The Whispered World 2
Noe, dječarac sa kraja prve igre sada je odrasli tinejdžer, koji dane provodi u nedefinisanom steam punk svetu rastrzanom ratom (što u startu nema nikakav kontinuitet i smisao sa načinom na koji se prva igra završava), brižljivo pazeći na svoju sestricu Reni i štiteći je koliko može od ratnih strahota pričicama o magičnoj zemlji Silentiji. Nakon skrivanja u bunkeru tokom još jednog vazdušnog napada, detonacije bombi ruše obližnje zgrade, neobjašnjivo razdvajajući i prenoseći brata i sestru u pogađate koje fantazijsko kraljevstvo. Od tog trenutka na igraču je da, na smenu (ili slobodno birajući), pomogne maleroznom dvojcu da pronađu jedno drugo, špartajući kroz živopisne lokalitete Silentije još jedanput. Na tom putu pridružiće im se nekoliko podjednako intrigantnih likova, pomažući im ili jureći sopstvene ciljeve u zemlji koju, nalik Noinom stvarnom svetu, takođe opsedaju mračne sile i opasne spodobe.
Ovo je, na nesreću, izvedeno prilično nespretno, kroz neizdrživo puno tužno-izgubljenih izraza lica glavnog lika, prezašećerne simpatičnosti njegove malene sestre, tugaljive i manipulativne muzike i previše ravnih, dosadnih i napornih dijaloga i odnosa sa drugim likovima u igri. Osnovni problem nastaje zbog generalnog utiska da vam igra konstantno poručuje da treba da brinete za sve ovo, da po svaku cenu budete prijatno setni i zabrinuti za sudbinu Silentije i njenih stanovnika, umesto da takve stvari i momenti dolaze suptilno sami od sebe, dinamikom koja odgovara svakom igraču posebno. Dodatne grčeve u stomaku izazivaju i neshvatljivi bagovi za jednu point & click avanturu, koji vam resetuju progres ili vas vraćaju na delove priče koje ste već prešli, uz ko zna kakvu koliziju pređenog, naknadno pređenog, trenutnog i budućeg progresa down the line. Mehanika samog igranja takođe deluje kao da je podređena priči, uz puno konvencija p&c žanra koje su šture ili očišćene u igri. Lokacije su nevelike i često ograničene na par povezanih ekrana (dok ne pređete u sledeću, sličnu celinu), kursor ne daje mogućnost višestrukih radnji nad objektima i elementima scene (već samo ono što je kontekstualno moguće u tom trenutku), igra funkcioniše po checkpoint sistemu uz nemogućnost preskakanja već odgledanih scena i slično. Zagonetke i problemi su lepo i jednostavno osmišljeni i deluju prirodno i u skladu sa pričom i okruženjem (i nisu previše zaguljeni), uz utisak da je sve podređeno odmotavanju priče bez previše zastoja u pronalaženju rešenja za dalje. Multipraktik gusenica Spot je ponovo tu kao vaš verni pratilac, uz gomilu interesantnih načina na koji ga možete upregnuti, kao i ranije (možete ga zgnječiti, izdužiti, obmotati, naduvati, rasturiti na sitne deliće kako bi dosegao do nedostupnih delova ekrana, puniti tečnošću i drugo).
Sve ovo bilo bi i više nego dovoljno za brz discard igre sa hard-diska, da vražje Švabe ponovo nisu izdominirale u grafičkom smislu, što je već odavno postao sinonim za avanture koje dolaze iz njihovih studija. Pomenuti karakterističan „stripsko-crtanofilmovski” stil iz prve igre (koji bi i ovde funkcionisao sasvim dobro), zamenjen je trodimenzionalno modeliranim svetom, koji je zatim presvučen koloritnim 2D artom, crtežima i teksturama, što stvara utisak kretanja kroz oživljene umetničke slike koje plene i teraju na dalje igranje. Finalni rezultat je toliko lep i prijatan da je lako zanemariti modele likova koji deluju generički i ne štrče previše iz okruženja bez obzira na generalan manjak detalja i jednostavne (i zastarele) animacije. Glasovi glumaca su u skladu sa smornom atmosferom i karakterima likova, uz prijatnu i kvalitetno odrađenu muzičku pratnju, ukoliko ignorišemo pomenuto veštačko i nametnuto izazivanje emocija. Svako malo dobijemo neki avanturistički point & click biser, koji se uzdigne iznad konkurencije i spoji perfektnu izvedbu svih elemenata koje jedna ambiciozna igra iz tog žanra treba da ima. Silence nije takva igra, i mada sa jedne strane autorima treba odati priznanje što su pokušali nešto drugačije u odnosu na original, sa druge nije jasno zbog čega je dobitna formula od ranije morala da napravi baš toliki zaokret. Ukoliko vam se igra nešto usporeno, a ne previše (intelektualno) zahtevno, a spremni ste da progutate ogromne količine patetike i patosa koje igra donosi, Silence nije loše rešenje za ove zimske dane. Ostali mogu da nastave da gledaju u farbu koja se suši na zidu. Aleksandar DINIĆ | ||||||||||||||
|
Home / Novi broj | Arhiva • Opisi igara | Korak po korak | Šta dalje? | Netgames | Opšte teme • Svet kompjutera Svet kompjutera Copyright © 1984-2018. Politika a.d. • Redakcija | Kontakt | Saradnja | Oglasi | Pretplata • Help • English | |
SKWeb 3.22 |