JA, IGRAČ<>
112017<><>

Živeti i umreti u Las Palmasu

Da li postoje stvari koje su rizičnije od špekulisanja kriptovalutama koje nisu Bitcoin? Možda spuštanje u buretu niz Nijagarine vodopade? Pušenje hašiša u Indoneziji? Njet, najrizičnije je biti developer ili investitor u industriji igara, privrednoj grani u kojoj je uspeh bleda i transparentna senka na horizontu, a smrt od gladi sudbina koja je izvesnija od pucanja bureta nakon vrištećeg sunovrata sa slapa.

Otkud ovakav pesimizam? Nastao je višegodišnjim osmatranjem i analizom ponude i potražnje na platformama za digitalnu distribuciju igara, pre svega na Steamu koji dozvoljava i statistički pregled „igranosti” nekog naslova, što je parametar koji nepogrešivo dovodi do zaključka o njegovom tržišnom uspehu. Tokom poslednjih nekoliko godina bio sam svedok hiljadu tužnih sudbina koje povremeno preseca jedna priča sa srećnim krajem, gledajući mnoge poštovanja vredne, zabavne i kompletne igre kako neprimetno jezde van pogleda publike, osuđene na apsolutnu nevidljivost čak i tokom velikih rasprodaja. Na hiljadu autora fantastičnih i fantastično neprimetnih Cryptarka, osuđenih da jedu pacove u iščekivanju ovlašćenih republičkih izvršitelja, dolazi jedan srećnik koji je potpisao Stardew Valley i obogatio se. Procenat uspeha koji je znatno rizičniji od zarađivanja za život u ulozi kokainske mule u muslimanskim zemljama naprosto metafizički urla pitanje: „Zašto, ah zašto bilo ko pravi igre u svojoj režiji, o svom ruvu i o svom kruvu, rizikujući da ga bankrotiranog ostavi žena, a sud mu oduzme decu?” Geometrijski rast ponude indie igara može da znači samo jedno – u budućnosti će biti mnogo više plakanja nego smeha jer za 7000 novih igara godišnje, kako kaže Steam statistika, jednostavno nema publike. Ovo podjednako važi za svaku scenu koja dozvoljava indie input, kako onu na PC-ju tako i mobilnu, gde je situacija još haotičnija.

Za sve je kriv nestanak kutije s optičkim diskom kao dominantnim nosačem igre. Pre pojave i omasovljenja servisa za online distribuciju, nikome nije padalo na pamet da na kocku stavi nekoliko godina života i da na kuću zalepi hipoteku radi finansiranja svoje nezavisne gejming ideje za koju misli da je genijalna. One man show pristup u razvoju igara prestao je da bude aktuelan krajem osamdesetih, kad su Komodor i Spektrum počeli da odlaze u penziju. Dizajniranje igara za osmobitne računare nije zahtevalo dušu, telo i sve telesne tečnosti, već je lebdelo u rangu hobistike koja je povremeno bila profitabilna, a i izdavači su bili raspoloženiji za avanturizam. Između tih nežnih vremena i, recimo, 2007. godine, svaki autor je znao da se igre prodaju u kutiji i nije mu padalo na pamet da samostalno eksperimentiše sa retro naslovima koji ne zanimaju izdavače. Kreiranje igre, samostalno izdavanje putem fabričke štampe na CD-u i potpisivanje ugovora s lancima prodavnica predstavljali su logistiku koju je pojedinac opravdano doživljavao kao nepremostivu prepreku. A onda su se pojavile virtuelne kladionice u vidu Steama, iTunesa i Google Playa koje su svakoga ubedile da ima šansu da ostvari džekpot...

Užasna sudbina nije rezervisana samo za miševe koji veruju u srećnu zvezdu s koje ih gleda ledi Fortuna, već i za šampione koji pod pojasom imaju milione dolara i diviziju minionsa, kao što je Klif Bležinski, autor Unreala, Unreal Tournamenta i otac franšize Gears of War. Njegov LawBreakers, godinama hajpovan kao potencijalni ubica Blizzardovog Overwatcha, praktično je preko noći implodirao. Podatak za nevericu je broj od 10 (deset, ne deset hiljada, deset) aktivnih igrača u jednom trenutku, što je neprikosnoveni new low za multimilionsku igru koju je dizajnirao legendarni developer. Ako je Klif ispušio u ovakvoj meri, čemu da se nada talentovani mali Manojlo?

Svojevremeno sam u „TV reviji”, legendarnom magazinu iz poznog SFRJ-a, čitao seriju reportaža iz domaćih zatvora. U jednoj se rehabilitovani štićenik čudio perzistentnoj gluposti svojih nepokajanih kolega i kao primer naveo izvesnog Peru, auto-limara i varioca, koji je „jedini u Beogradu znao da zavari lim na lim”. Dotični Pero je bio vanserijska budala i nije nameravao da nakon izdržavanja kazne lepo živi od veštine koju ima u prstima, već je planirao da traži zakopano blago Nemanjića po domaćim planinama, gde su ga verovatno pojeli medvedi.

Programeri koji umesto lukrativnog posla u kompanijama koje prave finansijski softver biraju karijeru u igračkoj industriji nisu ništa pametniji od Pere, to jest malo su pametniji ako poduhvat ne preduzimaju sami, već se zapošljavaju u srednjoj/većoj kompaniji koja ipak nudi nekakav safety net. To ne znači da ne cenim njihovu hrabrost, naprotiv, samo smatram da je luđa od života u kući sa 1000 tarantula koje slobodno šetaju i zavlače se u cipele i posteljinu.

Priznajte da ste se malčice trgli. Zapamtite taj osećaj kad budete razmišljali o karijeri u čarobnom svetu primenjenih informatičkih znanja.

Miodrag KUZMANOVIĆ

 
 TEST JOY
Logitech G603, G613 i G840
HyperX Cloud Revolver S
Modecom Volcano MC-GMX-1
Aorus M3 i AMP

 JA, IGRAČ
Živeti i umreti u Las Palmasu
Šta mislite o ovom tekstu?
Home / Novi brojArhiva  •  Opisi igaraKorak po korakŠta dalje?NetgamesOpšte teme  •  Svet kompjutera
Svet kompjutera Copyright © 1984-2018. Politika a.d. • RedakcijaKontakt | Saradnja | Oglasi | Pretplata • Help • English
SKWeb 3.22
Opisi igara
Netgames
Opšte teme
Test Fun
Korak po korak
Šta dalje
Svet kompjutera



Naslovna stranaPrethodni brojeviOpšte informacijeKontaktOglašavanjePomoćInfo in English

Svet kompjutera