobno gledali jedni na druge prijateljski, mada to još nisu otvoreno ispoljavali. Političari i generali mogli su da grme i besne, ali milioni koji su nemo čekali osećali su da se, nimalo prerano, jedno dugačko i krvavo poglavlje istorije bliži kraju...

..."Možete se međusobno poubijati ako želite", glasila je poruka, "i to je vaša stvar i stvar vaših zakona. Ali ako budete ubijali, osim kada to činite radi hrane ili u samoodbrani, zveri koje dele ovaj svet sa vama... meni ćete odgovarati."
Niko nije znao na šta se sve odnosi ova zabrana, niti šta će Karelen preduzeti da je opravosnaži. No, nisu morali dugo da čekaju da bi se to ustanovilo.
Plaza de Toros bio je pun kada su matadori i njihovi pomoćnici otpočeli svoj ceremonijalni ulazak. Sve je izgledalo uobičajeno; bleštavo sunce oštro se presijavalo na tradicionalnim kostimima, velika skupina ljudi pozdravljala je svoje miljenike kao i stotinu puta ranije. Pa ipak, tu i tamo, poneko lice se zabrinuto okretalo spram neba, ka dalekom srebrnom obličju pedeset kilometara iznad Madrida.
Potom su pikadori zauzeli svoja mesta i bik je frkćući stupio u arenu. Mršavi konji, nozdrva raširenih od straha, vrteli su se na suncu dok su ih jahači primoravali da se suoče sa neprijateljem. Fijuknulo je prvo koplje... pronašlo metu... i u tom trenutku prolomio se zvuk kakav se nikada ranije na Zemlji nije čuo.
Deset hiljada ljudi vrisnulo je od bola zadobivši istovetnu ranu... deset hiljada ljudi koji su, kada su se oporavili od šoka, zaključili da im nije ništa. Ali to je bio kraj te borbe s bikovima, odnosno svih borbi s bikovima, jer se vest brzo pročula...

snežana stanković
4.12.2007, 22:41
ПОНУДА
- прича из Тибета -

У близини једног села у Тибету, покрај пута, играла се деца на свој начин. Свако дете понело је са собом као ужину мало куваног пиринча и хлебчић, сем најмалађег, које је потрчало за осталом децом и не чекајући да му мајка спреми нешто за јело.
Тај мали, који је заиста био врло мален, правио је колачиће од блата после јучерашње кише. Клечао је на расквашеној иловачи и правио мале колачиће, које је остављао на камен да се суше. Желео је да му се његови другови диве због тога. Али су они били заузети својим пословима и играријама. Један је правио змаја, други колица, а трећи птицу.
„Време је ужини“, рече дечак који је правио колица. Али кад су почели да ваде што су понели за јело, чуше познати звук који је пратио слепог просјака.
Деца су била врло сиромашна, али је свако знало да му је дужност поделити храну са светим човеком. Онима који просе треба увек уделити. Свако је дете одвојило пола понете хране, сем оног најмањег, које није имало шта да дели. Мали је дозивао: „Ево дарка, ево дарка, убожниче!“
„Слушајте га само, па он нема шта да удели“, повикаше остали дечаци.
Али се најмањи блажено смешио и пружио своју стиснуту шаку заједно с осталима. Просјак га није видео, па се мали ухватио за његов скут и пружио му малу лоптицу свеже иловаче. У њој се налазио грумен злата.

DavidovicN.S
6.12.2007, 23:35
Manje "ozbiljna" (prikladnija za akciju), ali ne manje vredna:

Djulici
XVII
J.J. Zmaj
Kazi mi, kazi
kako da te zovem
Kazi mi kakvo
Ime da ti dam,
Hocu li reci:
Diko ili snago,
Ili cu lane
Ili moje blago,
Hocu li duso,
ili moje drago
Kazi mi kakvo
ime da ti dam!
Sve su to mila
imena, i lepa,
Kojima Srbin
Svome zlatu tepa.
Al' ja bih proveo
citav jedan vek
trazeci lepse,
milije i sladje,
dicnije ime,
Sto jos ne cu svet,
da njim nazovem
Moj rumeni cvet.

Mrka Kapa
7.12.2007, 1:04
Jena molba za sve vas koji aktivno učestvujete u ovoj temi:

U skladu sa Pravilnikom Foruma zamolila bih vas da od sada obratite pažnju na to da li se postovanjem nekog teksta krše autorska prava - u najkraćem, da li je autor teksta (priče, pesme) preminuo pre više od 70 godina.

Tekstovi koji su do sada postovani, a krše ovo pravilo, polako se uklanjaju iz ove teme, a samim tim i Foruma, ali nisu i zauvek izgubljeni.

Nadam se da vas ovo neće obeshrabriti da i dalje nastavite da prilažete vredne priče i pesme, ima i dalje jako mnogo njih koje zaslužuju svoje mesto u Računaru sa srcem Foruma.:)

aerochivija
12.12.2007, 21:33
Die Loreley (1822)
Heinrich Heine (1799-1856)

1. Ich weiß nicht, was soll es bedeuten,
Daß ich so traurig bin,
Ein Märchen aus uralten Zeiten,
Das kommt mir nicht aus dem Sinn.
Die Luft ist kühl und es dunkelt,
Und ruhig fließt der Rhein;
Der Gipfel des Berges funkelt,
Im Abendsonnenschein.

2. Die schönste Jungfrau sitzet
Dort oben wunderbar,
Ihr gold'nes Geschmeide blitzet,
Sie kämmt ihr goldenes Haar,
Sie kämmt es mit goldenem Kamme,
Und singt ein Lied dabei;
Das hat eine wundersame,
Gewalt'ge Melodei.

3. Den Schiffer im kleinen Schiffe,
Ergreift es mit wildem Weh;
Er schaut nicht die Felsenriffe,
Er schaut nur hinauf in die Höh'.
Ich glaube, die Wellen verschlingen
Am Ende Schiffer und Kahn,
Und das hat mit ihrem Singen,
Die Loreley getan.

Lorelaj
Hajnrih Hajne
prepevao: Aleksa Šantić (1868-1924)

Ja ne znam šta treba da znači
Da tako tugujem,
O nekoj starinskoj priči
Jednako umujem.
Tu mirno protiče Rajna,
Hladno je, hvata se mrak!
Na vrhu brega igra
Poslednji sunčev zrak.

A na tom bregu se vidi
lepote devojke stas;
Ona sva u zlatu blista,
I zlatnu češlja vlas.
Sa zlatnim česlja je češljem,
I peva još uz to,
A glas od pesme zvuči
Silno i čudesno.

Lađara u malom čunu
Njen divlji zanosni ton;
Na stene ne gleda dole,
Već gore gleda on.
I sad lađaru i čamcu
Ja mislim da je kraj:
A sve to svojom pesmom
Učini Lorelaj.

mciggzy
23.12.2007, 16:51
Sreo sam by MCiGGzy :D

Sreo sam juce jednoga Engleza
u jednoj ruci čaj, u drugoj je lepeza
kaže mnogo vruće, kod nas tu u Nišu,
navik"o na maglu, oblake i kišu!

Sreo sam juce jednoga Eskima
ne prija mu baš, u Srbiji klima -
navik"o da živi u kućici od leda,
i da lovi ribe, naučio ga deda!

Sreo sam takodje i dečaka iz Kine
kaže da imamo devojčice divne
otkako je ovde, on se sa mnom druži,
ja se sad štapićima, a on viljuškom služi!




Evo mog doprinosa, jeste da je nastalo za 10-15 min ali je prava autorska, izvinjavam se ako vam se ne svidja, random mi je pala ideja bez prethodnog osmisljavanja... navikao sam ipak da pisem hiphop a ne za decu :kreza:

Geomaster
26.1.2008, 0:10
Evo jedna pozadina koju sam napravio.:)

http://img254.imageshack.us/img254/8035/backgroundka0.th.jpg (http://imageshack.us)

zidan grobar
4.2.2008, 12:51
DEDA MRAZ

Dok sve spava,
ove noći,
deda mraz će
tiho doći;
prošetaće
s bradom belom
svakim gradom,
svakim selom!
Dok sve spava,
ove noći,
deda mraz će
tiho doći
i doneće
pune vreće
igračaka .
smeha, sreće.

zidan grobar
4.2.2008, 12:53
Sta je otac?
Molim vas, recite
otac šta je.
Da li je otac tata
ili sudija za prekršaje?
Mene otac stalno ispituje
i želi ovo i ono da čuje.
I kad sam u školu pošla
i kad sam iz škole došla,
i zašto je ovo ovako
i zašto je ono onako,
i zašto je ovo ovde -
i zašto ono nije onde,
i kako sam smela ovo
i kako sam smela ono,
i znam li ja da sam već velika
i znam li ja da više nisam mala,
znam li ja šta je "karakter tvrđi od čelika"
i znam li ja pošto je šala?
I zašto nisam mislila
i kako nisam pazila
i zašto sam opet zgazila
i kako, kako,
i zašto, zašto,
i smem li, smem li,
i znam li, znam li?
Pa zato pitam
otac šta je?
Da li je otac tata
ili - sudija za prekršaje?

ezenkiel
15.2.2008, 22:52
Evo i Parčence moje nesrećno zaljubljene duše ...

Znam da ona ne želi da me čuje, ali prosto moram negdje da ostavim trag ... Da bar neko zna ...

E, da ... Dok sam pisao pjesmu, kroz glavu mi je stalno prolazio uvodni dio od "Celtic Spirit (Riverdance)"

Noć na moru By Ezenkiel

Noć je more
pokrila sneno,
Talasi pjevaju.

Vjetrić njiše
palmine grane,
Moru se klanjaju.

Zvijezde sjaje
daleko.
Daleko
moja draga je sada.
Ali, srcem mojim
Beskrajno vlada.

Kad u šumu
talasa čujem,
glas njen radošću tkan.

A u vjetru,
toplom i nježnom
Mek joj osjećam dlan.

A u moru
dubokom
dubokom
Vidim snene joj oči.
I sebe što srećan
u njima letim

Sa zvjezdama.

alesandro
9.3.2008, 1:54
Za onu, malo, malo stariju decu. :)
Laza Kostic - Santa Maria della Salute


Oprosti, majko sveta, oprosti,
sto nasih gora pozalih bor,
na kom se, ustuk svakoj zlosti,
blazenoj tebi podize dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
sto ti zemaljski sagresi stvor:
Kajan ti ljubim preciste skute,
Santa Maria della Salute.
Zar nije lepse nosit' lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejuci svetsku lepotu
u pep'o spalit' srce i lub;
tonut' o brodu, trunut' u plotu,
djavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepse vekovat' u te,
Santa Maria della Salute?
Oprosti, majko, mnogo sam strad'o,
mnoge sam grehe pokaj'o ja;
sve sto je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma',
za cim sam cezn'o, cemu se nad'o,
sve je to davno pep'o i pra',
na ugod zivu pakosti zute,
Santa Maria della Salute.
Trovala me je podmuklo, gnjilo,
al' ipak necu nikoga klet';
stagod je muke na meni bilo,
da nikog za to ne krivi svet:
Jer, sto je dusi lomilo krilo,
te joj u jeku dusilo let,
sve je to s ove glave sa lude,
Santa Maria della Salute!
Tad moja vila preda me granu,
lepse je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
k'o pesma slavlja u zorin svit,
svaku mi mahom zaleci ranu,
al' tezoj rani nastade brid:
Sta cu od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?
Ona me glednu. U dusu svesnu
nikad jos takav ne sinu gled;
tim bi, sto iz tog pogleda kresnu,
svih vasiona stopila led,
sve mi to nudi za cim god ceznu',
jade pa slade, cemer pa med,
svu svoju dusu, sve svoje zude,
-svu vecnost za te, divni trenute!-
Santa Maria della Salute.
Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu zivota,
ta zlatna vocka sto sad tek zre?
Oh, slatka vocko, tantalskog roda,
sto nisi meni sazrela pre?
Oprosti meni gresne zalute,
Santa Maria della Salute.
Dve u meni pobise sile,
mozak i srce, pamet i slast.
Dugo su bojak strahovit bile,
k'o besni oluj i stari hrast:
Napokon sile sustase mile,
vijugav mozak odrza vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute.
Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
utekoh mudro od srece, lud,
utekoh od nje - a ona svisnu.
Pomrca sunce, vecita stud,
gasnuse zvevde, raj u plac briznu,
smak sveta nasta i strasni sud. -
O, svetski slome, o strasni sude,
Santa Maria della Salute!
U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
spomen je njezim sveti mi hram.
Tad mi se ona od onud javi,
k'o da se Bog mi pojavi sam:
U dusi bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam,
za sto se mudracki mozgovi mute,
Santa Maria della Salute.
Dodje mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi zelja navreli roj,
ona mi dodje kad njojzi gove,
tajne su sile sluskinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute.
U nas je sve k'o u muza i zene,
samo sto nije briga i rad,
sve su miline, al' nezezene,
strast nam se blazi u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo cu biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike cute,
Santa Maria della Salute.
A nasa deca pesme su moje,
tih sastanaka veciti trag;
to se ne pise, to se ne poje,
samo sto dusom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je i raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute.
A kad mi dodje da prsne glava
o mog zivota hridovit kraj,
najlepsi san mi postace java,
moj ropac njeno: "Evo me, naj!"
Iz nistavila u slavu slava,
iz beznjenice u raj, u raj!
U raj, u raj, u njezin zagrljaj!
Sve ce se zelje tu da probude,
dusine zice sve da progude,
zadivicemo svetske kolute,
zvezdama cemo pomerit' pute,
suncima zasut' seljanske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.

_Maximus_
1.6.2008, 23:54
Malo da ozivimo


PRANJE ZUBA

Ovo mi je ispričao moj drugar Ljuba,
neka osnovna pravila o pranju zuba.

Na početku Ljuba naglašava ovako:
''Četkicu mora da ima svoju svako''!

Ujutru i uveče treba prati zube,
to je drugo pravilo mog drugara Ljube.

Kad na četkicu staviš malo zubne paste,
tvoji zubi će međusobno da se počaste.

Četkicom zube trljaj levo-desno, gore-dole,
to klizanje četkicom tvoji zubi vole.

Ostacima hrane pranje zuba neće prijati,
a zubi će ti svakim danom sve više sijati.

Kada budeš naučio tako zube prati,
ni jedan kvar na njih neće moći da svrati.

Ko bude jeo jabuke i sveže voće,
imaće zdrave i bele zube bez teškoće.

NAVIKE UREDNOSTI

Ono što će ti svi reći, pa i glava seda
to je, da svako mesto mora da ima nekakvog reda!

Kad budeš vratio sve igračke na svoje mesto,
dobru ćeš naviku steći ako to radiš često.

Kad naučiš to da radiš ti ćeš da se smeškaš,
u suprotnom ćeš da se ljutiš i po glavi češkaš.

Tako ćeš posle svake završene igre
igračke vratiti na mesto, brzo poput čigre.

Odelo iz školice kući ćeš presvući,
ostaviti u ormar i trenerku obući.

Tako će u tvojoj sobici uvek biti reda,
bez obzira koji je dan, subota il' sreda.

_Maximus_
1.6.2008, 23:55
NAVIKE POMOĆI U KUĆI

U kući mami i tati možeš pomoći,
radeći ono što je u tvojoj moći.

Posle svakog obroka, ručka ili večere,
svoj tanjir u sudoperu stavi da mama opere.

Kad mama prostire veš ti joj možeš pomoći,
dodavanje štipaljke njoj će dobro doći.

Šta sve možeš da popraviš sa svojim alatom,
saznaćeš kad budeš majstorisao sa tatom.

Sa radnim navikama ćeš dobar prijatelj ostati,
i uz pomoć njih ćeš uredno i vredno dete postati.