Mali priručnik (digitalne) fotografije
Velikih razlika između digitalnog i analognog fotoaparata nema, osim u načinu na koji se beleži slika. Digitalna fotografija predstavlja samo logičan nastavak analogne fotografije tako da svi osnovni pojmovi važe i za novu tehnologiju. Objektiv Moglo bi se reći da je osnovni deo svakog aparata objektiv. Objektiv se sastoji od više sočiva koja prelamaju svetlost i na taj način prave sliku koja pada na senzor malih dimenzija. Objektiv može biti fiksiran ili promenljive žižne daljine odnosno zoom objektiv. Karakteristike zoom objektiva definisane su preko dve vrednosti žižne daljine – širokougaone (wide angle) i zumirane (telephoto). Njihov odnos predstavlja stepen uvećanja: recimo, kod objektiva 5,4–16,2 mm uvećanje iznosi 3X, što se dobija deljenjem veće vrednosti manjom. To ne znači da ćemo neki objekat videti tri puta veći nego što ga vidimo golim okom, već samo predstavlja odnos žižnih daljina. Kod kompaktnih digitalnih fotoaparata ove cifre značajno su manje nego kod analognih fotoaparata zbog manjih dimenzija senzora u odnosu na dimenzije filma. Zbog toga se svaki put navodi i ekvivalentna vrednost za 35-milimetarski format (pređašnji primer je ekvivalentan objektivu od 35-105 mm). Treba još reći i da je sposobnost maksimalnog uvećanja objektiva srazmerna prečniku sočiva – veliko uvećanje zahteva i veliki objektiv. Podatke o digitalnom uvećanju treba ignorisati jer se koriste u reklamne svrhe (isti efekat se postiže softverom na kompjuteru). Zato ovde važi premisa – što više stakla, to bolji objektiv.
Senzor
Svedoci smo i stalne trke za povećanjem rezolucije digitalnih fotoaparata. Nažalost, veća rezolucija senzora ne obezbeđuje i kvalitetniju sliku, a često se dešavaju i suprotni primeri. Od rezolucije CCD senzora mnogo je značajniji kvalitet objektiva kojim je fotoaparat opremljen. Ono što mnogi kupci ne znaju jeste da im je za kućnu upotrebu (odnosno prikaz fotografija na monitoru ili njihovo razvijanje u formatu 10 x 15 cm) dovoljan fotoaparat rezolucije svega 2,1 megapiksela (rezolucija slike 1600 x 1200 piksela). Ekspozicija Da bi se napravila slika, potrebno je senzor (odnosno film) nakratko izložiti svetlu. Izlaganje svetlu naziva se ekspozicijom, a njeno trajanje meri se u sekundama (iako su najčešće u pitanju delići sekunde). Dužina ekspozicije obrnuto je proporcionalna količini svetla koje prolazi kroz objektiv – što više svetla to je ekspozicija kraća i obrnuto. Zato je veoma važan opseg mogućih ekspozicija na nekom fotoaparatu, kao i to da li je nju moguće ručno podešavati. Primera radi, sunčan dan zahteva ekspoziciju od 1/2000 sekunde, oblačan dan 1/320 sekunde, fotografija s upotrebom blica 1/60 sekunde, a noćna fotografija bez blica vrednosti od nekoliko sekundi. Pri dužim ekspozicijama svaki pokret fotoaparata ili objekta ostaće zabeležen na slici. Iako ovo može da proizvede zanimljive efekte, to je nešto što najčešće ne želimo da postignemo (svi smo videli mutne slike bez blica). Zato će nas savremeni digitalni fotoaparati upozoriti kada je ekspozicija predugačka (uglavnom ekspozicije duže od 1/40 sekunde), pa je tada fotoaparat potrebno postaviti na stativ ili ga nasloniti negde. Naravno, upotreba blica eliminiše potrebu za stativom jer se ekspozicija skraćuje, a blic dodatno osvetljava scenu. Međutim, blic je efikasan samo na kratkim odstojanjima (slikanje u zatvorenom prostoru ili slikanje grupe ljudi). Ako, na primer, želimo da slikamo nekoga na obali reke osvetljene svetlima grada, upotrebom blica ćemo imati savršeno osvetljenu osobu i mrkli mrak iza nje (zato što kratka ekspozicija ne može da uhvati dovoljnu količinu slabog svetla iz pozadine). U tom slučaju koristi se noćni režim koji poseduje većina digitalnih aparata i koji kombinuje dugu ekspoziciju s upotrebom blica. Dugom ekspozicijom „hvata” se pozadina, a na samom kraju okida blic i osvetljava osobu. I u ovom slučaju neophodno je fiksirati fotoaparat kako bi se izbeglo zamućivanje slike (recimo, ponekad je dovoljno osloniti ruku na banderu). Ovo se još zove i Slow Sync režim. Napredniji fotoaparati poseduju režim koji je u opcijama označen sa Tv i u kojem je moguće ručno podešavati trajanje ekspozicije, dok se automatika brine o svemu ostalom. Pri naročito dugim ekspozicijama (dužim od dve sekunde) na slici se javljaju svetle tačke usled neizbežnih grešaka na CCD senzoru. Bolji aparati pri ovako dugačkim ekspozicijama posle snimanja slike snimaju još jedan „prazan” kadar (tačnije, sa zatvorenom blendom o kojoj će biti reči kasnije) i vrše njegovo oduzimanje od prve fotografije. Na taj način se eliminišu samo svetle tačke sa slike i dobija se savršeno čist noćni snimak. Snimanje jedne slike će u tom slučaju trajati dvostruko duže, ali je fotoaparat već posle prvog snimka dozvoljeno pomerati. Kompenzacija ekspozicije
Merenje osvetljenja Na osnovu merenja osvetljenja scene određuje se trajanje ekspozicije. Digitalni fotoaparati imaju ugrađene svetlomere pomoću kojih mere intenzitet svetla odbijenog od površina koje fotografišemo. Kako bi se izbegao problem osvetljenja koji smo naveli u objašnjavanju kompenzacije ekspozicije, kod nekih aparata je moguće promeniti način merenja svetlosti (tzv. Light Metering Modes). Uobičajen način je procenjivanje osvetljenosti celog kadra (Evaluative), pri čemu dolazi do ujednačavanja osvetljenosti. Ako se uključi centralno merenje (Center Weighted), aparat ponovo uzima u obzir celu scenu, ali pri merenju težište stavlja na centar fotografije. Na ovaj način je moguće izbeći problem tamnog portreta pri jakom pozadinskom osvetljenju. Najuži način merenja predstavlja merenje u tački (Spot Metering) gde se u obzir uzima samo nivo osvetljenosti centralnog dela kadra. Otvor blende
Što se dubinske oštrine tiče, od kompaktnih digitalnih fotoaparata ne treba očekivati čuda jer je zbog malih objektiva mala i količina svetla koja prolazi kroz njih, pa samim tim i maksimalni otvor blende nije prevelik. ISO osetljivost Pojam ISO osetljivosti je preuzet od analognih aparata jer je u pitanju ISO osetljivost filma. Fotoosetljivi sloj na filmu može biti različitog nivoa osetljivosti na svetlost koja se izražava u ISO, ASA, DIN ili GOST jedinicama. Prva dva standarda su ekvivalentna i u upotrebi su na digitalnim fotoaparatima. Filmovima veće osetljivosti moguće je slikati u uslovima slabije osvetljenosti, ali se na tim fotografijama pojavljuje zrnasta struktura. Iako kod digitalnih fotoaparata nema filma, sličan efekat se javlja i kod njih. Povećavanjem ISO osetljivosti se u stvari pojačava signal koji dolazi sa CCD senzora, ali se isto tako pojačava i tzv. šum na fotografijama koji se javlja kao posledica nasumičnog kretanja elektrona kroz senzor. Zbog čega bi onda bilo ko povećavao ISO osetljivost? Kao što smo pomenuli, u uslovima slabijeg osvetljenja potrebna je duža ekspozicija, ali to povećava rizik od mrdanja fotoaparata i pravljenja mutne slike. Povećavanje ISO osetljivosti sa 50 na 100 prepoloviće potrebno trajanje ekspozicije, osetljivost od 200 smanjuje trajanje ekspozicije četiri puta i tako dalje. Na taj način je pri slabom osvetljenju moguće slikati objekat u pokretu bez blica, a da se on ne pojavi kao šarena fleka na fotografiji. Cena koja se pri tom plaća je povećan nivo šuma na fotografiji. Balans bele boje
LCD ekran Verovatno je najveća prednost digitalnih fotoaparata postojanje LCD ekrana na kojima je moguće videti snimljene fotografije. Međutim, to nije njihova jedina uloga. LCD ekran je veoma značajan pri kompoziciji kadra jer on prenosi kompletnu sliku koja će biti zabeležena. Za razliku od analognih fotoaparata kod kojih se film krije iza zatvarača u mraku do trenutka ekspozicije, CCD senzor je kod digitalnih fotoaparata stalno izložen svetlu koje prolazi kroz objektiv, dok se blenda nakratko zatvara pri fotografisanju. Na taj način se ono što CCD senzor beleži prenosi direktno na ekran. Naravno, više puta smo pominjali da korišćenje ekrana drastično skraćuje životni vek baterija, pa tako većina aparata poseduje ugrađeno optičko tražilo. Međutim, optičko tražilo se odlikuje nepreciznošću („hvata” oko 80 odsto snimljene slike) i pojavom paralakse. Paralaksa se javlja zbog toga što se optičko tražilo ne nalazi u istoj tački gde i objektiv. Kada fotografišemo udaljene objekte, paralaksa je zanemarljiva. Što je objekat bliži, to je paralaksa izraženija, a odlikuje se u tome da ono što se vidi kroz tražilo ne odgovara onome što se vidi kroz objektiv. Tražilo je zbog toga praktično neupotrebljivo prilikom pravljenja makro snimaka. Naravno, ništa od ovoga ne važi za profesionalne SLR (Single Lens Reflex) fotoaparate (bilo digitalne bilo analogne) jer se slika u tražilu dobija pomoću sistema ogledala koja reflektuju sliku iz objektiva. • • • Nadamo se da vam je ovaj mali vodič koji smo pripremili donekle razjasnio osnovne pojmove koje koristimo u tekstovima o digitalnim fotoaparatima. Međutim, on isto tako može da posluži i kao smernica pri kupovini novog fotoaparata i dešifrovanju specifikacija koje su navedene na pakovanju. Ipak postoje neke važnije stvari od lepo dizajniranog kućišta fotoaparata, šarene kutije i naduvanih cifara odštampanih na njoj, a one se najčešće nalaze unutar samog aparata. Ivan ČABRILO |
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Home / Novi broj | Arhiva • Opšte teme | Internet | Test drive | Test run | PD kutak | CeDeteka | WWW vodič • Svet igara Svet kompjutera Copyright © 1984-2018. Politika a.d. • Redakcija | Kontakt | Saradnja | Oglasi | Pretplata • Help • English | |
SKWeb 3.22 |