April 1937. Dok cepelin „Hindenburg”, ponos i dika tadašnje Nemačke, lenjo jezi nebom iznad Atlantika na putu za Njujork, jedan od njegovih tvoraca, vazduhoplovni inženjer Hauard Bruks, razmišlja o životu, univerzumu i svemu ostalom... sve dok ga jedan oštar udarac pesnicom u nos ne vrati u stvarnost. Pošto su servirali solidnu porciju batina, dvojica grubijana beže uz pomoć aviona trokrilca, ostavljajući vazdušnu lađu u kvaru, a njenog konstruktora sa znakom pitanja iznad glave. Objašnjenje, međutim, dolazi veoma brzo, i to ni manje ni više nego iz usta Čarlsa Randolfa Fostera, jednog od najbogatijih ljudi na svetu. On otkriva Hauardu da je njegov otac svojevremeno pronašao medaljon koji bi, u kombinaciji sa još dva slična, trebalo da bude ključ misterije Atlantide odnosno putokaz koji bi konačno trebalo da otkrije tačnu lokaciju nestale civilizacije koju je opisao Platon u svojim „Dijalozima”. Problem je samo u tome što u trci za premiju veka učestvuje više zainteresovanih strana, od kojih se neke neće libiti da upotrebe sva (ne)dozvoljena sredstva kako bi se otarasile nepoželjne konkurencije. U skladu sa vremenskim okvirom u koji je smeštena, igra sa sobom nosi jedinstveni look & feel tridesetih, predstavljen u formi stripa, u stilskom pogledu nalik na crtež Aleksa Rejmonda (Rip Kirbi, Flaš Gordon) i intenzivnoj raspodeli jarkih boja karakterističnoj za pop-art. Upravo zbog te vizuelne komponente ona ne samo što odskače od svojih prethodnika već se u dobroj meri razlikuje i od svega ostalog što se danas sreće u svetu igara, što je vrlina koja nesumnjivo zaslužuje poštovanje. Iako u tehničkom pogledu ne predstavlja nikakvo čudo, igra ima interesantnu osobinu koja se prvi put sreće kod jedne klasične avanture, a to je native podrška za wide screen rezolucije koje, kako vreme odmiče, a TFT monitori postaju sve zastupljeniji u narodu, polako postaju standard. Pokušaj da se izađe u susret velikom broju igrača proizveo je čudan nusefekat koji se poznavaocima avanturističkog žanra nikako neće dopasti. Pored činjenice da su zagonetke većinom dovedene na granicu trivijalnosti, zapanjuje detalj da u igri figuriše veliki broj logičkih problema koji se u identičnom obliku nalaze u novom Safecrackeru koji smo nedavno opisali. To možda jeste splet slučajnih okolnosti, ali ako se zna da su Atlantis Interactive Entertainment i Kheops Studio nastali raspadom iste firme (Cryo), postavlja se pitanje da li smo ovde svedoci perfidne industrijske špijunaže, tj. intelektualne krađe u nečiju korist, a na štetu onog drugog. Nažalost, ko je koga pokrao u ovoj priči, verovatno nikada nećemo saznati. The Secrets of Atlantis je tipičan primer mainstream avanture napravljene sa ciljem da se spase ono što se spasti može. Iako daleko slabija od prvog nastavka, ona ipak u svakom pogledu predstavlja značajan korak napred u odnosu na horor od pre tri godine koji je ubio u pojam i poslednje fanove serijala. Ako će njena pojava povratiti poverenje makar nekih od njih, može se smatrati da je ona ispunila svoj zadatak. Slobodan MACEDONIĆ | |||||||||||||
|
Home / Novi broj | Arhiva • Opisi igara | Korak po korak | Šta dalje? | Netgames | Opšte teme • Svet kompjutera Svet kompjutera Copyright © 1984-2018. Politika a.d. • Redakcija | Kontakt | Saradnja | Oglasi | Pretplata • Help • English | |
SKWeb 3.22 |